Moj čardače, moj debeli ‘lade – pevala je stara pesma. Od kada je, poslednjih decenija 18. i s početka 19. veka, počeo da se intenzivno gaji kukuruz na bačkim, banatskim i sremskim njivama (sve do tog vremena gajen je samo kao sporedan usev), svaka paorska i zemljoradnička kuća na salašu ili u selu, imala je u svom prednjem ili stražnjem dvorištu čardak (zvan ponegde i kotobanja, koš ili kotarka) za čuvanje kukuruza u klipu.

Čardak je isprva bio pleten, a zatim sačinjen od drveta, odnosno razdvojenih tankih drvenih bagremovih letava kako bi postojalo stalno strujanje vazduha (u šumovitom Sremu čardaci su bili načinjeni i od hrastovine). Krov je bio dvoslivan, prekrivenim trskom ili, kasnije, biber-crepom. Ispod prednjeg dela krova nalazio se mali drveni trem, ponegde ukrašem cvetnim ornamentima, sa ulaznim vratancima u čardak. Veća nastrešnica sprečavala je zakišnjavanje čardaka.

Obično je čardak bio dug do pet hvati (desetak metara), širok od 130 do 190 cm, a visok i do tri metra. Od zemlje je bio odignut do jedan metar, a uzdignut je bio na stubove načinjene od cigala (opeka) ili je bio potpuno podzidan u prizemlju (najčešće u Bačkoj), pa bi u podzidanom delu bio napravljen svinjac sa oborom ispred njega.


Čardak je uvek postavljan tako da što duže preko dana bude izložen suncu. U njega je moglo da stane i do 150 “meteri” kukuruza u klipu, ali su klipovi, pre nego što budu ubačeni pletenim koševima u čardak, morali da budu očišćeni od ljuštike i svile kako miševi u njima ne bi pravili legla. Čardak se tokom godine postepeno praznio, a kukuruz je skidan radi krunjenja bilo ručnog, bilo, nešto kasnije, i mehaničkog, uz pomoć kućnog krunjača.

S jeseni, kad se obere kukuzruz, svi paorski čardaci bi se zažuteli, kao zlatom ispunjeni. Čardaka je danas sve manje (klipovi kukurza se sada krune još u berbi), pa ovaj znamen ravnice polako nestaje sa njenih obzorja.

Milan Stepanović
[Moja čardače – Predrag Cune Gojković]