SLAVNI SINOVI RAVNICE,  Znamenite ličnosti

MLADEN LESKOVAC – SIVČANIN, SOMBORSKI ĐAK I GOSPODSTVENI ERUDITA

MLADEN LESKOVAC, istoričar književnosti, književnik, prevodilac i akademik, rođen je 1. januara 1904. g. u velikom bačkom selu Sivcu, kao sin tamošnjeg učitelja Milivoja Leskovca. Osnovnu školu pohađao je u rodnom selu, gimnazijsko školovanje započeo je u novosadskoj, a dovršio u somborskoj Gimnaziji, gde je i maturirao 1923. godine. Potom je upisao Filozofski fakultet u Beogradu i tu je diplomirao 1930. g. na grupi za istoriju jugoslovenske književnosti. Postavljen je iste godine za suplenta somborske Gimnazije, u kojoj je predavao francuski, nemački i srpski jezik, kao i filozofiju, a imao je i zaduženje školskog bibliotekara.

Sivac početkom 20. veka
Mladen Leskovac (stoji prvi sleva) kao maturant somborske Državne gimnazije 1923. god.
Somborska Državna gimnazija u vreme kada je u njoj, kao suplent, radio Mladen Leskovac

Iz Sombora je Leskovac premešten 1933. godine, posle položenog državnog ispita, i postavljen je za profesora Muške gimnazije u Novom Sadu, u kojoj će predavati sve do okupacije 1941. godine. U vreme okupacije bio je bez službe, a posle oslobođenja angažovan je pri Komisiji za restituciju kulturnih dobara iz Mađarske (njegovim zalaganjem u Maticu srpsku dospela je tada znamenita biblioteka Save Tekelije). Za upravnika Biblioteke Matice srpske u Novom Sadu imenovan je u jesen 1945. g. i na tom položaju nalazio se do 1954. godine. Tokom njegove uprave ova ustanova izrasla je u savremenu nacionalnu biblioteku (od 1948. g. postala je centralna biblioteka AP Vojvodine).

Mladen Leskovac kao gimnazijski profesor 1930-ih
Državna muška Gimnazija u Novom Sadu između dva svetska rata

Četiri prijatelja [Milenko Šerban, Nenad Mitrov, Žarko Vasiljević i Mladen Leskovac] (Milenko Šerban, ulje na platnu, 1939)
Godine 1954. Leskovac je učestvovao u osnivanju Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, čiji je bio i prvi dekan (1954-1956), a kao redovan profesor i šef Katedre za jugoslovensku književnost radio je na fakultetu do 1970. godine. Već u penziji, bio je 1974. g. i predsednik Komisije za osnivanje prestižne novosadske Akademije umetnosti.

Mladen Leskovac 1970-ih

Spisateljska, naučna i društvena delatnost Mladena Leskovca duže od šest decenija bila je neodvojivo vezana za Maticu srpsku, te su značajno doprinele radu i napretku ove najstarije srpske kulturne ustanove. Osim što je bio upravnik Biblioteke Matice srpske, Leskovac je pune 34 godine (1945-1979) bio član Upravnog odbora, a od 1969. do 1979. g. i predsednik Matice srpske. Pod njegovim predsedništvom Matica je obeležila i svoju 150. godišnjicu 1976. godine. Zvanje počasnog člana Matice srpske dobio je 1983. godine. Pokrenuo je 1953. g. časopis Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, čiji je urednik bio narednih 25 godina. Od 1958. do 1964. g. glavni je urednik Letopisa Matice srpske, u čijem je uredništvu bio i prethodnik 11 godina (1947-1958).

Mladen Leskovac (Petar Omčikus, ulje na platnu, 1998)

Za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu Leskovac je izabran 1962. godine, a za dopisnog člana SANU 1963. godine. Redovan član SANU postao je 1970. godine. Za člana Vojvođanske akademije nauka i umetnosti izabran je 1984. godine.

