Šumica sa severozapadne strane Sombora, koja je posađena pre dva i po veka, dugo vremena je, sa obližnjom i znatno većom Bukovačkom šumom, predstavljala pluća grada, posebno u periodu dok gradske ulice još nisu bile ozelenjene. Bukovačka šuma je odavno posečena, a od Šikare su ostali samo delići nekadašnje šume.
Somborski senator i gradonačelnik Josip Joza Marković predložio je, početkom sedamdesetih godina 18. stoleća, da grad hrastovim žirom iz Slavonije zasadi dve već postojeće omanje šume pored salaških naselja Bukovac i Mali Miličić. Tako su 1774. g. nastale Bukovačka šuma i Šikara, prva na površini od 960, a druga na 140 starih jutara (staro jutro je mera za površinu veličine 2.000 kv. hvati, dakle za 1/4 veća od katastarskog jutra). Imenom Šikara biće uskoro nazvano i dotadašnje salaško naselje Mali Miličić, koje se nalazilo po obodima šume. Grad je imao službenika zaduženog za nadzor obe gradske šume, kao i šumare koji su ih čuvali, a doneti su i propisi o načinu seče i prodaje drva, kao i o izdavanju prava na ubiranje žira i ispaši marve u obe šume.
Prema podacima sa katastarskih mapa salaških atara Bukovca i Šikare iz 1826, odnosno 1827. godine, Bukovačka šuma se prostirala na 973 stara jutra i 1.515 kv. hvati, a šuma Šikara ma površini od 191 starog jutra i 1.335 kv. hvati (ili oko 240 katastarskih jutara). Mada je Bukovačka šuma bila višestruko veća od Šikare, nikada nije postala mesto za okupljanje Somboraca, kao što je to, ubrzo, postala Šikara. Prvi zapis o izletima i zabavama u Šikari, na tzv. „majalesima“ (proslavama proleća) potiče iz 1805. godine, kada somborski rimokatolički župnik Matija Slatković, u svom opisu Sombora navodi da se u ovoj gradskoj šumi obično u proleće vesele nemeši (plemići) i građani, a posebno omladina. Somborci pravoslavne veroispovesti ovde su se okupljali na Đurđevdan, a đaci somborske Preparandije i Gimnazije (ali i drugih osnovnih i sredwih škola) izletom u Šikaru obeležavali su, u maju ili junu, završetak školske godine. Građani rimokatoličke veroispovesti, pre svega ovdašnji Bunjevci, u Šikari su se okupljali pred praznik Duhove, sedam nedelja posle Uskrsa (obično u drugoj polovini maja). Početkom 20. veka u Šikari su somborske sindikalne podružnice proslavljale Prvi maj, a taj običaj zadržao se sve do skora.
Književnik Veljko Petrović, u svojoj pripovetki „Salašar“ ostavio je lep opis Šikare s početka 20. veka: „Šikara nije gusta, a tolika je da nema mesta u njoj s kojeg se ne bi između stabala providelo zeleno žito i beli, razbacani kućerci. Između granatih hrastova, koji se možda još sećaju nekadašnjih neprohodnih šuma i močvara sa svim onim bučnim životom ptica i divljači, vlada zatišje parkova koje čekaju trka i halabuka varoškog leta. Šikara je sada najlepša. Tiha, zelena, meka i vlažna. Čuje se svaki vrapčić ili žutovoljka u granju, samo po koja devojčica se provlači berući ljubičice, izletnička krčma „Kiosk“ još je zatvorena, ohrabrena trava promilela između usađenih stolova i po kuglani. No, neće proći ni mesec dana, a naići će škole, pevačka društva, tamburaši i vatrogasci, po travi će povaljati bačve s pivom; ljubičice će biti izgažene, trava utrvena, mladi izdanci na drveću pokidani, i ono par kosova će se razbežati od cikota i cupkanja, i svuda naokolo, mesto pečuraka, začepci i razbacane boce, zgužvane i omašćene stare novine, po koja vrpca i po koji rupčić, izgubljen ženski češalj, pileće kosti i negde, na jednoj grani, visoko, ulubljen polucilindar…“.
Dopisnik zagrebačke „Danice ilirske“, koji se potpisao samo pseudonimom „Rusan“, opisuje u jednom članku, objavljenom u avgustu 1841. godine, svoju posetu Somboru, pa, osim ostalog, piše kako je, licem Na duhove, posetio grad i sreo mnoštvo ljudi, koje se kretalo iz grada, a kada je svog domaćina upitao kuda ide sav taj svet, dobio je odgovor da svi odlaze u Šikaru, na opštinsku zabavu, i da ne žali truda, već i sam poseti ovo mesto gde će se dobro zabaviti. Opisujući zabavu u Šikari, koja je od grada bila udaljena svega četvrta časa vožnje kolima, „Rusan“ beleži kako se od stabla do stabla čuo jek „ilirske“ pesme, iz premilog glasa zomborskih graciah, a nešto dalje se, nuz sitne tamburice i uzdižuće diple razvijalo „ilirsko“ kolo. Na drugom mestu moglo se nuz gusle ilirski pevati, a igralo je i veliko kolo zvano „Pletenica“. Pri kraju zapisa dopisnik „Danice ilirske“ piše kako ova narodna zabava svake godine u ovo doba veliko mnoštvo sveta primamiti umije.
