Istorija,  OBZORJA PROŠLOSTI

SOMBORSKA “ALTERNATIVA” – TEMELJ ZAJEDNIŠTVA I TOLERANCIJE

Saradnja Srba i Bunjevaca kroz prizmu istorije Sombora i danas predstavlja svedočanstvo o snazi zajedništva, čiji su dometi dosezali do istinskih istorijskih podviga jedne lokalne sredine. Naravno, bilo je kroz dugu istoriju zajedničkog života ova dva najbrojnija somborska etnikuma i međusobnih nesporazuma, pa i povremenih oštrih političkih sukoba i svađa, ali u dva presudna istorijska momenta somborski Srbi i Bunjevci bili su složni i jedinstveni, što je doprinelo ostvarenju velikih ciljeva. Prvi put to se dogodilo u vreme elibertacije grada, od 1745. do 1749. godine, kada je srpsko-bunjevačko zajedništvo, zasnovano na bratstvu po oružju (iskovanom u šest zajedničkih ratova, u kojima su se borili tokom prethodna pola veka), ali i etničkoj i jezičkoj srodnosti, dovelo do ostvarenja jedne, na samom početku, skoro utopijske zamisli – da graničarski šanac Sombor dobije status slobodnog i kraljevskog grada. Drugi takav istorijski momenat odigrao se u novembru 1918. godine, kada se, u dobroj meri zahvaljujući delovanju Narodnog veća Srba i Bunjevaca u Somboru, i ovaj grad našao među onim koji su, u okviru Vojvodine, prisajedinjeni Kraljevini Srbiji, a odmah potom i novostvorenoj zajedničkoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.

Ali, da se vratimo u 18. vek, na dokument koji je uzoran primer tolerancije i zajedništva. U istoriji poznat kao „Alternativa“, ovaj dokument je nastao polovinom 1748. godine, u Somboru. U to vreme, već dve i po godine vođena je uporna akcija nekadašnjih somborskih srpskih i bunjevačkih graničara da njihov razvojačen vojnički šanac dobije status slobodnog i kraljevskog grada, kakav do tada nije imao ni jedan grad sa izrazitom južnoslovenskom većinom u Kraljevini Ugarskoj. Kada su, naredbom carice Marije Terezije, u leto 1745. godine, ukinuti vojnički šančevi Subotica i Sombor, koji su zatim uključeni u sastav Bačke županije i predati na upravu Ugarskoj dvorskoj komori, to je u Somboru dovelo do erupcije nezadovoljstva ovdašnjih graničara, među kojima je bilo preko dve trećine Srba i nešto manje od trećine Bunjevaca.

Naredba carice Marije Terezije o ukidanju vojnog šanca Sombor od 1. jula 1745. god.

Tek što su se vratili sa evropskih bojišta po Šleziji, Češkoj, Bavarskoj i Alzasu, gde su se četiri godine borili i ginuli u Ratu za austrijsko nasleđe i pravo carice Marije Terezije na carsku krunu (taj rat je u Somboru ostavio nekoliko stotina udovica sa nejači), somborski graničari su stavljeni pred izbor da se presele iz Sombora na novostvorenu Sremsku granicu, ukoliko žele da ostanu u vojnoj službi, ili da prihvate status komorskih podanika, odnosno paora-bezemljaša. Somborcima ni jedno od ova dva rešenja nije bilo prihvatljivo, pa su 18. novembra 1745. g. sazvali zbor na gradskom trgu ispred crkve Sv. Đorđa, na kome su jednoglasno zaključili da njihovi izaslanici (dva Srbina i jedan Bunjevac) budu poslati na carski dvor u Beč i da tamo iznesu zahteve ovdašnjih graničara za očuvanje dotadašnjeg statusa ili za dobijanje statusa slobodnog i kraljevskog grada (i somborski Bunjevci su se tada, po savetu svog doskorašnjeg graničarskog kapetana, majora Marka Markovića, zajednički pozvali na duh i slovo srpskih carskih privilegija s kraja 17. i početka 18. veka). Time je započela uporna trogodišnja borba za elibertaciju, tokom koje su se Somborci suočavali sa brojnim nedaćama, najviše od Bačke županije i Bačke komorske administracije. Na sve moguće načine predstavnici županije i komore nastojali su da onemoguće akciju somborskih graničara.

