RAVNIČARSKI DIVANI,  Tradicija

MOJ ČARDAČE…

Moj čardače, moj debeli ‘lade – pevala je stara pesma. Od kada je, poslednjih decenija 18. i s početka 19. veka, počeo da se intenzivno gaji kukuruz na bačkim, banatskim i sremskim njivama (sve do tog vremena gajen je samo kao sporedan usev), svaka paorska i zemljoradnička kuća na salašu ili u selu, imala je u svom prednjem ili stražnjem dvorištu čardak (zvan ponegde i kotobanja, koš ili kotarka) za čuvanje kukuruza u klipu.

Pogled na čardak iz “gonka” (fotografija: Augustin Juriga)

Čardak je isprva bio pleten, a zatim sačinjen od drveta, odnosno razdvojenih tankih drvenih bagremovih letava kako bi postojalo stalno strujanje vazduha (u šumovitom Sremu čardaci su bili načinjeni i od hrastovine). Krov je bio dvoslivan, prekrivenim trskom ili, kasnije, biber-crepom. Ispod prednjeg dela krova nalazio se mali drveni trem, ponegde ukrašem cvetnim ornamentima, sa ulaznim vratancima u čardak. Veća nastrešnica sprečavala je zakišnjavanje čardaka.

Čardak Ozrena Stepanovića u Stanišiću kraj Sombora, početkom sedamdesetih godina 20. veka (foto: Stanislav Stepanović – Beli)

Obično je čardak bio dug do pet hvati (desetak metara), širok od 130 do 190 cm, a visok i do tri metra. Od zemlje je bio odignut do jedan metar, a uzdignut je bio na stubove načinjene od cigala (opeka) ili je bio potpuno podzidan u prizemlju (najčešće u Bačkoj), pa bi u podzidanom delu bio napravljen svinjac sa oborom ispred njega.

Zavejani čardak (Sava Stojkov, ulje na lesonitu, 1968)
Čardak (detalj sa slike “Šupa sa čardakom” Save Stojkova, ulje na platnu, 1991)

Čardak je uvek postavljan tako da što duže preko dana bude izložen suncu. U njega je moglo da stane i do 150 “meteri” kukuruza u klipu, ali su klipovi, pre nego što budu ubačeni pletenim koševima u čardak, morali da budu očišćeni od ljuštike i svile kako miševi u njima ne bi pravili legla. Čardak se tokom godine postepeno praznio, a kukuruz je skidan radi krunjenja bilo ručnog, bilo, nešto kasnije, i mehaničkog, uz pomoć kućnog krunjača.

Stari čardak, s početka 20. veka

S jeseni, kad se obere kukuzruz, svi paorski čardaci bi se zažuteli, kao zlatom ispunjeni. Čardaka je danas sve manje (klipovi kukurza se sada krune još u berbi), pa ovaj znamen ravnice polako nestaje sa njenih obzorja.

Podzidan čardak

Milan Stepanović

[Moja čardače – Predrag Cune Gojković]

Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.