Verski život bačkih Bunjevaca u 17. i 18. veku bio je snažno vezan za pastirski rad franjevačkog reda, posebno fratara provincije „Bosne Srebrene“. Od vremena prvih bunjevačkih seoba u Bačku, početkom 17. veka, franjevci su preuzeli dušebrižništvo nad doseljenim stanovništvom, čiji su pastiri bili i ranije, u predelima u kojima su Bunjevci živeli pre doseljenja u Bačku. Prve pojave bosanskih franjevaca u Bačkoj beleže se još osamdesetih godina 16. veka, ali one su sporadične i retke, a broj ovdašnjeg rimokatoličkog življa još je bio veoma nizak (u Somboru je bilo svega par dubrovačkih trgovaca, a u okolnim selima Kolutu, Beregu, Santovu i Monoštoru živele su najstarije šokačke porodice, doseljene polovinom 16. veka). Stanje se menja od početka 17. veka, kada na prostor bačkog Podunavlja stižu prve skupine Bunjevaca iz Kliškog i Ličkog sandžaka.
Povećan broj katoličkih vernika (Šokaca i Bunjevaca), mahom hrvatskog i bošnjačkog porekla, doseljenih najčešće iz Dalmacije, Hercegovine i Bosne, bio je razlog da Šimun Ivan Matković, nekadašnji bosanski franjevac i dugogodišnji misionar u Južnoj Ugarskoj, zatraži 1612. g. od pape Pavla V da u Ugarsku, odnosno u turske pokrajine u kojima se govori jezik Dalmata, pošalјe misiju sa nekoliko sabraće koja govore ovaj jezik. Molbi je udovolјeno i poslat je isusovac Bartol Kašić. U svom izveštaju iz juna 1613. g. Kašić piše i o poseti Bačkoj, pa navodi da su, prešavši Dunav kod Bukina, sreli fra Matiju, koji je obilazio ove krajeve, od sela do sela, bez ikakvog plana ili uputstva viših crkvenih vlasti, kao i da su, idući od Bača, videli usput 10 do 12 veoma ruiniranih katoličkih crkava, a u Somboru su zatekli svega pet ili šest katoličkih kuća. Deceniju kasnije, 1622. godine, Šimun Matković je zatražio da bude potvrđen za župnika u župi Bunjevci (la parochia detta Bunievzi), na prostoru Kaločke nadbiskupije (tada samo formalno nadležne za celo područje Bačke). Kako župa Bunjevci nije potvrđena pod tim imenom, njegov dopis trebalo bi shvatiti kao molbu za župnim radom u mestima koja su prethodnih godina naselili Bunjevci, u koja su spadali Sombor, Baja i Bajmok sa okolinom. Od 1625. do 1629. g. u Bačkoj je o katolicima brinuo bosanski franjevac fra Pavo Papić, a 1629. g. nasledio ga je dubrovački franjevac fra Kliment. Od 1633. g. dušebrižništvo nad bačkim Bunjevcima i Šokcima (kojih je ovde tada bilo oko 4.000 u 30 naselja) preuzimaju bosanski franjevci iz samostana (manastira) u Olovu. Oni će ovde biti jedini pastiri tokom narednih pola veka (beogradski biskup Mazareki piše 1634. g. kako je Sombor postao leglo fratara lutalica).
