Istorija,  OBZORJA PROŠLOSTI,  RAVNIČARSKI DIVANI

ČETIRI VEKA OD PRVOG POMENA BUNJEVAČKOG IMENA U BAČKOJ

U 2022. g. navršilo se 400 godina od prvog zapisanog pomena bunjevačkog imena u Bačkoj. Bunjevci su etnička skupina poreklom iz zapadne Hercegovine i jugozapadne Bosne, rimokatoličke veroispovesti, štokavskog dijalekta i ikavskog izgovora, koja se u 16. i 17. veku pomerala na zapad, prema severnoj Dalmaciji i Lici. Odatle su prve bunjevačke skupine, početkom 17. veka (oko  1607/08), doseljene u bačko Podunavlje (između Baje, Sombora i Subotice), a njihove migracije odvijale su se, tokom 17. stoleća, u više talasa, od kojih su vidniji bili nakon Drugog kandijskog rata (oko 1670/71) i u vreme turskog povlačenja iz Bačke (1686/87).

Bačka na mapi Matijasa Zinta iz 1567. god.

Početkom 17. veka, relativno malobrojni rimokatolici u Bačkoj, koja se nalazila pod turskom upravom (od 1541. do 1687. godine), skoro da nisu imali svoje sveštenstvo. Među rimokatolicima u Segedinskom sandžaku i Somborskoj, Subotičkoj, Bajskoj i Bačkoj nahiji, nalazilo se tada malobrojno starosedelačko mađarsko stanovništvo i mahom Šokci, doseljeni iz Bosne u bačko Podunavlje početkom druge polovine 16. veka. Nekadašnja Kaločko-bačka nadbiskupija više nije postojala (biće obnovljena tek krajem 17. veka), a svetovno katoličko sveštenstvo i monasi nisu opstali nakon prvih decenija turske uprave.

Oko 1609. godine u na prostoru Bačke javlja se katolički misionar i sveštenik don Šimun Matković iz Olova u Bosni, čiji je otac poreklom bio iz bosanske kraljevske porodice. Matković je još kao 12-ogodišnjak primljen u franjevački manastir u Olovu, u kome je proveo narednih deset godina i gde je primio prvu tonzuru od bosanskog biskupa Franje Baličevića (ovaj manastir imaće kasnije, tokom većeg dela 17. veka, ključnu ulogu u duhovnom životu Bunjevaca u Bačkoj, posebno od početka tridesetih godina tog stoleća, pa do konačnog turskog povlačenja iz Bačke, a olovski franjevci bili su u tom razdoblju jedini dušebrižnici tada još malobrojnih bačkih Bunjevaca i najviše zahvaljujući njima taj svet je, u znatnoj meri, uspeo da sačuva svoju versku i etničku prepoznatljivost, mada su živeli u većinskom okruženju pravoslavnog i muslimanskog stanovništva).

Ostaci srednjovekovnog franjevačkog manastira u Olovu (fotografija iz 1930-ih)
Franjevac u 17. veku

Krajem 16. veka Šimun Matković se iz Olova preselio u Barsku nadbiskupiju, gde je oko 1601. g. zaređen za sveštenika. Isprva je služio u Čiprovcima, jednom od nekoliko katoličkih naselja u severozapadnoj Bugarskoj, u kome su živeli potomci nemačkih rudara Sasa, te bosanskih i dubrovačkih katoličkih porodica, preseljenih ovde u ranijim vekovima. Ubrzo je prešao u Srem, gde je, sa kraćim prekidima, boravio do 1612. godine (sedište mu je bilo u podunavskom selu Bapska, u zapadnom Sremu, nedaleko od Iloka i Šarengrada).