Obiman je opus naučnog i književnog rada Mladena Leskovca, a njegova bibliografija sadrži preko 500 jedinica. Od 1923. g. počeo je da objavljuje pesme i prevode, prve književne kritike, eseje i radove iz istorijske književnosti. Godinama je sarađivao u književnim i istorijskim časopisima, u kojima su objavljene neke od njegovih najboljih kratkih studija. Među Leskovčevim važnijim delima su antologija „Naše narodne pripovetke“ (Novi Sad, 1937); „Političke pesme Jovana Jovanovića Zmaja“ (Novi Sad, 1945), koje je priredio u saradnji sa Vasom Stajićem; „Članci i eseji“ (Novi Sad, 1949); „Na našoj postojbini“ (Novi Sad, 1951); „Antologija starije srpske poezije“ (Novi Sad, 1953, 1964, 1973); antologija „Bećarac“ (Novi Sad, 1958, 1979); „Zmajev bečki dnevnik“ (Novi Sad, 1959, 1983); „Iz srpske književnosti“ I-II (Novi Sad, 1968); „Jovan Jovanović Zmaj : hronološki podaci“ (Novi Sad, 1969); „Baština – ogledi i članci iz srpske književnosti“ (Beograd, 1977); „O Lazi Kostiću“ (Beograd, 1978); „Srpske književne teme“ (Novi Sad, 1988) i „Pesme i prepevi“ (Novi Sad, 1989). Posthumno je objavljena i Leskovčeva knjiga „Laza Kostić – ogledi i članci“ (Novi Sad, 1991). Pre nekoliko godina objavljene su knjige „Mladen Leskovac – izbor iz dela“ (Sremska Kamenica, 2017), koju je priredila Natalija Ludoški, i Leskovčeva epistolarna biografija „Veliki gospodin : Mladen Leskovac – njim samim“ Radovana Popovića (Novi Sad, 2017).

“Članci i eseji” (Novi Sad, 1949)
Antologija “Bećarac” (1958)
“Baština” (1977)
“O Lazi Kostiću” (1978)
“Zmajev bečki dnevnik” (drugo izdanje, 1983)
“Pesme i prepevi” (1989)

Leskovac je priredio za štampu nekoliko zbornika iz istorije književnosti, kao i brojne antologije ili dela srpskih i jugoslovenskih književnika – najčešće pesnika i pripovedača, za koje je pisao predgovore ili pogovore (Dositeja Obradovića, Vuka Karadžića, Jovana Sterije Popovića, Ivana Mažuranića, Stefana Mitrova Ljubiše, Jovana Jovanovića Zmaja, Laze Kostića, Sima Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Isidore Sekulić, Veljka Petrovića, Žarka Vasiljevića, Boška Petrovića itd.).

Godinama je Mladen Leskovac temeljno istraživao razdoblje srpskog romantizma, a posebno život i delo J. J. Zmaja i Laze Kostića. Božidar Kovaček piše o njemu da je u radovima ove vrste dosegao vrhunac onog idealnog spoja nauke i esejistike po kome je opštepoznat u naučnom i književnom svetu. U tim radovima briljira njegov osoben smisao za profinjen, iscizeliran stilski izraz, kakav nije imao ni jedan od naših istoričara književnosti i kulture. Dragiša Živković za Leskovčev književno-istorijski rad navodi: On je među prvima, ako ne i prvi, osetio i razumeo svu složenost naše književnosti… čudo od izukrštanosti književnih smerova, spoj anahroničnih i savremenih tendencija, skokovit, ćudljiv razvitak književnih škola i pravaca.

Kao zasebna izdanja objavljeni su brojni Leskovčevi prevodi francuskih i mađarskih književnika (Molijera, Stendala, Andre Žida, srednjovekovni francuski roman nepoznatog autora „Povest o Okasenu i Nikoleti“, Šandora Petefija, Endrea Adija, Ferenca Molnara, Đule Ilješa, Jožefa Papa, Janoša Hercega itd.). Po njegovim prevodima E. Č. Karpenetera, Molijera, G. Batija i A. Fransa igrane su pozorišne predstave u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu (1937, 1945, 1953, 1967, 1984). Dugogodišnja je, inače, bila njegova bliska saradnja sa svetom pozorišta. Jedan je od osnivača Sterijinog pozorja i član njegovog Glavnog odbora od 1956. do 1982. godine, a na Petom i Šestom festivalu vojvođanskih pozorišta u Somboru, početkom 1950-ih, bio je i predsednik žirija.

Mladen Leskovac – jedna od poslednjih fotografija

Godine 1949. Leskovac je dobio nagradu Vlade NR Srbije, 1954. g. nagradu Saveza književnika Jugoslavije, 1962. g. Oktobarsku nagradu Novog Sada, a 1976. g. Sedmojulsku nagradu SR Srbije. Sterijino pozorje dodelilo mu je 1982. g. svoju zlatnu značku, a Nagrada Vukove zadužbine dodeljena mu je 1990. godine. Odlikovan je 1965. g. Ordenom rada sa crvenom zastavom. Matica srpska ustanovila je 1992. g. naučnu nagradu „Mladen Leskovac“, koja se dodeljuje svake treće godine za celokupno delo iz oblasti istorije književnosti.

Mladen Leskovac preminuo je u 25. decembra 1990. godine u Novom Sadu, nekoliko dana pred svoj 87. rođendan.

Epistolarna biografija Mladen Leskovca “Veliki gospodin” (Radovan Popović, 2017)

[Tekst autora prenesen je iz njegove monografije “150 godina Gimnazije u Somboru”]

Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.