Godine 1647. za beogradskog biskupa (koji je bio nadležan i za područje Bačke) imenovan je bosanski franjevac Marin Ibrišimović. On 1649. g. obilazi bunjevačka i šokačka naselja u Bačkoj (Segedin, Bajmok, Jankovac, Miljkut, Santovo, Sombor, Bač i Bukin), gde u tamošnjim crkvama ili kapelicama krizma vernike tih i okolnih naselja. O Bunjevcima u okolini današnje Subotice, od polovine 17. veka, brinu franjevci iz samostana u Segedinu, koji je pripadao mađarskom redu Presvetog Spasitelja, među kojima već tada ima franjevačkih propovednika Dalmata (Bunjevaca ili Šokaca). Sledeći beogradski biskup, bosanski franjevac Matija Benlić, obilazi 1653. g. Bačku i krizma vernike u naseljima sa bunjevačkim stanovništvom (Sombor, Gara, Jankovac i Bajmok), a opisuje i lepe, velike i nove drvene katoličke crkve, sagrađene u Jankovcu i između Bajmoka i Đurđina, zahvaljujući upornosti i marljivosti franjevaca. Biskup Benlić navodi da u Bačkoj ima oko 6.000 katoličkih vernika, o kojima, uprkos stalnim opasnostima od Turaka, brinu četvorica franjevaca iz samostana u Olovu. Godine 1664. o katoličkom bačkom stanovništvu brinulo je šest franjevaca iz olovskog samostana. Njima je te godine velike muke zadala tatarska vojska koja je boravila oko Sombora. Godine 1668. bunjevački prvaci iz Baje, Gare, Bajmoka i Sombora žalili su se papi Klimentu IX na postupke fra Mija Radnića, mladog i obrazovanog gvardijana olovskog samostana (pismo je pisano bosančicom i narodnim jezikom ovdašnjih Bunjevaca), a 1677. g. bunjevački prvaci, okupljeni u Somboru, pišu pismo zahvalnosti papi Inoćentiju XI zbog imenovanja bosanskog franjevca Matije Brnjakovića za beogradskog biskupa. Tada je broj katoličkih vernika u Bačkoj već prelazio 13.000 duša – u najvećem broju Bunjevaca i Šokaca, uz veoma mali broj Mađara. Početkom 1680. g. biskup Branjaković boravi u Somboru, odakle imenuje franjevca Tomaša Vojnića za župnika u bunjevačkom naselju Ludoš kraj Subotice.
Kod somborskih Bunjevaca dugo se održalo predanje o franjevcima koji su ovde bili u tursko vreme, pa župnik Matija Slatković, u svom zapisu o prošlosti Sombora, napisanom 1805. godine, piše da su prema predanju i kazivanju unuka, zajedno sa hrišćanima iz Bosne, u običnoj narodnoj nošnji došli i franjevci, koji su, zatim, bez ikakvih sveštenih oznaka i odeće, podučavali narod osnovama i tajnama hrišćanstva. Profesor i upravnik somborske Preparandije Nikola Đ. Vukićević beleži predanje o nekoliko fratrova bosanskih, koji su svoju crkvu najpre u sredini predela Gradine, a posle u predgrađu Selenči imali. Franciškani ovi išli su u narodnom odelu i poučavali su ljude idući od kuće do kuće i od stana do stana, a nedeljom posle podne dolazili su na sastanke, gde se kolo igralo, i tu su ljude savetovali i učili Bogu se moliti. Fra Bona Mihaljević piše da su katolički vernici (a drugih osim Bunjevaca tada u Somboru nije bilo), pred kraj turske vladavine, imali izvan šanca crkvicu posvećenu sv. Franji, bez tornja i zvona, a građenu od pruća i obleplјenu blatom, u kojoj su franjevci vršili bogosluženje, propovedali, delili sakramente i održavali hrišćanski narod u katoličkoj veri, sa strahom i drhtanjem, izlažući opasnosti svoje živote. Tek posle odlaska Turaka, franjevci su nabavili zvono koje su postavili na hrastov stub ispred crkvice.
Nakon oslobođenja Bačke od Turaka i doseljavanja do tada najvećeg broja Bunjevaca, koje su, u leto 1687. godine, predvodili Đuro Vidaković i Dujo Marković, kao i 18 franciškana (franjevaca), na čelu sa fra Anđelkom Šarčevićem, u najvećim bačkim naseljima sa bunjevačkim stanovništvom otvorene su prve stalne franjevačke rezidencije provincije Bosne Srebrene, pa podatak iz 1693. g. beleži rezidenciju Sv. Antuna Padovanskog u Baji, Sv. Franje u Somboru, Velike Gospe u Baču i Sv. Blagovesti u Subotici. Sve one su u svojim naseljima (kao i u okolnim bunjevačkim ili šokačkim selima) imale i župnu nadležnost. Rezidencije će biti aktivne do Rakocijeve bune (1703-1711), kada će franjevci, sa ovdašnjim narodom, privremeno izbeći u Srem i Slavoniju.
Posle Rakocijeve bune biće obnovljen rad franjevačkih rezidencija u ova tri naselja, ali će Kaločka biskupija, vremenom, oduzimati župne nadležnosti franjevcima. Franjevačka rezidencija u Baji već 1719. g. ima status manastira-samostana, sa župnom nadležnosti nad bunjevačkim, ali ne i nad mađarskim i nemačkim stanovnicima Baje. Župna nadležnost franjevaca nad bajskim Bunjevcima trajaće sve do 1781. godine, kada će ilirska parohija konačno biti pripojena mađarskoj (od tog vremena broj Bunjevaca u Baji počinje da opada). Franjevački samostan u Baji je opstao, ali u njemu više nije bilo ilirskih franjevaca i propovednika.
