DAMARI RAVNICE,  Književnost

VOJVODINA (Miroslav Mika Antić)

Veruju vo jedinu
i vo jed
i vo inu
ravnicu – mater moju
i zapljuvanu i svetu,

tu Vojvodinu u soli,
u hlebu
i u vinu,
i ne verujem joj, veru joj njenu
i krv joj somotsku i prokletu,

a slepački joj se molim
dok mi na usni škrguće i miriše
rđa i rže blagoslovena kao pričest
i zrno aprilske kiše,

i dok me kolje pod grlom njen dah
ljut kao vile,
pa teme i čelo škropi
beli cvet bagremova,
i dok se rvem sa žitom,
dok zvezde po meni mile,
a ona rominja
i tinja
i survava se sa krova
sva toržestvena i roždestvena
od lepote i rugla
i kao srce mokra i kao srce okrugla.

Jao, ravnico, zlosutnico!
Zlatna sačmo u sisi.
Jao, svevišnja moja iz birtija i crkava!

Ti, dušo, što isplažena
i bosonoga visiš
i pozlaćena,
i plaćena,
i detinjasta,
i lukava…

A tako sasvim sveta,
i zlikovačka, i lomna,
i kao nebo niska, i kao nebo ogromna.

II

Volim je od štala do neba
i od blata do pšenice.
Toplu od ciganskih gudala
i blagdanskih očenaša.

Vršidbenu
i zadušničku,
smeđu kao devojačke pletenice.
Tu zemlju čardaša,
čaša
i bezemljaša,

gde su služili bdenija
i ljude za glavu skraćivali,
gde su starice tepale
i pragove branile golim šakama,

pa su je brali i jeli rukama,
pa su crkavali i živeli,
pa su je voleli ljudi,
i kleli,
i psovali,
i plakali.

Tu Vojvodinu bogomoljačku,
i bezbožničku,
i vinsku,
belju od jaganjaca,
crnju od paljevina.

Tu Vojvodinu svetonikoljsku,
velikogospojinsku,
kad se lumpovalo
od Vršca do Temišvara,
Sombora i Segedina.

Pa niko u brkovima nije imao gustu pesmu
kao taj narod
robijaški i prvomajski,
razbijenih temena i zuba.

Ta Vojvodina ašova,
britvi,
molitvi
i šamara,
zarasla u želje,
u laž,
u borbu,
u izdajstvo,
u ljubav.

Volim je, jer svi smo široki i obični
kao ova ravnica,
jer smo i veliki i prokleti
na ovim zelenim travama.

I milioni rumenih
suludih zvezdanih ptica
večito će lepršati
nad našim umornim glavama.

Vojvodina (Sava Stojkov, ulje na platnu, 1985)
III

Muču steoni vinogradi.
Peni se jesen u kacama.
Rđaju po bespućima vetrovi
sa kutnjacima masnim od slanine.

Rodio te otac.
Ubio te sin.
Brat bratu o vratu i po vratu.

A krstovi najveće drveće.
A grobovi najveće planine.

Na usni tamjan i nafora.
Nozdrva od bosiljka bela.

Zubi utrnuli od bećaraca.
I truli od opela.

Jao ravnico!
Jao krtico!
Jao bezglava tico!

Jao sve moje nesito
i ponosito i napito!

Moja žetvo i žito.
Moja kletvo i tugo.

I jao Vojvodino – gladna godino!
I Vojvodino – dugo!

Širok Dunav.
Široke pustare.
Široko garavo oko.

Od svetog Čarnojevića
do svetog skeledžije na Tisi,
Oče naš u opancima,
u katancima
i lancima,

Oče naš iže jesi i iže nisi.

IV

I volim je prosjačku,
pred crkvama,
nedeljama,
u ritama.

I svatovsku,
astragansku,
neucveljenu bolovima.

I Vojvodinu vašarsku i harmonikašku.
Čas raspusnu,
čas pitomu.

