Istorija,  OBZORJA PROŠLOSTI

SOMBORSKI KAPETANI I PLEMIĆI MARKOVIĆI

Iz bunjevačke graničarske oficirske porodice Marković potekao je prvi kapetan somborskih militara Dominik Dujo Marković, jedan od predvodnika poslednje seobe Bunjevaca u Bačku, u vreme Velikog bečkog rata. Zapis iz plemićke povelje, koja mu je dodeljena 1690. godine, kao i pismo carici Mariji Tereziji Dominikovog unuka kapetana Marka Markovića, svedoče da je Dominik ili Nedeljko Marković ranije pripadao pravoslavnoj veroispovesti, te da je katoličkoj crkvi i veri pristupio prelaskom u austrijsku službu. U leto 1687. g. trupe bavarskog izbornog kneza Maksimilijana spuštale su se iz Solnoka i Segedina kroz Bačku, uz reku Tisu, pa su se 9. jula u njegovom štabu pojavili izaslanici tek doseljenih Bunjevaca (knez Maksimilijan u svom izveštaju naziva ih die catolischen Rätzen) Dominik Dujo Marković i Đuro Vidaković. Oni su, sa oko 5.000 sunarodnika, prešli sa prostora Kliškog i Ličkog sandžaka u Bačku i zatražili da budu stavljeni pod komandu i zaštitu carske vojske, te da im se dodeli nemački komandant i tri zapustele turske palanke (Segedin, Subotica i Baja), gde bi se nastanili. Pod oružjem su imali 1.500 ljudi i bili su spremni da se odmah uključe u borbu protiv Turaka. Posle predstavke Markovića i Vidakovića, koju su dvojica bunjevačkih predvodnika odnela u Beč, Dvorski ratni savet je 1. septembra 1687. g. odobrio njihov ostanak u Bačkoj i naseljavanje u Segedinu, Baji i Subotici. Kako je, u međuvremenu, oslobođen i Sombor, deo doseljenih Bunjevaca, sa svojim predvodnikom Dominikom Dujom Markovićem, nastanio se iste jeseni ovde.

Obojica bunjevačkih predvodnika dobila su kapetanske činove (Marković u Somboru, a Vidaković u Baču) i pravo da mogu zatvarati skitnice bez pasoša, hvatati razbojnike, progoniti sumnjive i predavati ih nadležnoj komandi u Segedinu, kojoj se mogu obraćati za sve potrebe. U jednom kasnijem dokumentu kapetana Marka Markovića, unuka Duje Markovića, navedeno je da je Dujo Marković, osim somborskim, bio zapovednik i subotičkim, bajskim, martonoškim, senćanskim, titelskim, bačkim i ostalim pograničnim militarima. Somborska milicija nije učestvovala u borbama koje su tokom 1688. g. započele između carskih i turskih trupa južno od Save, u Srbiji, već su ostali u Bačkoj gde je Dujo Marković uspešno suzbijao razbojništvo, koje je bilo uhvatilo maha, prikupljao je na sve strane raspršene graničare, a mnoge stanovnike je doveo „iz Turske“ i njima napunio graničarske šančeve u Bačkoj.

Zbog ratnih zasluga, car Leopold I je, u Laksenburgu, 29. maja 1690. godine, dodelio ugarsko plemstvo sa grbovnicom somborskom kapetanu Dominiku Duji Markoviću, njegovoj supruzi Petroneli, rođ. Vukelić, sinovima Đuri i Matiji, kćerkama Katarini i Marti, braći Grguru, Franji i Bartolu, te sinovcima (Grgurovim sinovima) Stipanu, Franji i Nikoli.

Plemićka diploma koju je car Leopold I dodelio kapetanu somborskih militara Dominiku Duju Markoviću 1690. god. (fotografija iz tridesetih godina 20. veka – diploma je izgubljena u završnici Drugog svetskog rata)
Plemićki grb somborske kapetanske porodice Marković

Plemićki grb: na plavom polju ovalnog štita nalazio se beo konj u kasu, na zelenom tlu, sa konjanikom u crvenoj dolami i šubarom sa perima na glavi, koji je u desnoj ruci držao buzdovan, a u levoj sablju sa odrubljenom turskom glavom. Iznad štita se nalazila kaciga sa zlatnom krunom, a plašt oko njega bio je zlatno-plav na levoj i srebrno-crven na desnoj strani. Istovetan grb nalazio se i na signetu nekadašnjeg somborskog kapetana (1735-1745) Marka Markovića, unuka Duje i sina Matije Markovića, u njegovom pismu poslatom somborskoj opštini iz Arada 1746. godine.