Ovaj energičan i sposoban sveštenik ulazio je u oštre sukobe sa pravoslavnim sveštenstvom i monaštvom u Sremu, koje je zaziralo od njegove borbene retorike i insistiranja na uvođenju gregorijanskog kalendara, zbog čega je, pomoću turskih janičara, dva puta pokušano i njegovo fizičko uklanjanje. Morao je da izlazi i pred turski sud, gde je spasen zahvaljujući podršci vernika, posebno dubrovačkih trgovaca. Istovremeno, vodio je i borbe sa protestantima – reformatima, evangelistima i unitaristima, čije je učenje po Južnoj Ugarskoj u to vreme bilo veoma rašireno, a koji su preuzimali nekadašnje katoličke crkve, imovinu i vernike. Don Šimun Matković je, oko 1608. godine, o svom trošku boravio u Carigradu, gde je, na turskom carskom dvoru, gde je uspeo da izdejstvuje povlastice za katoličko stanovništvo u južnoj Ugarskoj.

Carigrad (Istanbul) početkom 17. veka

Godine 1612. boravio je u Rimu i uspeo da izdejstvuje kod pape Pavla V da u turske delove Ugarske, u kojima se koristi dalmatinski jezik (dalmatico idiomate), bude poslana isusovačka (jezuitska) misija, sa nekoliko sabraće koja govore ovaj jezik. Iz tog vremena počinju i Matkovićevi sukobi sa bosanskim franjevačkim redom, koji će trajati do kraja njegovog burnog života. U misiji se nalazio i dalmatinski sveštenik i duhovni pisac Bartolomej Kašić, koji će ostaviti dragocene zapise o samom Matkoviću i krajevima koje su obišli (Srem, Banat, Bačku i Baranju).

Kaptol u Rimu 1612. god. u vreme boravka don Šimuna Matkovića
Bartolomej Kašić (bista Ivana Mirkovića, ostrvo Pag)
Koncept Kašićevog izveštaja papi o misionarksom putovanju u južnu Ugarsku, u kome se pominje don Šimun Matković (1613)

U godinama nakon toga don Šimun Matković se preselio u Mohač, gde je postao župnik mohačke župe. Još jednom je posetio Rim i Carigrad, gde je uspeo da obezbedi dodatne privilegije za katolike u južnoj Ugarskoj. Prelazeći iz Mohača na levu obalu Dunava, u Bačku, Matković se susreo sa prvim skupinama nešto ranije doseljenih Bunjevaca, čiji je postao jedini duhovnik i pastir.

Mohač 1608. god.
Mohač i Sombor na putopisnoj mapi iz druge polovine 17. veka

Početkom 1622. g. papa Grgur XV osnovao je Kongregaciju za propagandu vere, koja je, odmah po osnivanju, počela da se bavi Ugarskom, čija su sva tri dela (pod habzburškom i turskom upravom, kao i formalno nezavisni Erdelj), predstavljala prioritetna misijska područja. Saznavši za osnivanje Kongregacije, Matković je požurio u Rim već u proleće iste godine kako bi prvi izvestio  o stanju katoličke crkve u Južnoj Ugarskoj i ponovo pokušao da dobije davno željeno biskupsko zvanje. U Rimu je boravio od aprila do avgusta 1622. godine, i za to vreme poslao je Kongregaciji veći broj podnesaka i molbi, u kojima je izneo i svoje zasluge za crkvu. Za jednu od brojnih Matkovićevih molbi Kongregaciji u Rimu, vezuje se i najstariji pomen bunjevačkog imena u Bačkoj (ali i uopšte naziva Bunjevci kao etnonima). U njoj don Šimun traži da mu se dodeli župa Bunjevci u Kaločkoj nadbiskupiji, u kojoj bi mogao neometano da radi jer je reč o njegovoj duhovnoj deci, koja drugog pastira nemaju. Matkovićeva molba pisana je na italijanskom jeziku i nije datirana, ali na osnovu zapisa datuma na njenoj poleđini (3. jun 1622) može da se pretpostavi da je nastala nekoliko dana ranije, verovatno krajem maja.

