PALETA RAVNICE,  Umetnost

FRANC AJZENHUT – BAČVANIN KOJI JE SLIKAO ORIJENT

Franc Ajzenhut (Franz Eisenhut) rođen je u nemačkoj porodici, 26. januara 1857. g. u Bačkoj Palanci, odnosno u delu grada koji se tada nazivao Nemačka Palanka. Njegovi preci doseljeni su ovde, verovatno, krajem 18. ili početkom 19. veka. Prezime Ajzenhut ne nalazi se na spisku doseljenih Nemaca u urbarijalnim spisima Palanke iz 1772. godine, a 1828. g. na popisu stanovnika Nemačke Palanke zapisan je Jozef Ajzenhut (prezime Ajzenhut u to vreme zabeleženo je i severno od Sombora, među nemačkim stanovnicima trgovišta Stanišić i sela Čatalje). Kao sedmo dete nekadašnjeg bačvara, a zatim gostioničara Georga Ajzenhuta i Terezije Zomer, rodom iz Bukina (Mladenova), mladom Francu Ajzenhutu bilo je namenjeno da postane trgovac, tim pre što je dobro govorio i mađarski kao zvaničan državni jezik, te srpski kao jezik sredine u kojoj je odrastao.

Nemačka Palanka (deo Bačke Palanke), rodno mesto Franca Ajzenhuta (fotografija s početka 20. veka)

Ipak, Ajzenhut je još od detinjstva pokazivao veliku naklonost ka crtanju i slikanju. Ova strast ga nije napustila ni kada je postao štamparski, pa gvožđarski šegrt u Pešti. Uz posao je nedeljom pohađao i realnu gimnaziju u Pešti, u kojoj je učio crtanje. Već kao 14-togodišnjak naslikao je kulise peštanskog pozorišta Újpesti sinhaz. Između 1875. i 1877. g. bio je polaznik Mađarske zemaljsko-kraljevske škole za crtanje u Budimpešti, a krajem oktobra 1877. g. Franc Ajzenhut se upisao na odsek antike u Bavarskoj kraljevskoj likovnoj akademiji u Minhenu.

Krstbajerova vila u Iloku, delo 17-togodišnjeg Franca Ajzenhuta (ulje na platnu, 1874)
Kraljevska likovna akademija u Minhenu krajem 19. veka (ručno bojena fotografija)

Bio je učenik Đule Bencura (1844-1920), koji je bio među najistaknutijim predstavnicima akademizma i mađarskog istorijskog slikarstva u 19. veku, a pohađao je i školu priznatog slikara i umetničkog pedagoga Vilhelma Dica (1839-1907), koji je slikao ratne i običajne motive. Posle prve godine studija Franc Ajzenhut je dobio mađarsku državnu stipendiju, ali je naredne godine, zbog materijalnih teškoća, prekinuo školovanje. Vratio se u Minhen i na Akademiju 1880. godine, gde je 1881. g. za svoj rad dobio pohvalnicu, a 1882. g. i srebrnu medalju Akademije. Godine 1881. prvi put je svoja dela izlagao u Budimpešti.

Parna skela na Dunavu između Palanke i Iloka (crtež, 1880)
Žena iz harema sa dairima (ulje na platnu, 1882)

Kao polaznik Akademije, Ajzenhut je 1883. g. posetio Kavkaz i prvi put se upoznao sa atmosferom Istoka, a ovo putovanje ga je trajno opredelilo ka orijentalnim slikarskim motivima, koji će preovlađivati u njegovom slikarstvu naredne dve decenije. Nakon tog putovanja nastala je i prva poznata Ajzenhutova slika „Lečenje Koranom“. Slika je krajem 1883. g. bila izložena na izložbi u Budimpešti, koju je posetio i car Franja Josif. Car je među izloženim slikama odabrao za svoj dvor u Budimu četiri dela, među kojima je bilo i Ajzenhutovo „Lečenje Koranom“, te je kraljevska blagajna sliku otkupila. To je mladom slikaru donelo brz i velik ugled, pa je za kratko vreme bio zatrpan porudžbinama iz državnih i privatnih zbirki, a njegove slike počele su da traže i najprestižnije galerije.

Autoportret (olovka i crna kreda na hartiji, 1889)

Po završetku školovanja na Akademiji u Minhenu, Ajzenhunt neko vreme odlazi u Pariz, a s jeseni 1884. g. ponovo kreće na Kavkaz. Nakon drugog putovanja, nastala je 1885. g. njegova slika „Tatarska škola u Bakuu“, koju je Akademija u Minhenu nagradila srebrnom medaljom. Nakon što je sliku kupio poznati londonski trgovac umetnina, o Ajzenhutu su, sa naklonošću, počeli da pišu i engleski listovi, pa je ponude i porudžbine počeo da dobija i iz Engleske. Godine 1886. na Pariskom salonu izlaže sliku velikog formata „Smrt Đul Babe“ (196 x 240 cm), koja je iste godine prikazana na jesenjoj postavci Umetničkog paviljona u Budimpešti. Ponovo je Ajzenhutova slika otkupljena za kraljevski dvor u Budimu, gde je istaknuta u Sali za prijem Kraljevske palate, a Franc Ajzenhut je dobio i prestižno priznanje – Veliku državnu zlatnu medalju, kao najbolji domaći mađarski slikar.

Smrt Đul Babe (ulje na platnu, 1886)
Prijemni salon kraljevskog dvora Franje Josifa u Budimu, sa Ajzenhutovom slikom “Smrt Đul Babe” na zidu (fotografija s kraja 19. veka)

 

Velika zlatna državna medalja dodeljena Francu Ajzenhutu kao najboljem slikaru Kraljevine Ugarske 1886. god.