Kada su u jesen 1690. g. Turci ušli u Beograd i ponovo preneli ratište na prostor Srema i Bačke, i Sombor je postao ugrožen, a turske jedinice su dva puta neuspešno pokušale da ga ponovo osvoje. Kapetan Dujo Marković i njegov stariji sin Đuro, čijoj su se miliciji u Somboru uskoro priključili i Srbi doseljeni u Velikoj seobi, odbili su turske napade i progonili napadače sve do Višnjice i Iriga u Sremu, gde su ih sustigli i porazili. Tokom zime 1690/91. g. somborski militari, predvođeni kapetanom Markovićem, proterivali su Turke i Tatare sa prostora Bačke i Srema, od kojih su mnoge pobili i zarobili, zbog čega ih je 15. maja 1691. g. potpukovnik grof Leopold Herbeštajn, komandant Segedinskog okruga, posebno pohvalio i preporučio pretpostavljenim starešinama. Turci su, ipak, iskoristili često odsustvovanje kapetana Markovića i njegovih militara iz grada, pa je jedan manji turski odred, u prvoj polovini 1691. godine, iznenada kratko provalio u Sombor i poharao svu kapetanovu imovinu vrednu više hiljada forinti. U leto 1691. godine, u Bitki kod Slankamena, učestvovalo je 800 somborskih militara (600 pešaka i 200 konjanika), predvođenih kapetanom Dujom Markovićem, koji je, na čelu svojih četa, prodro u turske redove, gde je bio opkoljen, te je od zadobijenih rana preminuo na bojištu.

Plan Bitke kod Slankamena u kojoj je 1691. g. poginuo somborski kapetan Dujo Marković
Spomen-medaljon Bitke kod Slankamena cara Leopolda I

Svega desetak dana posle pogibije kapetana Duja Markovića, feldmaršal Ludvig Badenski izdao je 28. avgusta 1691. g. dekret o imenovanju najstarijeg Markovićevog sina Đure za novog somborskog kapetana, a istim dekretom i Đurov brat Matija postavljen je za lajtnanta (vicekapetana) somborske milicije. U svom dekretu feldmaršal Badenski naglasio je uverenje da će Đuro Marković, u vršenju carske službe, ići stopama svog slavnog roditelja. Na čelu somborskih militara Đuro Marković, među sugrađanima prozvan kapetan-Đurka (u pojedinim dokumentima beležen i patronimom kao Đuro Dujmović), nalaziće se puna četvrt veka, sve do smrti 1717. godine, predvodeći somborske graničare u Velikom bečkom ratu nakon Bitke kod Slankamena, sve do Karlovačkog mira (1691-1699), a zatim u vreme Rakocijevog ustanka (1703-1711), kao i tokom prve godine borbi u Petrovaradinskom ratu 1716/17. godine. Đuro Marković je 13. juna 1713. g. upisan u listu plemstva Bačke županije, na osnovu prikazane grbovnice Leopolda I iz 1690. godine, kao pravi i nesumnjiv plemić. Njegov brat Matija služiće kao vicekapetan u somborskoj miliciji još duže od tri decenije nakon imenovanja u ovaj čin. Kao članovi Mešovite komisije, koja je početkom januara 1723. g. ispitivala okolnosti pod kojima je napadnut somborski plemić Ivan Radičević, potpisani su, sa titulama plemića iz graničarskog staleža, poručnik Matija Marković i njegov brat Kuzma. Plemićka diploma somborskog podkapetana Matije Markovića proveravana je u Bačkoj županiji 1732. godine.

Bitka kod Sente 1697. g. (detalj sa slike Franca Ajzenhuta) u kojoj je somborske militare prevodio kapetan Đuro Marković
Pečat majora Marka Markovića