I birtijašku
što osvanjiva štucajući pod stolovima.

Pa Vojvodinu bečku i varmeđsku
sa tuđim barjacima pred četama
K. i K. regimente,
Kraj druma istorija silovana i zaklana.

I Vojvodinu solunsku i krfsku
pod bajonetima,
sivu kao vojnička smrt u koporanima
i zajedničkim rakama.

Pa je volim šestoaprilsku,
logorašku,
isprebijanu,
obešenu o bandere,
probušenu po čelima,
uzoranu od tenkova,
od krvi izopijanu…

I partizansku,
kad je oktobra donela proleće selima.

Volim je koliko je zla i dobra.
Volim je podjednako.

Prskajte kajsije zvezda
u kosi drveća njenog!

Uvek će biti krovova
pozadi krova svakog
jer uvek se rumeno nastavlja na rumeno.

V

Lete nad Fruškom gorom,
nad tornjevima,
nad đermovima
nakolmovani paorski anđeli
bez krila
i oreola.

Lete do zvezda i vraćaju se sa zvezda
lepi,
mrtvi
i šašavi,
sa ufitiljenim brkovima,
u gaćama od šest pola.

Lete,
sa glavom crvenom
kao raspuknuta lubenica.
Sa obrazima od licidarskih lutaka
i jezikom od koljiva.

Leti ta moja Panonija
hiljadu puta zaklana
i opet najlepše živa,

Panonija što prašta
i što se iz groba seća,
sva od praporaca i dukata,
sva mnogo srneća
i kereća.

Jao ravnico!
Jao česnico!
Jao vodo i travo!

Jao sve moje drveno od krstova
i krvavo,
i prljavo,
i pravo.

Jao žuto od snopova,
od mrtvaca,
od sunca
i od sveća!

I jao šareno od vina,
od violina,
od sukanja
i cveća.

Ja tebe nožem i hlebom.
Ti mene solju i satarom.
Ja tebe nogom i bogom.
Ti mene ruzmarinom i materom.

Jednu zob zobali,
jednako groba dobili,
jednako se oplodili i rodili i prodali.

Četir konja debela
u pesmu si uprezala.
Četir strane sveta
u srce si nam uvezala!

Ej, Vojvodino, od plača,
od đubreta
i od kolača.

A vere četir,
a peta ciganska,
a šesta iz tambure riče.

I svi mi na sramotu liče.
I svi mi na boga liče!
Vojvođansko blago (Sava Stojkov, ulje na platnu, 2004)
VI

Zaigraj,
zavitlaj zemljo – lepoto bosonoga,
nevesto moja najlepša
u dronjcima i plaču.

Ti što se moliš bogu,
i ti što pljuješ na boga,
ti što si dugovala i naplatila račun.

Nazdravlje!
Diži čaše!
Razbij astale šakom!
Zapevaj preko njiva,
neka zabride kosti!

Volim te što si prosta,
sirova,
divlja tako,
i tako mnogo luda!
Volim te.
Volim.
Oprosti.

Od ponosa i stida,
od đinđuva i vaški,
ti, ljuljaško i rako,
žut zubat smeh ne skrivaj!

Pevaj pijano racki,
madžarski,
totski,
vlaški,
rusinski,
bunjevački i lički preko dalekih njiva.

I tako – do smaka sveta,
najteža zemljo moja,
sa ukusom muškatla,
krvi,
hleba
i saća.

I voleću te uvek
krvavo moje odojče
i pesmo nova
jer se ne stidim tvog otegnutog govora,
ni slanine,
ni kudeljnih gaća.

Od paorske sam krvi,
psovki, radosti
i snova.

Razdrlji prsluk i gutaj!
Ja ovu zdravicu plaćam!

Miroslav Mika Antić (1932-1986)

2 Komentara

Odgovorite Andrijana Otkaži

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.