Crkva Sv. Jovana Preteče, u Somboru znana i kao Svetopretečeva ili Mala pravoslavna crkva, jedino je somborsko zdanje koje ima status kulturnog dobra od izuzetnog značaja.
Prema zapisanom predanju, koje istorija i arheologija nisu potvrdile, na mestu ove crkve, još pre dolaska Turaka, nalazila se hrišćanska bogomolјa, koju su Turci, nakon zauzimanja Sombora 1541. godine, pretvorili u džamiju. Posle povlačenja Turaka, krajem leta 1687. godine, pravoslavni stanovnici Sombora su, kako svedoče stari letopisi i zapisi, preuzeli džamiju i pretvorili je u pravoslavni hram Sv. Jovana Preteče.

Uklanjajući se pred Turcima u vreme tzv. „Varadinskog“ rata, kaluđeri fruškogorskog manastira Jaska preneli su 1716. g. u somborsku Svetopretečevu crkvu mošti poslednjeg srpskog cara Uroša. Dve godine kasnije, nakon potpisivanja Požarevačkog mira, kaluđeri su se vratili u Srem, a carske mošti su na svečanoj litiji, u pratnji mnogobrojnih somborskih Srba, na ramenima nošene kroz ceo Sombor (u znak zahvalnosti monasi su crkvi darovali staru ikonu Bogorodice, koja se i danas čuva). Iz ovog vremena potiče i najstariji zapis o svešteniku Zahariji Bunguroviću, koji je, do smrti 1720. godine, služio u ovoj crkvi, u kojoj je, dvadesetih godina 18. veka, služilo pet sveštenika.

U popisu i opisu pravoslavnih crkava na prostoru Bačke županije, načinjenom na latinskom jeziku, 31. avgusta 1734. godine, opisane su obe somborske crkve. Za drugu, ili Svetopretečevu crkvu, piše da se nalazi izvan šanca i da je nastala od turske džamije, koja je postojala na nekadašnjem crkvenom svetilištu. Drveni zvonik bio je odvojen, a crkvenu portu okruživala je ograda od hrastovog kolja. Crkva je s obe strane, spolja i iznutra, bila okrečena u belo, a krov je bio pokriven šindrom.
Parohijama crkve Sv. Jovana Preteče pripadali su pravoslavni vernici predgrađa Selenča i Gornja varoš, kao i okolnih salaških naselјa Lugumerci, Čičovi, Bukovac, Šikara i Šivolјa. Protokoli venčanih i umrlih u ovoj crkvi vode se od 1744, a protokoli krštenih od 1745. godine. Crkva je do 1760. g. imala čak devet parohija, od te godine tri, a od početka 19. veka dve parohije.
Stara crkva Sv. Jovana Preteče srušena je u avgustu 1786, nakon čega je somborska Crkvena opština potpisala ugovor o izgradnji nove crkve sa zidarskim majstorom Francom Fridrihom iz Sombora, kome je za taj posao isplaćeno 2.200 forinti. Već u septembru iste godine osvećen je temelј crkve, koja je građena pune četiri godine. Somborski prota Hristifor Popić svečano je osvetio novu crkvu 8/19. decembra 1790. godine. Crkva je sagrađena kao bazilika sa polukružnom apsidom, u baroknom stilu, sa elementima rokokoa. Prilikom svoje posete Somboru, u leto 1796. godine, vladika bački Jovan Jovanović tronisao je novoizgrađenu crkvu.

Ikonostas bogate kasnobarokne dekoracije, sa elementima neoklasicizma, i prateću crkvenu drvenariju, izradio je, početkom 19. veka, ovdašnji drvorezbar Avram Manojlović. Pozlatu ikonostasa načinio je Aleksa Teodorović iz Baje, a ikonopisao ga je, tokom 1808/09. godine, njegov sugrađanin, slikar Pavel Đurković, za šta mu je, tokom 1809/10. godine, isplaćeno 5.710 forinti.




Svoj današnji oblik crkveni toranj je dobio deset godina nakon sređivanja unutrašnjosti crkve (1819), kada je načinjen nov bakarni krov tornja. Najstariji sačuvan prikaz crkve Sv. Jovana Preteče (sa starim krovom crkvenog tornja) nalazi se na veduti Sombora iz 1818. godine. Prema zapisu iz 1833. godine, crkva je imala četiri zvona, koja su bila teška od 100 do 400 kg. Crkveni krov je u to vreme još bio prekriven šindrom, a patos crkve je bio načinjen od kvadratnih kamenih ploča. U crkvi se nalazilo 117 muških i ženskih drvenih stolova, a na krovu nad oltarom krst od kovanog gvožđa. Zemlјišni popis grada iz 1837. g. beleži da se Svetopretečeva crkva sa portom prostire na 632,4 kvadratna hvata (2.270 m2).

U porti se nalazi i nekoliko nadgrobnih spomenika uzidanih u crkveni zid i u zid kraj ulaznih vrata porte, pretežno nekadašnjih sveštenika iz 18. stoleća (osim ostalih, i jereja Georgija Mrazovića, oca znamenitog prosvetitelјa Avrama Mrazovića, osnivača i upravitelјa somborske „Norme“, sa prvim tečajevima za obrazovanje srpskih učitelјa, kao i jereja Gavrila Savića, oca Jovana Savića – Ivana Jugovića, osnivača beogradske Velike škole, srpskog ustaničkog diplomate, bliskog Karađorđevog saradnika i „popečitelјa prosveštenija“ nakon Dositeja Obradovića.

Kraj ovalnog dela zida, ispred crkvene porte, postavlјen je 1818. g. kameni krst, na čijem mestu je 1857. g. podignut nov mermerni krst, koji je srušen prilikom saobraćajne nezgode, početkom sedamdesetih godina 20. veka (njegovi ostaci su uneti u portu, a na njegovom mestu podignuta je 2007. g. replika starog krsta).





Prva znatnija obnova Svetopretečeve crkve i ikonostasa urađena je 1883. godine, kada je, početkom jula te godine, počelo krečenje crkve. Ikonostas je iznova pozlaćen, a ikone na ikonostasu su prelakirane. Po završetku obnove hrama, 21. novembra 1883. godine, ponovo ga je osvetio tadašnji somborski prota Ljubomir Kupusarević.



Crkvena zvona sa tornja ove crkve skinuta su i pretoplјena u vreme Prvog svetskog rata (1916), a nova su podignuta 1924. godine, nakon što ih je osvetio bački vladika Irinej Ćirić. Istovremeno je, između 1918. i 1923. godine, prema nacrtima slikara Stevana Aleksića, načinjeno i šest velikih vitraža na crkvenim prozorima (vitraži su izrađeni u Minhenu).




Od 1950. g. crkveni ikonostas je stavlјen pod zaštitu države, a od 1969. g. crkva ima status zaštićenog spomenika kulture. U novembru 1990. g. somborska crkva Sv. Jovana Preteče svrstana je, odlukom Skupštine Republike Srbije, u red nepokretnih kulturnih dobara od izuzetnog značaja. Detalјna restauracija crkvenog ikonostasa obavlјena je 1978. godine. Spolјašnjost crkve Sv. Jovana Preteče (krov, fasada i toranj) i crkvena porta postepeno su obnovlјeni tokom prethodne dve decenije, a tokom 2018/19. godine obnavljen je i zid oko crkvene porte.










U proleće 2021. g. objavljeno je prvo izdanje monografije “Crkva Svetog Jovana Preteče u Somboru”, čiji je autor potpisnik ovog priloga, a godinu dana kasnije izašlo je i drugo, prošireno izdanje ove knjige.

Milan Stepanović