Marko Marković, sin somborskog vicekapetana Matije Markovića, sinovac kapetana Đure Markovića i unuk kapetana Duje Markovića, postao je, početkom tridesetih godina 18. veka (1733), zamenik somborskog kapetana Jovana Brankovića. On je, kao vicekapetan, u proleće 1734. g. predvodio 200 somborskih husara, koji su upućeni na ratište u Šleziju, u Ratu za poljsko nasleđe, a tamo se nalazio i s jeseni iste godine, u vreme smrti kapetana Jovana Brankovića. Mada se na upražnjen položaj somborskog kapetana javilo više zainteresovanih uglednih graničarskih oficira, pukovnik Merbek, komandant Potiske vojne granice sa sedištem u Segedinu, imenovao je mladog somborskog oficira Marka Markovića za novog kapetana somborskog šanca, što je do kraja iste godine potvrdio i Dvorski ratni savet. Iako su bili protiv Markovićevog izbora za novog somborskog kapetana, ovdašnji graničari su ga vremenom prihvatili, pa je Marko Marković, kao jedini komandant nekog vojničkog šanca na Potiskoj granici rimokatoličke vere, 17. jula 1735. g. u Adi, na skupu 13 potiskih kapetana, predstavljao somborski šanac prilikom izbora majora Vase Đulinca za izaslanika graničarskog staleža na predstojećem srpskom Crkveno-narodnom saboru u Karlovcma. Od 1737. g. kapetan Marko Marković je učestvovao u Austrijsko-turskom ratu, ponovo predvodeći somborske husare. Kada je 1740. g. počeo višegodišnji Rat za austrijsko nasleđe, Marković je bio na čelu somborskih husara, a zatim je komandovao husarskim eskadronom sastavljenim od potiskih husara i hrvatske konjice, boreći se četiri godine po Šleziji, Moravskoj, Češkoj, Bavarskoj i Alzasu. Za iskazanu hrabrost, ratne zasluge i iskustvo, predložen je u čin husarskog majora, a unapređenje je 12. septembra 1745. g. potvrdio Dvorski ratni savet.

Pečat somborskog kapetana Marka Markovića sa plemićkim grbom (1746)Nakon razvojačenja Sombora 1745. godine, dotadašnji komandant somborskog šanca Marko Marković preseljen je službom u Sentu, gde je postao komandant senćanskog šanca, ali je neko vreme boravio i u Aradu. Godine 1748. zatražio je od carice da mu u stalan posed budu dodeljene somborske pustare Gradina i Mala Kula, ali je dobio samo nekadašnju vojničku pustaru Pačir na deset godina. Nešto kasnije imao je i posede u okolini Sente. Početkom pedesetih godina XVIII veka major Marković je unapređen u čin husarskog potpukovnika i postavljen za komandanta tvrđave u Brodu, na Slavonskoj granici, gde je 7. novembra 1753. godine, od barona Josipa Petraša, za iznos od 22.500 forinti, kupio imanje Cernik. Na njegovom vlastelinstvu postojao je franjevački samostan, koji je potpukovnika Markovića izabrao za svog apostolskog sindika.

Mapa brodske tvrđave (prva polovina 18. veka) čiji je komandant bio nekadašnji somborski kapetan Marko Marković
Franjevački samostan u Cerniku, podignut u današnjem obliku u vreme kada je njegov sindik (staratelj) bio potpukovnik Marko Marković, pedesetih godina 18. veka

Nakon smrti potpukovnika Marka Markovića (11. novembra 1756), njegov osamnaestogodišnji sin Stipan (rođen u Somboru 1738) preuzeo je vlastelinstvo Cernik. Carica Marija Terezija ovo imanje je 4. aprila 1758. g. proglasila naslednim posedom Stipana Markovića i njegovih muških potomaka. Stipan Marković, koji je šezdesetih i sedamdesetih godina 18. veka bio notar Požeške i Baranjske županije, a zatim, sve do 1790. godine, i podžupan Požeške županije, uredio je narednih godina i decenija imanje, obnovio je tvrđavu, koju je pretvorio u vlastelinski dvorac i posadio je okolni park. Posedom je upravljao sve do smrti 1798. godine. Stipan je imao sinove Andriju, Antuna i Ignaca, a jedan od njih kasnije se uvek nalazio na vlastelinstvu. Andrija Marković je bio veliki župan Požeške županije, njen predstavnik u Hrvatskom i Ugarskom saboru, distriktualni sudija, kraljevski savetnik, te hrvatski podban, a njegov sinovac Gustav Marković (Ignacov sin) bio je, tridesetih godina 19. veka, županijski notar i podžupan Požeške županije. Porodična grobnica cerničkih Markovića nalazila se u franjevačkoj crkvi u Cerniku. Sledeće pokolenje Markovića prodalo je 1848. g. porodično vlastelinstvo Cernik grofu Francu Koloredo-Mansfeldu, posle čega su se cernički Markovići odselili u Mađarsku gde su njihovi potomci mađarizovani.

Andrija Marković, unuk kapetana (klasnije potpukovnika) Marka Markovića 1826. god.

