Preteča autobusa u Somboru javlja se početkom osamdesetih godina 19. veka (od 1881), kada se pojavio u Somboru prvi omnibus (pokrivena kola za prevoz većeg broja putnika, koja su vukli konji). Vlasnik prvog omnibusa bio je Bernard Špicer, zastupnik Dunavskog parobrodskog društva u Somboru. Omnibus je, svakog jutra u pola šest, kretao u pravcu Dunava kod Bezdana, do parobrodskog stajališta, kako bi se stiglo na polazak lađe, a odatle je, do Sombora, dovodio putnike koji su doplovili lađom. Vlasnik jednog omnibusa bio je u isto vreme i somborski kafedžija Stipan Horvatović, koji je držao poznatu gostionicu “Elefant”, čijim gostima je njegov omnibus jedino i bio dostupan. Godine 1887. konjski omnibusi Bernarda Špicera vozili su i do Železničke stanice, a leti i do Francovog (Velikog bačkog) kanala. Početkom 20. veka postojala je i omnibus linija od Sombora do Apatina (još je 1878. g. gradskim vlastima predlagano da se između Sombora i Apatina uvede „konjska železnička pruga“). Polazno mesto omnibusa bilo je ispred hotela “Lovački rog”, a karte za vožnju prodavane su u špediterskoj radnji. Izgled somborskog omnibusa sačuvan je na fotografiji hotela iz 1908. godine. Somborci su rado prihvatili ovo prevozno sredstvo i skoro tri decenije ovaj način prevoza prema nešto udaljenijim okolnim pravcima bio je najkorišćeniji među građanima. Godine 1909. vlasnici ovog omnibusa tražili su dozvolu gradskih vlasti da omnibus koji je vozio do Apatina, sa konjske vuče bude prerađen na motorni pogon.



Godine 1908/09. u gradu je vozio i prvi autobus u vlasništvu Mora Engela, na redovnoj gradskoj liniji od hotela “Lovački rog” do Železničke stanice. Već 1910. g. njegovi autobusi vozili su na liniji do Apatina i Bezdana (autobus je imao 24 unutrašnja i 20 spoljašnjih mesta). Engel je iste godine dobio od gradskih vlasti dozvolu za redovno održavanje ovih linije i tokom narednih 15 godina, ali je 1912. g. njegovim autobusima, zbog neispravnosti, neko vreme bio zabranjen saobraćaj. Ovo preduzeće je ubrzo propalo, pa je 1914. g. u Somboru osnovano Preduzeće za prevoz putnika, koje je raspolagalo sa četiri autobusa, na tri gradske (Železnička stanica, Šikara, Francov kanal) i dve prigradske linije (Apatin i Bezdan). Zbog loših kolovoza često je dolazilo do kvarova na autobusima, što je izazivalo nezadovoljstvo putnika, pa je ovo preduzeće molilo građane Sombora i za pomoć putem novčanih priloga, uz obrazloženje da svojim vozilima doprinose prolepšavanju i oživljavanju grada, te da pružaju mogućnost jeftinog prevoza.

Godine 1925. Gradski odbor je, na predlog Senata, doneo rešenje o naplati kaldrmarinske takse za sva vozila koja nisu registrovana na teritoriji grada, pa je 1927. g. o tome donet i poseban Statut, koji je predviđao naplatu takse od 25 dinara za automobile i autobuse, te od pet dinara za motocikle. Grad je, istovremeno, ograničio broj automobila i autobusa za koji izdaje saobraćajne i vozačke dozvole na 35, a pojedinac je mogao imati samo jedno vozilo ili autobus sa najviše 35 sedišta. Od 1929. g. ova ograničenja su ukinuta, odnosno pojedinac je mogao do ima najviše deset putničkih vozila.