Bazilika Sv. petra u Rimu (Viviano Kodaci, 1630)
Papa Grgur XV

U molbi se kaže: Ill[ustrissi]mo e R[everendissi]mo Sig[no]re! D[on] Simone Matchovich suplica humil[m]ente V[ostra] S[ignoria] Ill[ustrissi]ma che oltre l’ altre gratie voglia favorilo à farli concedere, e confermare la Parochia detta Bunievzi, nell’ Arcivescovato Colociense, ac[c]ioche possa tenerla per l’ avenire come concessali dalla Sede Ap[osto]lica senza che altri li dia impaccio, ne hebbia alcuno autorità di levargliela, essendo quelli Christiani suoi figli sp[irit]uali all’ aiuto de quali egli s’ e applicato di propria volontà per esser stati molto tempo privi di Pastore, senza esservi chi pensasse di provedere alle loro necessità sp[irit]uali. E di nuovo la suplica per la sua spedittione prima che il tempo si riscaldi più, massime se le speranze concepute non sono per haver effetto, etc. Et egli in tanto prega per V[ostra] S[ignoria] Ill[ustrissi]ma. Quam Deus etcU prevodu sa tadašnjeg italijanskog jezika, Matković piše: Visokopreosvećeni gospodine! Don Šimon Matković ponizno moli Vaše najslavnije gospodstvo i naglašava želju da mu, uz ostale očekivane milosti, bude dodeljena i potvrđena župa zvana Bunjevci u Kaločkoj nadbiskupiji, koju bi, po odluci Apostolske Stolice, zadržao i u budućnosti, u čemu ne bi bio ometan od drugih, niti bi iko imao ovlašćenje da mu je oduzme jer ovi hrišćani su njegova duhovna deca, kojima je svojevoljno pomogao zato što su dugo bili bez pastira, u vreme kada nije bilo nikog drugog da se postara za njihove duhovne potrebe. I ponovo moli da krene u misiju pre nego što vreme postane toplije, posebno ako njegove molbe nije moguće povoljno rešiti. U međuvremenu se moli za Vaše najslavnije gospodstvo. Na poleđini Matkovićeve molbe, sekretar Kongregacije Francesko Ingoli napisao je, 3. juna 1622. godine, njen sažetak, namenjen kardinalima koji su bili članovi Kongregacije, u kome se navodi da je Matković svojevoljno preuzeo staranje o dve (!) župe Bunjevci u Kaločkoj nadbiskupiji (Havendo di propria volontà et authorità presa la cura di 2 parochie di Bunienzi nell’arcivescovato Colocense…) jer nisu imale duhovnog pastira koji bi se o njima starao, te je zamolio potvrdu da mu te župe budu dodeljene kako bi mogao da se kanonski stara o svojoj duhovnoj deci, izvan biskupske vlasti. U prilogu je napisan i predlog sekretara Ingolija da period izuzeća od biskupske vlasti bude ograničen na dve godine. Konačno, 1. jula 1622. godine, papa Grgur XV je, osim ostalog, Matkovića potvrdio kao župnika u župama Bunieuzi, Mohacs, Katoly i Xiochzó (Mohač i Katolj su naselja u Baranji, a poslednji navedeni naziv najverovatnije se odnosio na Mohaču susedno podunavsko naselje Sečuj).

Molba don Šimun Matkovića u kome je prvi put pomenut ime Bunjevaca u Bačkoj (1622)
Fragment Matkovićeve molbe sa uokvirenim imenom “Bunjevci” (1622)
Zapis sekretara Kongregacije F. Ingolija na poledjini Matkoviceve molbe, u kome se, takođe, pominje parohija Bunjevci (1622)