Prva strana izjave somborskih graničara sa zbora održanog 18. novembra 1745. godine

Jedan od ključnih dokumenata procesa elibertacije Sombora naziva se Alternativa (ili „naizmeničnost“) i njime je utvrđena ravnopravna zastupljenost u rukovođenju gradom između pripadnika većinske pravoslavne i manjinske rimokatoličke veroispovesti. Ovu svečanu i obavezujuću izjavu dala je manjinska verska skupina većinskoj, odnosno somborski Bunjevci, kao pripadnici vladajuće konfesije ili državne vere u Habzburškoj monarhiji, jamčili su tom izjavom ovdašnjim Srbima, pripadnicima pravoslavne (tzv. grčko-neujedinjene) veroispovesti, da će u budućem slobodnom i kraljevskom gradu biti ravnopravno tretirani u upravljanju gradom, kao i da im dotadašnje verske slobode neće biti ograničavane ili ugrožene na bilo koji način.

Principi izneti u somborskoj „Alternativi“  predstavljali su celo stoleće, sve do vremena Mađarske građanske revolucije, osnovu po kojoj je bilo ustrojeno učešće dve konfesije u lokalnoj vlasti. Njena načela primenjena su i na nešto kasnije doseljene pripadnike katoličke veroispovesti, mahom mađarske i nemačke nacionalnosti. Tokom druge polovine 18. stoleća bilo je više pokušaja države da se, preko rimokatoličke strane, odstupi od izraženih načela „Alternative“, koju su somborski Srbi tada snažno branili i odbranili (1756. g. uz podršku rimokatoličkog dela Magistrata). U vreme Revolucije 1848/49. g. „Alternativa“ je bila potpuno zanemarena kako u vreme mađarske, tako i u vreme srpske uprave gradom. Nakon toga, od polovine 19. veka, posebno u vreme Vojvodstva srpskog, pa sve do kraja 1870-ih, pravoslavna strana bila je ta koja je najčešće narušavala principe ovog dokumenta te je, u novim političkim okolnostima, pokušala da iskoristi prednost svog većinskog glasačkog tela. Do kraja 19. veka slovo i duh „Alternative“ sasvim su bili napušteni, ovaj put na štetu pravoslavnih žitelja Sombora.

U nekim tumačenjima, ovaj dokument doživljava se kao primer iskazane visoke svesti o potrebi zajedništva i ravnopravnosti, te se smatra da on svedoči i o posebnom i razvijenom stepenu tolerancije tadašnjih Somboraca. Ipak, istorijski podaci ukazuju da „Alternativa“ nije potpuno somborska specifičnost, niti je samo posledica takvih shvatanja, već je, prevashodno, reč o „instrumentu državne politike na lokalnom nivou“, kako je to tačno formulisao u svom radu o sličnom novosadskom dokumentu M. Cvetanović. Izjava skoro istovetna somborskoj „Alternativi“ predstavljala je jedan od preduslova i za elibertaciju Petrovaradinskog Šanca (Novog Sada), koja je završena godinu pre somborske (1. februara 1748). Novosadski dokument potpisan je 24. septembra 1747. godine, svega osam meseci pre izdavanja i potpisivanja somborske „Alternative“, u kojoj je primenjen skoro istovetan obrazac. I u novosadskoj, kao i u somborskoj izjavi, rimokatolička strana (u Novom Sadu to su bili Nemci, a u Somboru Bunjevci) garantuje većinskoj pravoslavnoj strani paritet i princip naizmeničnosti u obavljanju gradske vlasti, što izražava kroz 11 formalnih tačaka i u zaključnoj dvanaestoj tački. Sadržina dokumenta značajnije se razlikuje samo u devetoj tački, koja u Somboru predviđa raspodelu zemljišta prema broju stanovnika i materijalnom doprinosu procesu elibertacije.

Plan grada i gradskog poseda – detalj sa mape Sombora i somborskih pustara inž. Antona Kaltšmita iz 1746. god.