Krajem 1886. g. Ajzenhut je krenuo na put u Tunis i Alžir, posle koga je 1887. g. naslikao još nekoliko svojih poznatih slika, koje su otkupili engleski trgovci umetninama.

Kraj gradskih vrata (ulje na platnu, 1887)
Trgovina robljem (ulje na platnu, 1888)
U nemilosti (ulje na kartonu, 1889)
Pred presudom – Preljubnice (ulje na platnu, 1890)
Stari ratnik (ulje na lesonitu, 1890)
Karavan pored džamije (ulje na platnu, 1891)
San (ulje na platnu, 1891)
Franc Ajzenhut u svom ateljeu u Minhenu 1889. god.

Tokom 1892. i 1894. g. Franc Ajzenhut je posetio Kairo i Egipat, posle čega je u Budimpešti izložio sliku „Borba petlova u Kairu“, koja je izazvala znatno zanimanje likovne publike.

Blažena besposlica (ulje na platnu, 1892)
Borba petlova u Kairu (ulje na platnu, 1894)
Turčin (ulje na platnu)
Pustinjska lađa (ulje na platnu)

U svojim čestim putovanjima na Istok Franc Ajzenhut je proputovao Kavkaz, Malu Aziju i Tursku, Egipat, Alžir, Tunis, Siriju i Palestinu, a, osim ostalih, posetio je Baku, Tbilisi, Šatili, Istanbul, Kairo, Jerusalim, Buharu i Samarkand. Njegove slike, većinom orijentalnih motiva, bile su izlagane u Austro-Ugarskoj, Španiji, Francuskoj, Nemačkoj, Velikoj Britaniji, SAD…

Franc Ajzenhut 1896. god.

Polovinom 1895. g. Ajzenhut je prihvatio porudžbinu Bačko-bodroške županije da izradi monumentalnu sliku „Bitka kod Sente“ (4 x 7 metara), koja je završena 1896. g. i prikazana u Likovnom paviljonu Milenijumske izložbe u Budimpešti, a zatim i na VII međunarodnoj umetničkoj izložbi u Minhenu (1897), posle čega je, početkom 1898. godine, postavljena u Velikoj sali zdanja Županije u Somboru, gde i danas stoji.

 

Bitka kod Sente (ulje na platnu, 1896)

Detalji slike “Bitka kod Sente”

Tokom 1898. g. Ajzenhut je, sa saradnicima, završio kružnu panoramu svečane povorke ispred Kraljevskog dvora u Budimu, povodom otvaranja Milenijumske izložbe. Završetak panorame poklopio se sa proslavom 50-godišnjice vladavine cara i kralja Franje Josifa, pa je prikazana u Beču i Budimpešti. Ajzenhut je posle toga naslikao još dve značajne slike istorijskog žanra – „Sveti Ladislav u poteri za Kumanom“ (1898) i „Hunjadijev juriš iz beogradske tvrđave 1456“ (1902), koja je, načinom izrade i stilski, bila bliska slici „Bitka kod Sente“.

Opsada Jegra (ulje na platnu)
Sveti Ladislav u poteri za Kumanom (ulje na platnu, 1898)
Hunjadijev juriš iz beogradske tvrđave 1456 (ulje na platnu, 1902)
Ratni plen (ulje na platnu, 1902)
Trgovina robljem (ulje na platnu, 1902)

Danonoćni rad i česta putovanja iscrpli su i oslabili Ajzenhutov organizam. Neprestano posvećen slikanju, zanemarivao je znake oboljenja, pa je zapustio zdravlje, te je, nakon dve hitne operacije, preminuo 2. juna 1903. g. u Minhenu, baš kada je bio predložen za profesora Akademije, koju je kao mladić pohađao. Sahranjen je uz primerne počasti, na Istočnom groblju u Minhenu. Tokom oktobra 1903. g. u Budimpešti je priređena izložba iz umetnikove zaostavštine, na kojoj je prodato preko 300 njegovih radova (slika i crteža). Posthumna izložba Franca Ajzenhuta priređena je krajem 1909. g. i u rodnoj Palanci.

Franc Ajzenhut, devedesetih godina 19. veka

I danas su brojne Ajzenhutove slike u posedu poznatih evropskih muzeja i galerija, ali među njima se svojom monumentalnošću i majstorstvom izrade svakako izdvaja slika „Bitka kod Sente“ u somborskom zdanju Županije. Njome je ovaj slikar, čije je slikarstvo jednako zračilo mistikom Orijenta i raskošnim refleksijama prošlosti, ovekovečio kako jedan krupan i slavan događaj evropske istorije, tako i stil jedne umetničke epohe. I sebe u njoj.

Milan Stepanović

[Iz knjige Milana Stepanovića “Bitka kod Sente – slika slavne istorije”]

2 Komentara

  • Aleksandar Bacic

    Gospodine Milane clanak o Ajzenhutovom zivotu i delu je vredan paznje i sveobuhvatan. Sin Franca Ajzenhuta , Georg Ajzenhut je poginuo u toku drugog svetskog rata tačnije 1943. godine u vikendici nadomak Iloka gde je isti imao vinograd, kao zrtva lokalnih partizana. Inace Georg je osnovao 1927. godine u Bačkoj Palanci fabriku kozne galanterije Merkur koja je nastavila rad i nakon drugog svetskog rata. Udovica Franca Ajyenhuta je 1944. godine napustila Bačku Palanku sa celokupnim Ajzenutovim stvaralaštvom koje je posedovala preselivsi se u Minhen.
    Unazad oko petnaest godina na obližnjoj deponiji nadomak Bačke Palanke pronađena je slika za koju je proverom u muzeju Matice Srpske utvrđeno da pripada Ajzehutu, od kada čini deo zbirke istog.

Odgovorite Milan Stepanović Otkaži

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.