Kako župa Bunjevci nije potvrđena pod tim imenom, njegov dopis trebalo bi shvatiti kao molbu za neometanim svešteničkim i župnim radom na prostoru svih naselja koja su prethodnih godina naselili Bunjevci, u trouglu Baja – Bajmok – Sombor. Ovaj podatak ukazuje da su u to vreme u Bačkoj već postojale dve katoličke župe, što će potvrditi i arhivski izvornici iz narednih godina. U izveštaju Petra Mazarekija, barskog nadbiskupa i administratora smederevsko-beogradske biskupije i ugarskih biskupija pod turskom vlasti, piše 1632. g. da u Bačkoj, srećnoj ravnici bogatoj žitom, raznim vrstama stoke, vinom i voćem, ima 400 „šizmatičkih“ (pravoslavnih) sela i ne više od 30 katoličkih sela, sa ukupno 4.000 duša, o kojima brinu franjevci bosanske provincije. On navodi i da u Bačkoj postoje dve katoličke župe – Bukin i Sombor (due parochie Buchin e Sombor), među kojima, po veličini župe, odnosno broju vernika, nije bilo razlike. Granice ovih župa izgleda da su pratile granice Bačke i Somborske nahije, a Mazarekijev izveštaj iz 1632. g. navodi na pretpostavku da se tzv. župa Bunjevci, koju deset godina ranije u svojoj molbi traži Šimun Matković, teritorijalno poklapala sa kasnijom somborskom župom, kao što je i župa Bukin bila istovetna sa ranije pomenutom bačkom župom.

Verovatni prostor župe Bunjevci između Baje i Sombora, sa najstarijim bunjevackim naseljima u Bačkoj početkom 17. veka (mapa iz polovine 18. veka)

Nakon dve godine Matkovićeve župne uprave, u Bačkoj počinju da se javljaju prvi bosanski franjevci, koji će, do početka tridesetih godina 17. veka, skoro u potpunosti preuzeti duhovno staranje nad ovdašnjim Bunjevcima i Šokcima. Matković je sa njima imao brojne sukobe, a uticaj franjevaca u Rimu onemogućio je njegovo imenovanje za biskupa, mada je neko vreme, kao biskupski vikar, upravljao beogradskom biskupijom, koja je od dvadesetih godina 17. veka bila nadležna i za rimokatolike u južnoj Ugarskoj. Matkovićevom smrću (1638. ili 1639) i imenovanjem novog beogradskog biskupa, borba oko podele bačkih župa je prestala, a franjevci su u potpunosti preuzeli dušebrižništvo kako u župi čije je središte bio Sombor, tako i u župi sa središtem u Bukinu, odnosno Baču. Somborsku župu su preuzeli franjevci iz manastira u Olovu, a župu u Baču franjevci iz manastira Gradovrh pored Tuzle. Istovremeno, Subotica i uža okolina bili su u nadležnosti franjevačkog manastira u Segedinu, koji je pripadao mađarskoj franjevačkoj provinciji Presvetog Spasitelja, ali je imao propovednike na jeziku Dalmata.

Franjevac u 17. veku

Prisustvo narodnog sveštenstva, prvo Šimuna Matkovića i drugih tada još retkih sveštenika, a potom i bosanskih franjevaca, zavetovanih na siromaštvo, čistoću i poslušnost, bilo je od presudnog značaja za očuvanje duhovne i etničke pripadnosti bačkih Bunjevaca u 17. i 18. veku. Vezanost naroda za svoje duhovnike nije bila utemeljena samo na istorodnosti i maternjem jeziku (mada je i ta dimenzija bila snažna), već i u stalnom zajedništvu kroz istorijska iskušenja i nedaće, u potpunoj danonoćnoj posvećenosti pastvi i svom redu, te na njihovom staranju i brizi za elementarno prosvećivanje tog naroda, za njegovu egzistenciju i integritet u tuđinskom okruženju. Bez narodnog sveštenstva oličenog u Matkoviću i franjevcima, bački Bunjevci tokom prvog stoleća boravka na ovom prostoru ne bi opstali u svojoj etničkoj pripadnosti i veri, niti bi imali temelj za kasniji uspon, tokom koga će, od kraja 17, pa sve do početka 20. veka, imati značajnu ulogu u vojnom, političkom, administrativnom, duhovnom i privrednom životu Bačke, a posebno gradova Subotice, Sombora i Baje, u kojima su Bunjevci, tokom prethodna četiri stoleća, ostavili snažan pečat svog etosa i urbaniteta.

Milan Stepanović

[Fragmenti iz knjige Milana Stepanovića “Četiri veka od prvog pomena bunjevačkog imena u Bačkoj”, Subotica 2022]

Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.