Tek što pripeče leto, negde između dva Petrovdana (katoličkog i pravoslavnog), počinjali su u Bačkoj, Banatu i Sremu žetveni radovi koji bi uposlili svu kućnu čeljad. Nakon kosidbe ječma, košena je raž, a zatim pšenica i na kraju zob. Kućni domaćin je svakodnevno motrio da li su usevi sazreli, i to ne toliko po slami, već po tvrdoći zrna. Nije se smelo čekati da letina prezre, kako ne bi polegla i kako se pri žetvi ne bi previše krunila. Žetva pšenice, ječma, raži i zobi bila je mukotrpan posao, koji se obavljao po užarenom suncu od njegovog izlaska do zalaska (u somborskih salašara postojala je izreka da jedan letnji sat više vredi nego zimski dan). Kako su površine oranica zasejanih pšenicom bile znatne, posao je bio velik i tražio je brzinu, veštinu i potpunu posvećenost.

Žito se žnjelo ručno, ispočetka srpom, a tek kasnije kosom, koja se isprva upotrebljavala samo za košenje trave, a ređe za žita jer bi prilikom kosidbe mrsila klasove. Radilo se obično u parovima (risar i risaruša).


Risar ili kosac išao bi napred i srpom ili kosom žnjeo žito, hvatajući (pirlikom košnje srpom) onoliko klasova (stabljika) koliko je šakom mogao da obuhvati. Risar je za pojasom imao zadenut vodir od kravljeg roga, nasut vodom, u koji je stavljao gladilicu za oštrenje srpa ili kose. Srpom bi odrezivao obuhvaćeno klasje na desetak centimetara iznad zemlje, odnosno korena, a ta količina odsečenog žita naziva se rukovet. Gde je bila čista letina, tu se žnjelo sve do zemlje, a gde je među žitom bilo trave i korova, tamo se žnjelo nešto više. Upotreba kose, koja se ovde više koristi tek od polovine 19. veka, pojednostavila je i višestruko ubrzala žetvu (jedan veleposednik izračunao je 1841. g. da je, koristeći kosu, 300 hektara žita, sa 140 radnika, požnjeo i poslagao u krstine za svega četiri dana, a da bi istu površinu sa žeteocima, koji bi koristili srp, morao da žanje pune dve sedmice).
Risaruša bi za risarom rukovedala, odnosno kukom sakupljala pokošeno klasje, koje bi (ili neko od starijih iza nje) vezivala u snoplje pomoću slamene užadi. Ova užad „od vlaća“ bila je pletena od zrelih strukova, u zoru, dok su žita još natopljena rosom, a u vreme rukovedanja bila su privezana na leđima risaruše, o „stražnjoj“ kecelji pripasanoj iznad kukova.



Mlađarija je snoplje vukla i denula ga u krstine koje su pravljene kako bi snopovi što manje bili izloženi kiši. Osam snopova je slagano unakrst (četiri puta po dva snopa) tako da žitne vlati budu u sredini krstine, a odozgo je stavljan deveti snop, „gornjak“ (u Bunjevaca se taj poslednji snop nazivao i „popo“), uvek okrenut prema jugu, jer vetrovi najviše duvaju sa istoka ili zapada, pa bi ga, da je okrenut na jednu od te dve strane, lako podigli. Tih devet snopova činilo je „deveticu“, a dve ovakve devetice, sadenute jedna pored druge, činile su krstinu. Ponekad, ukoliko je zemlja bila vlažna od kiše, stavljan je i deseti, najdonji snop, koji su salašari zvali „kurjak“. Požnjeveno žito složeno u krstine ostajalo je na poljima još nekoliko dana da se dobro prosuši, nakon čega je taljigama prenošeno na guvno, na vršidbu, koja je, pre pojave mehanizacije, trajala nedeljama, pa i mesecima.

Dobri žeteoci su, posebno u dobrostojećih salašara sa velikim posedima, bili na ceni, a dobijali su oko 200 kg žita u zrnu za obavljen posao. U drugoj polovini 19. veka, na imanjima imućnih zemljoposednika, pojavile su se prve mehaničke žetelice, koje su zamenjivale i po dvadesetak kosača (mada je cena žetelice bila visoka, pokrivena bi bila za tri godine korišćenja, od uštede na radnoj snazi). Polovinom 20. veka na vojvođanskim njivama pojavili su se prvi američki kombajni, a zatim kreće i proizvodnja sopstvenih kombajna fabrike „Zmaj“.

Početkom 18. veka prinosi su, u poređenju sa kasnijim vremenima, bili skromni. Podaci zbirnog popisa Sombora iz 1702. g. pokazuju da su te godine ovdašnji građani zasejali 2.940 merova žita i 1.677 merova ječma i zobi, sa očekivanim višestrukim prinosima. Prema zapisu iz 1720. godine, somborski graničari su sa jednog požunskog jutra (1.200 kv. hvati), nakon dva oranja i sejanja jednog požunskog kabla ili merova semenskog zrna (oko 51,2 kg ili 62,5 litra), dobijali prinos od najviše šest požunskih merova roda jesenjih useva (oko 310 kg zrna) i pet merova prolećnih useva. Prema jednom pregledu iz 1796. godine, u somborskom ataru požnjevene su 187.303 krstine pšenice ili 9.600 tona zrna (po jednoj krstini rađao je jedan požunski merova zrna). Iste godine požnjevene su 48.004. krstine ječma i 47.072 krstine zobi (oko 2.500 tona zrna po kulturi).

Kako je vremenom zemlja bolje obrađivana i đubrena, i rod useva je bio bolji, pa je prema podacima iz 1805. g. po jednom starom jutru (od 2.000 kv. hvati) rađalo kraj Sombora i do 50 požunskih merova pšenice (oko dve i po tone). U prvim decenijama 19. veka somborska zemlja je donosila godišnji prinos od 400.000 krstina žitarica ili nešto preko 20.000 tona zrna. Stoleće kasnije (1906. g.) u somborskom ataru godišnji prinosi iznosili su 12.020 tona pšenice (12.020 tona zrna), 9.600 tona zobi, 1.600 mc ječma, 13.000 tona kukuruza, 6.200 tona sena itd.


Prosečan prinos po hektaru žitarica iznosio je u Vojvodini, početkom 20. veka, između 1,1 i 1,5 tona zrna. Primenom novih agrotehničkih mera i pojavom savremene poljoprivredne mehanizacije, prinosi žita na vojvođanskim poljima višestruko se uvećavaju nakon Drugog svetskog rata. Do 1955. g. prinosi su bili oko 1,4 tone po hektaru, između 1955. i 1965. g. oko dve tone, između 1965. i 1970. g. oko tri tone, sedamdesetih godina prosečan prinos se popeo na preko 4 tone, a osamdesetih je dostizao i pet tona po hektaru (na društvenim gazdinstvima i blizu šest tona). Pojedini proizvođači-rekorderi uspevali su u drugoj polovini sedamdesetih i prvoj polovini osamdesetih godina 20. veka da imaju prinose između devet i deset tona zrna po jednom hektaru. Najveći pronosi bili su u Bačkoj, zatim u Sremu, a potom u Banatu.



Žetva – najvažniji godišnji posao vojvođanskih zemljoradnika, bila bi završena svečano, a posebnu žetvenu svečanost, isprva samo porodičnu, a zatim javnu, nazvanu Dužionica (Dužijanca), priređivali su bački Bunjevci.



Milan Stepanović