Dr KORNEL SENTELEKI STANKOVIĆ (Dr. SZENTELEKY STANKOVITS KORNÉL), mađarski pisac, pesnik i prevodilac srpskog porekla, najznačajniji predstavnik mađarske književnosti u predratnoj Jugoslaviji, rođen je 15/27. jula 1893. g. u Pečuju, kao sin Đorđa Stankovića, građevinskog inženjera poreklom iz temišvarske srpske porodice.
Vremenom se ova porodica mađarizovala i 1898. g. preselila u Sombor, gde je Kornel završio osnovnu školu i osam razreda Državne gimnazije, u kojoj je maturirao 1911. godine. Nastavio je studije medicine u Budimpešti, a diplomirao je 1916. godine. Godine 1920. vratio se u Sombor i uskoro je postao lekar sa ordinacijom u velikom i nacionalno mešovitom (srpskom, nemačkom i mađarskom) selu Sivcu.
Još kao student u Budimpešti Senteleki – Stanković postaje saradnik uglednog mađarskog književnog časopisa A Hét, u kome objavljuje pesme, lirske zapise, kraće novele, književne kritike, feljtone, prikaze iz pozorišnog i likovnog života, a u nastavcima i svoj prvi roman „Kesergő szerelem“ [„Ojađena ljubav“]. U njemu opisuje i grad S. (svakako Sombor), u koji junak romana dolazi kako bi oživeo svet detinjstva. Roman će u celosti biti štampan 1920. godine, kao prvo objavljeno Sentelekijevo književno ostvarenje. Usledile su knjiga o slikarstvu Jožefa Pehana „Színek és szenvedések. Emlékezés Pechán Józsefre [„Boje i patnja. Sećanje na Jožefa Pehana“] (Subotica, 1923) i zbirka kratke proze „Úgy fáj az élet…“ [„Tako boli život“] (Subotica, 1925). Objavljena je nekoliko godina potom i njegova drama „A fény felgyúl és ellobog“ [„Svetlost se pali i trne“] (Subotica, 1929).
Još 1923. g. Senteleki prevodi na mađarski pripovetku Veljka Petrovića „Prolećni pogreb“. Istovremeno, upoznaje se i počinje prepisku sa mladim Sivčaninom Mladenom Leskovcem, budućim znamenitim istoričarem srpske književnosti, koji će prevoditi njegove pesme na srpski jezik. Mađarskoj književnoj publici Senteleki otkriva mlade jugoslovenske pisce – Ivu Andrića, Miroslava Krležu i Miloša Crnjanskog (osim ostalog, piše da je Andrićeva poezija po lepoti, boji i vrednosti bliska Novalisovoj), a prevodi na mađarski i Borisava Stankovića, Iva Ćipika, Todora Manojlovića, Radeta Drainca i Žarka Vasiljevića. Uređuje, i sa pesnikom Jožefom Debrecenijem, prevodi na mađarski antologiju pesama savremene srpske lirike „Bazsalikom“ [„Bosiljak“] (Subotica, 1928), u kojoj su bila zastupljena 32 pesnika sa 76 pesama (Sentleki je sam preveo 49 pesama u ovoj antologiji). Utisak kritike bio je da Sentelekijeva antologija predstavlja prvu ozbiljnu, sa pažnjom, studijom i ukusom rađenu antologiju srpske poezije na jednom stranom jeziku.
Neumorni Kornel Senteleki postao je tokom 1920-ih najplodniji i najistaknutiji pisac na mađarskom jeziku u Vojvodini. Uprkos neizlečivoj plućnoj bolesti i profesionalnim lekarskim obavezama, imao je presudnu ulogu u stvaranju mađarske književnosti u Jugoslaviji i bio je njena stožerna ličnost, sve do svoje prerane smrti. Tražeći načina da ublaži posledice tuberkuloze, obilazio je banje i lečilišta i putovao u Italiju, Francusku i Egipat (u Egiptu je, prilikom posete Kairu, bio gost tadašnjeg jugoslovenskog ambasadora, pesnika Jovana Dučića, čijom se poezijom oduševaljavao). Odrazi tih putovanja prepoznaju se u Sentelekijevom drugom romanu „Isola Bella“ (Koložvar, 1931), čija se liričnost i emocionalnost krepi toplim suncem Italije, a njegovi putopisni zapisi posthumno su objavljeni u knjizi „Útitarisznya“ [„Putna torba“] (Novi Sad, 1944). Posthumno je objavljena i zbirka njegovih kratkih priča „Holnap-holnapután“ [„Sutra-prekosutra“] (Novi Sad, 1942). U godini svoje smrti priredio je antologiju pripovedaka mađarskih pisaca iz Jugoslavije „Akácok alatt“ [„Pod bagremom“] (Subotica, 1933).
Senteleki se 1928. g. prihvatio uredništva subotičkog književnog časopisa Vajdasági Írás, a 1932. g. pokrenuo je uređivao književni časopis na mađarskom jeziku Kalangya, koji je, osim ostalog, nastojao na kulturnom zbližavanju Mađara i Južnih Slovena. U časopisima je objavljivao i uspele eseje o srpskim i jugoslovenskim piscima Branislavu Nušiću, Borisavu Stankoviću i Ivu Vojnoviću. Planski je nastojao da unapredi zbližavanje podunavskih naroda, a zalagao se i za institucionalizaciju mađarskog izdavaštva u Kraljevini Jugoslaviji.
Dr Kornel Stanković Senteleki preminuo je 20. avgusta 1933. godine, na pragu 41. godine života, u Sivcu, gde je i sahranjen. Njegova književna zaostavština objavljena je posthumno, a o njegovom životu i književnom delu napisan je znatan broj članaka i knjiga. Održano je na tu temu i više naučnih i stručnih skupova. Sentelekijeva dela prevodili su na srpski Mladen Leskovac, Danilo Kiš, Judita Šalho i Sava Babić. Krajem 20. veka (1988-2000) objavljena su (na mađarskom), u pet knjiga, i njegova sabrana dela. U Sivcu se tradicionalno održava književna manifestacija „Setntelekijevi dani“ na kojoj se dodeljuje književna nagrada „Senteleki Kornel“, kao i nagrada „Bazsalikom“ za prevodioce sa srpskog na mađarski i sa mađarskog na srpski jezik.
O suštini Sentelekijeve kulturne misije ostaju upamćene reči Božidara Kovačeka, predsednika Matice srpske: Približiti srpsku kulturu Mađarima Senteleki je osećao kao svoju dužnost, skoro kao dug. Bio je uveren da je literatura najbolja i najhumanija spona među narodima, bila mu je želja da dva naroda istoga tla žive poznavajući i voleći jedan drugog.
M.S.
[Tekst autora prenesen je iz njegove monografije “150 godina Gimnazije u Somboru”]