Grad je izdavao koncesije za autobuski saobraćaj, a od leta 1930. g. gradski autobuski saobraćaj, sa tri autobusa, uspostavio je Dezider Roder, vlasnik “Vulkan garaže”, koju je kupio od Karla Cviršica (ova garaža bavila se, početkom tridesetih godina 20. veka, popravkom svih vrsta vozila, te prodajom polovnih automobila i autobusa). Odlukom gradske uprave od juna 1937. godine, grad je uspostavio sopstveni autobuski prevoz, a nešto kasnije usvojen je i Saobraćajni pravilnik za gradski autobus, koji je saobraćao na liniji od Železničke stanice do hotela “Sloboda”, kao i od hotela “Sloboda” do kupališta “Štrand” tokom letnjeg perioda. Na fotografiji, iz tridesetih godina 20. veka, snimljen je autobus (sličan čuvenom filmskom autobusu firme „Krstić i sin“), koji je vozio na prigradskoj liniji Sombor – Krnjaja (danas Kljajićevo) – Sivac. I mada je dužina ove linije iznosila oko 25 km, od Sombora do Sivca se, po kaldrmi i zemljanom putu, truckalo duže od jednog časa.

Glavna autobuska stanica (isprva nazvana “Čekaonica autobusa”) nalazila se, skoro punih pola veka (sve do 1977), na trgu ispred hotela “Sloboda”, kada je završena velika savremena autobuska stanica na Staparskom putu, kod stadiona FK „Radnički“ (prema projektima nova autobuska stanica trebalo je da bude podignuta, što bi bilo i razumljivo, pored železničke stanice, ali ona je, ipak, za razliku od velike većine gradova, smeštena na potpuno suprotan kraj grada – kasnije će se saznati i razlog za to i za potresnu priču o tome šta se nalazi ispod debelog sloja asfalta platoa današnje autobuske stanice).



Posle Drugog svetskog rata (1946) osnovano je lokalno autobusko preduzeće (Centar za prevoz putnika), koje je više puta menjalo imena: DASP (Državno auto-transportno preduzeće) od 1947, GTP Sombor (Gradsko transportno preduzeće) od 1948. godine, ATP “Lasta” od 1954, zatim “Sombortrans” od 1961. i, konačno, ATP “Severtrans” od 31. decembra 1966. godine. Preduzeće je rad počelo sa 15 trofejnih kamiona kojima su prevoženi roba i putnici, a bilo je zaposleno 45 radnika (1947. g. prevezeno je 60.000 putnika i 5.000 tona robe, na četiri registrovane linije sa ukupno osam polazaka). Godine 1957. preduzeće je raspolagalo sa svega 13 autobusa na devet linija, a dnevno je prevozilo do 1.500 putnika. Mada je, još početkom šezdesetih godina 20. veka, ovo preduzeće imalo raznorodni i dotrajali vozni park, već krajem te decenije “Severtrans” je imao preko 100 savremenih autobusa, a polovinom sedamdesetih godina 20. veka preko 150 prepoznatljivih plavih “Sevetransovih” autobusa tipa “Mercedes”, “FAP-FAMOS” i Ikarus”, sa kapacitetom od preko 11.000 mesta (7.118 sedišta i 4.352 stajanja), krstari na svim pravcima po nekadašnjoj Jugoslaviji (111 linija , od kojih 53 u međumesnom, a 58 u prigradskom saobraćaju), ali i van nje, do Zapadne Nemačke, Italije i Mađarske. Broj prevezenih putnika u to vreme prelazio je 12 miliona godišnje. “Severtrans” je tada imao 700 zaposlenih i predstavljao je jedno od snažnijih somborskih preduzeća. Od 2007. g. ovo preduzeće je privatizovano, ali jer već 2009. g. republička Agencija za privatizaciju poništila ugovor o privatizaciji zbog izostanka investicija, pa je država ponovo postala većinski vlasnik, sa oko 52% akcija “Severtransa” a.d. Sombor.

Milan Stepanović
1 Komentar
Velimir
Nekada sam kao dete putovao tim plavim autobusima za Ridjicu, osoblje je uvek bilo ljubazno nasmejano i spremno da pomogne u svakoj situaciji. Duze vreme istrazujem neke detalje u vezi voznog parka Severtransa u periodu 1985/1990 pa ako neko ima neku informciju ili poseduje neke fotografije, voleo bih da objavi ili da mi eventualno posalje….hvala unapred i veliki pozdrav za sve Somborce i okolinu…