U Lazi Kostiću, slavnom pesniku u kome se razbuktala okasnela i zabranjena ljubav ka tridesetak godina mlađoj, lepoj i obrazovanoj Lenki Dunđerski, kćeri njegovog najboljeg prijatelja i dobročinitelja, dugo je plamtela bitka između razuma i osećanja, kasnije tako maestralno opisana u stihovima pesme „Santa Maria della Salute“.
U želji da Lenku izgna iz svojih misli i snova, u leto 1895. godine, najmlađu kćer Lazara Dunđerskog preporučio za suprugu svetski poznatom srpskom naučniku Nikoli Tesli, koji je živeo u SAD. Tako bi Lenka, po Lazinom planu, bila udata za jednako dostojnog i umnog čoveka, a bila bi daleko od njegovih očiju, preko okeana. Sasvim je moguće da je to učinio na svoju ruku, bez znanja i odobrenja Lenkinog, koja je po tim pitanjima bila odrešita i samosvojna te je do tada, po Kostićevim rečima, odbila čitavu vojsku prosilaca.

Kostić ni u pismima Tesli ne uspeva da sakrije zanesenost Lenkom, pa mu u junu 1895. g. piše: Devojka koju sam Vam namenio podobna je da savlada svaku ženomrzicu. Ja mislim da bi i mrtvoga oživela, ne samo mrtvog Don Huana, nego i mrtvoga sveca. Nagovarajući Teslu na ženidbu s Lenkom, Kostić navodi i milionski iznos mogućeg miraza.

Ipak, Tesla trezveno i odlučno odbacuje svaku pomisao na moguću ženidbu i odgovara Kostiću rečenicom: Ja sam zadnji svoga roda, te mu kaže da sav pripada nauci. Kostić mu odmah odgovara da ga razume, te da je njegov predlog predstavljao samo želju da skinem s duše moju štićenicu koja je zaista zaslužila najboljeg muža na svetu.
Par meseci kasnije, nakon Lenkine iznenadne smrti, nekoliko sedmica posle Kostićevog venčanja sa Julijanom Palanački, Laza Kostić šalje Nikoli Tesli njenu posmrtnu listu, s rečima: Dragi Prijatelju, eto, to je Vaša nesuđenica! Vidite, koliko sam se skanjivao i lomio, dok nijesam prekinuo, da Vam ipak pošaljem ovaj crni list. Meni je bila kao rođena sestra. Kao što vidite, neće ni Vaša biografija ostati bez romantike, najljepše, al’ i najžalosnije.

Kompletno Kostićevo pismo Nikoli Tesli, od 12. juna 1895. godine (slika gore), u kome mu je nudio ženidbu i brak s Lenkom Dunđerski glasi:
Dragi Prijatelju,
Danas je, od prilike, treća obljetnica od kako smo se ono sastali u Pešti i onako lijepo proveli ono nekoliko dana. Naumio sam da proslavim taj dan. Šta mislite kako? Ne biste nikad pogodili, da Vam ne kažem:
Hoću da Vas oženim.
Quelle idée! reći ćete. Znam šta ćete reći, znam šta ćete pomisliti, sve znam, pa ipak.
Djevojka koju sam Vam namenio podobna je da savlada svaku ženomrzicu. Ja mislim da bi i mrtvog oživela, ne samo mrtvoga Don Huana, nego i mrtvoga sveca. Zbilja:
Onomad sam je gledao u manastiru kako cjeliva neke mošti, suhu, ruku nekoga sveca, pa, u zanosu od onoga tamjana i od one ljepote, čisto sam se začudio, kako da se ona mrtva ruka ne digne da je zagrli.
– Koji je to svetitelj? Zapitam kaluđera do mene.
– To nije svetitelj.
– Nego?
– To je svetiteljka, prepodobna majka Angelina.
– A? Sad razumem!
Kaluđer me pogleda kao da me je razumio, a znam da ni ne sluti moje misli.
Do sad je odbila čitavu vojsku prosilaca. Roditelji se zabrinuli: Ima joj već 24 godine – al’ ne biste joj dali više od 20. Otac je moj najbolji prijatelj, te sam dakako prijatelj i njoj. Dugo sam se trudio da doznam uzrok te nemilosti, te jedva jedvice doznam šta je: Njen je ideal Nikola Tesla.
Ja sam joj priznao da je to i moja davnašnja misao, ali mi je navijek bilo na umu, kako ste Vi do sad svu svoju ljubav posvetili,, svojoj velikoj ideji, pa nemate vremena misliti ni na žene, a kamo li na ženidbu.
Ona se ipak uzda da bi Vas obrnula, da ne bi bilo Love’s labour’s lost.
Toliko o devojci. A sad – last not least i za mnoge jevropske mladoženje, kamo li vas Amerikance – o imovini, o ženinstvu ili o prćiji njenoj.
Ona može doneti od prilike jedan milion franaka. Ali joj otac tako stoji da bi mogao otvoriti zetu veresiju i do jednog milijona dolara, ako zatreba.
Promislite se dobro, sve mislite na jedno smislite, pa mi javite, na šta ste smislili. Ako pristajete, poslaću Vam odmah sliku moje namjenjenice i doznaćete njeno ime.
Bilo kako bilo, svakojako vjerujte da ostajem navjek Vaš prijatelj
Laza Kostić
U man. Krušedolu, 12. juna 1895.
Pišite mi na adresu: Pajevich, Neusatz.
Kako bih se radovao, kad bih dobio od Vas telegram!
Milan Stepanović