Nema sumnje da su somborski Bunjevci ovakvu izjavu potpisali bez kalkulacija i bilo kakvih primisli. Iako se njome, naočigled, izašlo u susret strahovima pravoslavnih žitelja Sombora, kojima je ovim putem jamčena ravnopravna zastupljenost u vlasti i sigurnost u veri, tim dokumentom je država, vođena ponajviše svojim i interesima katoličke vere, suštinski uticala na to da manjinska katolička zajednica bude zaštićena i da ne bude potisnuta u većinskom pravoslavnom okruženju, odnosno da bude ojačana. Uostalom, to je bilo i jedno od standardnih načela iz uputstava davanih kraljevskim komesarima (da se čini samo ono što je na umnoženje i korist pravoverne rimokatoličke vere), prilikom njihovog nadgledanja restauracije gradskih magistrata u slobodnim i kraljevskim gradovima. Kakva god da je bila pozadina ove namere, nikako se ne može osporiti duh tolerancije, koji je provejavao kroz sadržinu „Alternative“.

Prvi nagoveštaj da će ovakva izjava i u Somboru morati da bude načinjena i potpisana, pomenut je u pismu somborskog savetnika i srpskog agenta u Beču Johana Matolaja, koji 12. juna 1748. g. javlja da je uplaćena i poslednja rata od 30.000 florina za elibertaciju grada, a u daljem tekstu, osim ostalog, napominje i da su ovde (u Beču) gospoda zapovedila da se načini jedan „kontrakt“ (ugovor) zbog zakona, tanača (Magistrata) i drugih potreba grada u budućnosti, kako bi Somborci i njihovi potomci mogli da mirno i pošteno postupaju, bez nesloge, kavge i trzavica.

Dokument somborske „Alternative“ datiran je sa 1. julom 1748. godine. Izvorno je bio pisan ili srpskim (slavenosrpskim) jezikom, ili bunjevačkim narečjem. Nažalost, izvorni dokument nije sačuvan. Tekst prepisa „Alternative“ naknadno je 1756. godine, za potrebe mitropolita Pavla Nenadovića, preveden na crkvenoslovenski (taj prevod objavio je 1940. g. Vasa Stajić), a iste godine preveden je i na latinski jezik i tom prilikom, u vrhu dokumenta, bilo je naznačeno: Translatum ex Illyrico, odnosno: prevedeno sa ilirskog.

Somborski rimokatolici ovom izjavom u 12 tačaka svojim sugrađanima pravoslavne veroispovesti priznali su potpunu ravnopravnost u svemu, kao i pravo patronata, odnosno slobodnog izbora sveštenika (čl. 1); pravo na ispovedanje vere bez uznemiravanja, u miru i u duhu srpskih nacionalnih privilegija (čl. 2); pravo na upotrebu starog kalendara i na sopstvene verske procesije i svečanosti (čl. 3); pravo da Pravoslavna crkva, sveštenstvo i škole ne budu uznemiravani u posedu zemljišta (čl. 4); podjednako brojčano učešće u gradskoj vlasti (u Unutrašnjem i Spoljnom senatu, te u Izabranoj opštini), kao i naizmenično biranje prvog sudije iz redova dve veroispovesti (čl. 5); pravo pravoslavnih građana da budu birani za gradske službenike prema sposobnosti za vršenje službe (čl. 6); pravo na popunjavanje upražnjenog broja članova Magistrata iz redova svoje veroispovesti (čl. 7); pravo Pravoslavne crkve i škole da naslede imovinu umrlih lica pravoslavne veroispovesti bez naslednika, te na globu od kažnjenih lica svoje veroispovesti (čl. 8); načelo podele gradskog zemljišta srazmerno broju stanovnika i doprinosu za elibertaciju, pravo doseljavanja pravoslavnih stanovnika sa strane i njihovog uživanja zemljišta, kuća i gradskih privilegija, kao i pravo međusobne kupoprodaje zemljišta između katolika i pravoslavnih (čl. 9); pravo trgovaca i zanatlija obe veroispovesti da slobodno stvaraju svoje privilegovane cehove (čl. 10). U članu 11 proklamovano je načelo da građani obe veroispovesti treba da žive u miru i slozi, te da ni jedna strana ne sme da čini ništa na štetu druge strane, a poslednjim 12. članom „Alternative“, somborski rimokatolici obavezuju sebe i svoje potomke da u svemu poštuju navedene odredbe, a ako od njih odstupe ili pokušaju da ih ponište, da budu kažnjeni sa 10.000 dukata globe pravoslavnim sugrađanima. Izjavu su potpisala šestorica odabranih predstavnika somborskih Bunjevaca – Nikola Parčetić, Martin Parčetić, Periša Matarić, Martin Kekezović, Grga Lukić i Mihailo Bokerović, sa ostalim članovima rimokatoličke opštine.