I obnovljena rezidencija u Subotici više neće biti pod nadleštvom franjevačke provincije Bosne Srebrene, već mađarske provincije Presvetog Spasitelja i njenog samostana u Segedinu. U Subotici je, unutar nekadašnje turske tvrđave, 1730. g. počela izgradnja nove crkve Sv. Mihovila, koja je osvećena 1736. godine, a pored crkve je sagrađeno i zdanje franjevačkog samostana. Subotički Bunjevci su predstavlјali većinu u gradu i gradskoj upravi, ali su 1759. g. imali svega pet franjevačkih ilirskih propovednika, što je bilo nedovolјno za velik broj vernika, pa su tražili da se broj propovednika poveća, što je i učinjeno, ali je povećavan i broj mađarskih propovednika, pa se subotička gradska uprava 1762. g. žalila provincijalu da se crkvena služba i propovedi obavlјaju na mađarskom, mada je broj Mađara u gradu višestruko manji od bunjevačkog živlјa, koje jedva da dobija pouku na svom maternjem jeziku. Subotičkim franjevcima je 1773. g. oduzeta župa i predata je biskupskom sveštenstvu, a prestala je i nadležnost franjevaca u okolnim župnim ispostavama.
I somborska franjevačka rezidencija obnovila je svoj rad 1711. godine, a između 1717. i 1719. g. franjevci su, uz pomoć ovdašnjih vernika Bunjevaca, podigli prvu crkvu, sa dva drvena tornja, kao i omanje zdanje svoje rezidencije, na čijem će mestu, između 1743. i 1749. godine, biti izgrađeno novo barokno zdanje, koje će od 1750. g. dobiti status manastira (samostana) Presvetog Trojstva. Pored njega će, između 1752. i 1768. godine, biti podignuta velika i lepa crkva Presvetog Trojstva. Franjevci, koji su sa somborskim graničarima išli u ratove i bili već duže od jednog veka neraskidivo vezani za verski život somborskih Bunjevaca, otvorili su u Somboru osnovne i srednje škole, te filozofsko i bogoslovsko učilište. Uprkos protivljenju većine bunjevačkih prvaka unutar somborskog Magistrata, kao i bunjevačkih vernika, koji su tada činili četiri petine od ukupnog broja katoličkih vernika u gradu, franjevcima je 1781. g. oduzeta župna nadležnost, a nakon posete austrijskog cara Josipa II, u leto 1786. godine, raspušten je somborski franjevački samostan, a zgrada je pretvorena u privremeno središte administracije Bačke županije.
Konačno, još su 1757. g. iz provincije Bosne Srebrene izdvojeni franjevački samostani po Ugarskoj, koje će pripasti novoj provinciji Sv. Ivana Kapistrana. To je bio uvod u delimično presecanje pre svega etničkih veza Bunjevaca sa duhovnicima svog jezika na prostoru Bačke, koji su skoro dva veka bili njihovi dušebrižnici. Oduzimanjem župnih nadležnosti, a potom i zatvaranjem franjevačkih samostana u Bačkoj ili njihovom mađarizacijom, do kraja 18. veka otvorena je mogućnost da kroz crkveni i školski život počne isprva tiha, a zatim sve vidljivija mađarizacija ovdašnjih Bunjevaca. Prisustvo franjevaca, kao narodnog sveštenstva, zavetovanog na siromaštvo, čistoću i poslušnost, bilo je od presudnog značaja za očuvanje duhovne i etničke pripadnosti bačkih Bunjevaca u 17. i 18. veku. Vezanost naroda za svoje duhovnike nije, naravno, bila utemeljena samo na istorodnosti i maternjem jeziku (mada je i ta dimenzija bila snažna), već je uzrasla u stalnom zajedništvu kroz istorijska iskušenja i nedaće, zahvaljujući potpunoj danonoćnoj posvećenosti franjevaca pastvi i svom monaškom redu, njihovom staranju i brizi za elementarno prosvećivanje tog naroda, za njegovu egzistenciju i integritet u tuđinskom okruženju.
Milan Stepanović