Pred elibertaciju grada među doskorašnjim somborskim graničarima zapisan je 1746. g. Kuzma Marković, ranije (1734) zabeležen kao somborski plemićki pandur, koji je 1747. i 1748. g. imao posede u ataru pustare Gradina. Kao posednici zemlje u ataru pustare Gradina nalazili su se 1747. g. i Đura, sin kapetana Đure Markovića, kao i Ivan Marković, koji je na poreskom popisu iz 1746. g. zapisan u domaćinstvu sa dvojicom oženjenih sinova. Posle elibertacije Sombora, na poreskim popisima stanovnika Sombora 1750. i 1755. g. zapisani su senator Josip Marković, te Ivan i Nikola Marković. Popis ugarskog plemstva Bačke županije 1754/55. g. beleži četiri plemića sa prezimenom Marković – dva Marka, Nikolu i Mihaila. Polovinom XVIII veka somborski plemići Marko, Nikola i Mihailo Marković preseljeni su na pustaru Pačir, na kojoj je njihov rođak, major Marko Marković, imao desetogodišnje pravo korišćenja (tu su 1755. g. popisani kao plemići, sa obavezom plaćanja plemićke takse od po dve forinte godišnje). Kada je pustara Pačir 1759. godine, tri godine posle smrti Marka Markovića, postala komorski posed, Ivan i Marko Marković zatražili su i dobili pravo da se, kao plemići, nasele u novoosnovano susedno plemićko selo Nemeš-Militič (Svetozar Miletić), gde su živela pokolenja njihovih potomaka. Godine 1769. plemeniti Stipan Marković (Nobilis Stephanus Markovics), star 38 godina, iz Nemeš-Militiča, svedočio je povodom razgraničenja pustare Pačir.

Među preostalim somborskim plemićima iz porodice Marković najistaknutiji je u drugoj polovini 18. veka bio gradski senator Josip Joza Marković (1712-1789), mlađi brat kapetana Marka Markovića. Neko vreme, od 1745. godine, bio je podsudija u tek obnovljenoj Požeškoj županiji u Slavoniji, a stolovao je u naselju Kula, dvadesetak kilometara istočno od Požege, posle čega se vratio u Sombor, gde je 1749. godine, na prvim izborima za somborski Magistrat, bio izabran za člana Unutrašnjeg senata slobodnog i kraljevskog grada Sombora. Na prvom poreskom popisu Sombora iz 1750. g. zapisan je sa prilično skromnim imanjem, kao vlasnik kuće i kućišta veličine 181 kv. hvata, 6.650 kv. hvati vinograda (nešto više od tri stara jutra) i 36 jutara obradive zemlje i livada (senokosa). Godine 1765. izabran je za gradskog kapetana, a zatim (1767) i za glavnog sudiju (gradonačelnika) Sombora.

Pečat somborskog senatora i gradonačelnika Josipa Joze Markovića (1749)

Sa tog položaja Marković je 1768. g. (četvrt veka pre početka prokopavanja Francovog ili Velikog bačkog kanala) podneo predlog Ugarskoj kraljevskoj komori o spajanju Mostonge sa Dunavom putem plovnog kanala, a u svom obraćanju Kraljevskoj komori Josip Marković je naveo da je rođen i vaspitan u Somboru, te da dobro poznaje ovaj grad i susedna mesta. Josip Marković je najzaslužniji i za sadnju dve velike hrastove šume kraj Sombora (Bukovačke i Šikare), početkom sedamdesetih godina 18. veka.

Bukovačka šuma (dole) i Šikara (gore) – dve gradske somborske šume koje su posađene trudom Josipa Markovića na mapi s kraja 18. veka

Krajem te decenije Marković je bio i upravnik mesnih osnovnih (normalnih) škola za učenike rimokatoličke konfesije, a za rad na prosvetnom polju Josip Irmenji, ugarski kraljevski školski direktor, nagradio ga je 1779. g. pozlaćenom medaljom sa likom carice Marije Terezije.

Medalja Marije Terezije za prosvetne zasluge

Pored somborskog salaškog naselja Čičovi, na levoj obali Mostonge, Josip Marković je 1780/81. g. podigao zavetnu kapelu Snežne Gospe, u narodu prozvanu „Jozina kapela“. Prema prvom katastarskom popisu Sombora iz 1783. g. senator Josip Marković bio je vlasnik 131 starog jutra i 280 kv. hvati zemlje u ataru pustare Bukovac. Posle smrti 1789. g. sahranjen je u kripti crkve Presvetog Trojstva u Somboru.

Kapela Snežne Gospe (Jozina kapela) na veduti Sombora iz 1818. god. (detalj)
Kapela Snežne Gospe, današnji izgled

Neposredni potomci kapetana Đure Markovića (unuk Albert, sin Đure III Markovića, a kasnije njegov sin Aleksandar i unuk Samuel), preseljeni su, polovinom 18. veka, u susedni Apatin, a zatim u Suboticu.

Jedna od sporednih grana ove porodice u Somboru, koja je živela u salaškom naselju Gradina, do danas nosi nadimak „Kapetani“.

Milan Stepanović

 

Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.