Prevod somborske Alternative sa crkvenoslovenskog na savremen srpski jezik načinio je 2023. godine, za potrebe monografije „Vizija slobode“, njen priređivač Milan Stepanović (prethodni prevod prof. dr Slavka Gavrilovića predstavljao je sažetak svake od tačaka izvornika, pa smo smatrali da bi bilo korisno da jedan od najznačajnijih dokumenata somborske istorije bude u potpunosti tekstualno dostupan zainteresovanima, sa izvornim formulacijama i bez skraćivanja). Prevod glasi:

„Mi, dolepotpisani, objavljujemo svima kojih se tiče. Po visokoj milosti carsko-kraljevskog veličanstva, razmotrivši verne zasluge svih žitelja doskorašnjeg vojničkog šanca Sombor, po uzoru na ostale kraljevske gradove u Kraljevini Ugarskoj, stečena je i pribavljena milostiva carsko-kraljevska privilegija zajedničkim trudom, revnošću, nastojanjem i troškom kako rimokatolika, tako i ovdašnjih žitelja pravoslavne vere koji su u većini. Tom milostivom privilegijom, koliko mi rimokatolici, toliko i pravoslavni žitelji, bez obzira na različitu veroispovest, uživaće jednako i večno sva prava, slobode i povlastice. No, kako pomenuti pravoslavni žitelji ne bi strahovali da će od strane rimokatolika biti uznemiravani u svojoj veri i zakonu, crkvenim službama, svetkovinama i drugim svojim običajima i pravima, koje su do sada uživali na osnovu opštenarodnih privilegija, mi smo, kao jemstvo za buduće ustrojstvo, izraženo kroz naredne tačke, načinili ovo zaveštanje, pa kao

Prvo: Pravoslavni stanovnici, ravnopravno s nama rimokatolicima, po milostivo darovanoj privilegiji, uživaće u svim pravima koja su u njoj navedena, pa i u pravu patronata, bez izuzetka.

Drugo: Kao što je za pravoslavne važilo i do sada, na osnovu i po slovu milostivo im darovanih opštenarodnih privilegija, po kojima su sa svojim crkvama i sveštenstvom bili slobodni, tako i ubuduće, od strane rimokatolika u Magistratu, na bilo koji način ni najmanje neće biti uznemiravani, nego će u miru ispovedati svoju veru, po svim njenim običajima i pravilima.

Treće: Pravoslavni neka budu uvereni da ih rimokatolici neće primoravati na obeležavanje praznika po gregorijanskom kalendaru, niti na učešće u katoličkim svetkovinama ili crkvenim i svetovnim procesijama. Pravoslavni će po svom zakonu držati svoje praznike po starom kalendaru, a tako će obavljati i svoje crkvene svetkovine, javne litije i pogrebe, mimo bilo kakvog našeg sputavanja.

Četvrto: Pravoslavna crkva, sveštenstvo i škole, sadašnje i ubuduće, ukoliko bi ih bio i veći broj, u posedu svog zemljišta uživaće svaku slobodu i sigurnost, bez ikakvih naših prigovora, smetnji ili prisiljavanja.

Peto: Što se članova Magistrata tiče, obe veroispovesti biće zastupljene jednakim brojem dostojnih osoba kako u Unutrašnjem, tako i u Spoljnom senatu, koje će činiti 12, odnosno 24 člana, a tako i od 60 [članova Izabrane opštine]. I u celom Magistratu, kao i među svim njegovim službenicima, da ne bude pripadnika jedne veroispovesti u većem ili manjem, nego uvek u jednakom broju. Pritom će i sudija, u vreme restauracije [izbora], naizmenično biti postavljan, odnosno ako je tokom jedne ili dve godine na ovoj dužnosti bio katolik, naredne godine, za isti period, biće biran pravoslavac, a dotadašnji sudija neće se kandidovati. Pri zasedanju Magistrata neće se članovi držati desne ili leve strane shodno veroispovesti, nego će im mesta biti izmešana.