Tokom 1844/45. g. u Šikari je, iznad zapadnog kraka Mostonge, podignuta i omanja rimokatolička kapela, koju je o svom trošku sagradio somborski senator i direktor rimokatoličkih škola Ivan Ambrozović. Kapelu je, sa dopuštenjem kaločkog nadbiskupa, 26. avgusta 1846. g. osvetio tadašnji somborski župnik Erne Kele. Srušena je posle Drugog svetskog rata.
Osim hrastova, koji su često vađeni za gradnju uličnih prelaza u gradu (1861), jasen je predstavljao jednu od najbrojnijih vrsta drveća u Šikari, pa su 1850. g. ovde izbrojana 1.784 stabla jasena, različite debljine. Naredne godine gradske vlasti su obaveštene da su se u Šikari, po velikom prostoru, raširila stabla oraha, od kojih grad nema koristi, a koja se i često suše. Tokom 1854. g. grad je kroz šumu u Šikari prosekao nekoliko novih lenija i staza, a 1860. g. 30 nadničara je čistilo i uređivalo šumu.
I mimo praznika, Šikara je predstavljala omiljeno izletište Somboraca, pa je grad početkom šezdesetih godina 19. veka davao u zakup pravo točenja pića u šumi Šikara tokom letnjeg perioda. U isto vreme, na mestu nekadašnje šumarske kolibe (lugarnice), sagrađena je lovačka kuća, oko koje će ubrzo nastati velika letnja bašta (i ranije je u Šikari postojao „jagerski kvartir“, za čiji popravak je 1851. g. nabavljeno 500 snopova trske, a kuća je ponovo prepravljena 1855. godine). Šuma je uređivana i 1864. godine, kada su gradske vlasti odredile i mesto za okupljanje i veselje posetilaca Šikare. Godine 1869. gradski nadglednik šuma Isidor Milovanović predložio je Magistratu da odobri sredstva za uređenje novih aleja, odnosno staza u Šikari, da se može publikum naš sa punim zadovoljstvom po njima prolaziti i ružične majske dane po šumi veselo i radosno uživati i sebe veseliti. I gradski baštovan je, iste godine, predlagao da se u Šikari sazida zgrada, te da se urede šumske staze. Te godine su gradske vlasti propisale da se prilikom izleta i veselja u Šikari kola smeštaju pred šumarevom kućom, a istovremeno je odlučeno da se zbog bezbednosti u takvim prilikama u Šikaru šalje više gradskih redara.
Već početkom druge polovine 19. veka (a verovatno je tako bilo i ranijih decenija) u Šikari su organizovane vežbe gađanja za vojne trupe koje su boravile u Somboru (veliko višednevno gađanje obavljeno je ovde i 1866. g.), a za popravku bedema strelišta gradske vlasti su 1867. g. dale nekoliko balvana i starih dasaka. Kako se staro strelište našlo na trasi železničke pruge, bilo je izmešteno na novu lokaciju, koju je obezbedio grad. Novo strelište je nastalo na izlasku iz šume i potpuno je dovršeno 1879. godine, na uzvišenju nazvanom „Lazin breg“, koje je, kao toponim, zabeleženo 1856. godine. Strelište je preuređeno 1892. godine.
Tokom 19. veka u Šikari su Somborci vadili pesak za svoje potrebe, za šta je, između 1850. i 1870. godine, Magistratu plaćano po deset ili 16 krajcara, zavisno od broja volova koji su vukli kola sa peskom.
Početkom sedamdesetih godina 19. veka velika Bukovačka šuma potpuno je posečena kako bi se obezbedila sredstva za kaldrmisanje gradskih ulica (od nekadašnjih skoro hiljadu starih jutara ove šume, ostalo je 1877. g. pošumljeno još svega 23 jutra), pa je Šikara ostala jedina šuma pored Sombora, mada je i njena površina sa 190 starih (ili skoro 240 katastarskih jutara), sečom i krčenjem značajno umanjena, na svega nekoliko desetina jutara (1910. g. šuma se prostirala na 69 katastarskih jutara, što je tek nešto više od četvrtine nekadašnje njene površine). Ipak, i kao takva, Šikara je ostala jedno od najomiljenijih izletišta Somboraca. Danas je ovaj ostatak nekadašnje velike šume (spao na svega 50-tak katastarskih jutara) u znatnoj meri zapušten, pa i uništen. U sklopu Šikare već godinama se nalazi Prihvatni centar za smeštaj migranata, ali sama šuma nije obezbeđena od uništavanja kome je konstantno izložena, a delovi šume su pretvoreni u deponiju. Somborci, nažalost, iz razloga bezbednosti i elementarne estetike, u nekada omiljenu šumicu više i ne zalaze.
Milan Stepanović
3 Komentara
papa J.
Steta je samo da nema par fotografija vise, kako izgleda danas.
Milan Stepanović
Iskreno, nisam ih imao, a i nema danas baš mnogo toga da se vidi…
Mika91
Sad su okupirali migranti i postalo je veliko smetlište svagde bacaju smece deca se vise tamo ne igraju zbog svoje sigurnosti nekada smo tamo isli za prvi maj na izletiste a sad samo velika secanja na lepa stara vremena!!