ĐERAM

Prastari đermovi, kao neki panonski svetionici i orijentiri, već vekovima stoje u ravnici. Rasuti bunari sa đermovima po bačkim i banatskim pustarama i salašima, bili su jedini izvor pitke vode za ljude i marvu po ovim beskrajnim prostranstvima, kao na ovoj fotografiji poznatog somborskog lekara, pasioniranog fotografa, etnografa i planinara dr Radivoja Simonovića, nastaloj 1900. g. kraj somborskog salaškog naselja Bukovac. Postojali su i korišćeni su na panosnkim prostorima još u srednjem veku. 

Osim kraj pojila po pašnjacima na pustarama, bunar sa đermom je, najčešće u stražnjoj avliji, imao skoro svaki salaš, a često se nalazio i po dvorištima seoskih i gradskih domaćinstava. Đermova je bilo i po sokacima i šorovima vojvođanskih sela i varošica. U Somboru je 1884. g. na gradskim ulicama bilo 16 javnih bunara sa đermom, a 1910. g. (i pored arteskih bunara sa crpkom), bila su 33 bunara sa đermom, pretežno po ulicama u predgrađu.

Đeram je još u 17. veku bio ucrtan na zemljopisnim mapama i vedutama ovog podneblja, kao znamen salaša ili manjeg seoskog naselja, pa i na veduti Sombora iz 1698. godine, gde je ucrtan između zapadnog dela grada i reke Mostonge. Izgled bunara s đermom sačuvan je i na brojnim starim fotografijama, a opevan je i u narodnim pesmama sa ovog podneblja („Škripi đeram“).

Mađari đeram slikovito nazivaju gémeskút (gemeškut ili u prevodu čaplja-bunar). Danas, po ravnici, jedva još ponegde može da se vidi. O đermu je, još u drugoj polovini 19. veka, ispevana i pesma “Škripi đeram”, poznata u savremenom izvođenju Zovnka Bogdana (u prilogu).

Milan Stepanović

[Škripi đeram – Zvonko Bogdan]