Šesto: Nadležni činovnici u službi Magistrata, kao što su beležnik, podbeležnik, fiškal, kancelista, varoški komoraši, komesari, kvartirmajstori, vašarbirovi i ostala slična im zvanja, biće birani iz obe veroispovesti, prema iskustvu i sposobnosti, i ravnopravno će se uvažavati, a činovnik pravoslavne veroispovesti neće zbog vere biti osporavan. U takvim službama na veroispovest ne treba da se gleda.

Sedmo: Ako neko od članova Magistrata pravoslavne vere po volji božjoj premine, na njegovo upražnjeno mesto biraće se kandidati iste veroispovesti i posle opšteg glasanja biće postavljeni i od nas jednako podržani.

Osmo: Događa se povremeno da preminu ljudi bez potomstva ili naslednika. Do sada je imovina takvih ljudi pravoslavne veroispovesti, prema slovu privilegija, pripadala njihovoj crkvi, pa smo saglasni da i ubuduće tako ostane, te da, bez našeg protivrečja, članovi Magistrata pravoslavne vere takvu imovinu odrede u korist svoje crkve ili škole. Koji su se ogrešili o zakon i za zločin bili kažnjeni, takav kažnjenik katoličke vere neka katoličkoj crkvi, a pravoslavne vere neka svojoj crkvi globu ostavi.

Deveto: Potrebno je da se u ovoj slobodnoj i kraljevskoj varoši somborskoj podeli gradska zemlja srazmerno uplatama za dobijanje privilegije i to tako što će pravoslavni stanovnici [prema brojnosti] dobiti dve trećine, a rimokatolici jednu trećinu zemljišnih poseda. Svi pošteni ljudi iste [pravoslavne] veroispovesti, koji bi želeli da se ovamo dosele, biće ne samo u građanstvo primljeni, nego će i zemljište za kuću i za obrađivanje slobodno moći da kupe, te će, sledstveno tome, uživati i sve druge povlastice kao i ostali građani. Ako neko od rimokatoličkih žitelja bude poželeo da svoju kuću ili zemlju proda, neće biti sprečavano stanovniku pravoslavne vere da je kupi.

Deseto: Kako do sada trgovci i zanatlije privilegovane cehove nisu imali, a ukoliko ubuduće nameravaju da ih osnivaju, to im neće im biti zabranjeno zbog njihove verske pripadnosti, bilo da su pravoslavni ili katolici, te će moći svoje cehove da ustroje i da cehovske privilegije spram svoje crkve pribave.

Jedanaesto: Međusobna ljubav, bez pritvornosti, savez je sticanja sveg savršenstva, a pritom i istinsku slogu održava, pa stoga neka ni jedna strana, koja god bila, ne započinje i ne čini bilo kakvo delo, javno ili privatno, bez znanja druge, nego uvek, u takvim slučajevima, bilo da dolaze od viših ili gradskih instanci, da svi zajednički o tome znaju i postupaju.

Dvanaesto: Kako mi, tako i naši potomci, sve što je navedeno u prethodnih jedanaest tačaka i što je u celokupnoj ovoj ispravi zaključeno, bez pogrešnih tumačenja i sa neizmenjenom sadržinom, radi večne sigurnosti, svim pravoslavnim žiteljima somborske varoši, s kojima želimo i hoćemo i da živimo i da mremo, izdajemo ovu ispravu i uručujemo je, kao jemstvo pružajući svoju postojanu veru u Svemogućeg Boga i istinitog Gospoda našeg Isusa Hrista, u prečistu mater njegovu Djevu Mariju i u sve svetitelje. Obavezujemo se, sa svojim potomcima, da ćemo večno čuvati i pridržavati se svega što je navedeno u prethodnim tačkama, a ukoliko bi se sa bilo koje strane ili mesta suprotno ovome činilo, branićemo i štititi ovde napisano. U protivnom slučaju, od čega Bog da nas odvrati, ako bismo mi ili naši potomci, neku od ovih pripravljenih tačaka ili svu ispravu pokušali da poništimo, ili ako bismo naumili da pokrenemo proces protiv pravoslavnih, tada se, pred svakom carsko-kraljevskom pravdom ili pred sudom, jedan za sve i svi za jednoga obavezujemo, kao razoritelji obećanja svojih (i pre nego što bi proces započeo), bez izgovora ili odricanja od rečenog, da u gotovom i u celosti položimo deset hiljada dukata pravoslavnoj opštini. Zato izdajemo ovu ispravu, potpisima našim i pečatima radi bolje verodostojnosti overenu. Dano u Somboru, 1. jula 1748.“ Nikola Parčetić, Martin Parčetić, Periša Matarić, Martin Kekezović, Grga Lukić, Mihailo Bokerović i ostali članovi rimokatoličke opštine grada Sombora.

Prva i poslednja strana izjave nazvane “Alternativa”, potpisane 1. jula 1748. god.

Ključne odrednice somborske „Alternative“ nisu bile doslovno ugrađene u dva najvažnija dokumenta koja su obeležila elibertaciju grada – Elibertacionu povelju (ili Privilegijalno pismo, odnosno carsku diplomu) i prvi Statut slobodnog i kraljevskog grada Sombora, pa samim tim nije bio naglašen ni princip naizmeničnosti, mada od strane vladara i Kraljevske dvorske ugarske komore nije bio ni osporavan (na odredbe „Alternative“ pozvao se i izaslanik vladarke Johan Jozef Koler, prilikom prvih izbora za  sudiju i članove Unutrašnjeg i Spoljnog senata, kao i narodnog tribuna, odnosno  predsednika Izabrane opštine i Spoljnog senata). Na zahtev senatora pravoslavne veroispovesti, Magistrat je  2. januara 1751. g. jednoglasno ratifikovao celokupan tekst „Alternative“.

Međutim, prilikom restauracije somborskog Magistrata 1755. godine, pozivajući se na državne uredbe o izboru pogodne ličnosti za prvog sudiju bez obzira na veroispovest, bilo je zanemareno pravilo naizmeničnosti, pa su pravoslavni članovi Magistrata žustro ustali u odbranu „Alternative“. Nakon te restauraccije, početkom maja naredne godine, uz saglasnost svih senatora rimokatoličke veroispovesti, uputili su zajedničku predstavku carici. U njoj je, osim ostalog, naglašeno da su pravoslavni žitelji Sombora snosili četiri petine svih troškova za dobijanje privilegije slobodnog i kraljevskog grada, kao i javnih tereta, te da su, saobrazno brojnosti, tokom ratova u kojima su učestvovali, imali i većinske vojne zasluge prema svetlom domu austrijskom i svetoj kruni kraljevstva, a njihovo tadašnje uzorno ponašanje, vernost kruni i herojska dela služe im na čast i ugled. Ipak im se sada, prilikom izbora glavnog sudije 1755. godine, ravnopravnost odriče, što smatraju teškom nepravdom i grubim kršenjem svojih prava, koje najmanje odgovara interesima same vladarke. Stoga, senatori obe veroispovesti kolenopriklono mole caricu da, na osnovu svog dubokog promišljanja, zasnovanog najvećim delom na urođenom majčinskom milosrđu, uteši ovdašnje pravoslavne žitelje i odobri da se „Alternativa“ ubuduće nesmetano primenjuje prilikom svake restauracije Magistrata, te da se tako, uz poštovanje oba obreda, uklone svaka diskriminacija i zlo razdora. Tom prilikom je, kao prilog predstavke, poslat i latinski tekst „Alternative“, koji je jedini sačuvan do danas. Već prilikom naredne restauracije somborskog Magistrata 1757. g. principi „Altrenative“ ponovo su bili uvaženi i to će ostati praksa sve do vremena Mađarske građanske revolucije.

Elibertaciona povelja slobodnog i kraljevskog grada Sombora (grb grada i titula carice Marije Terezije) od 17. februara 1749. god.

Istorijski gledano, značaj ovog dokumenta, kojim je utemeljen princip tolerancije između građana dve najveće hrišćanske konfesije, daleko nadilazi njegovu praktičnu stranu u vidu nesmetanog funkcionisanja gradske uprave jednog verski i nacionalno mešovitog grada.

Milan Stepanović

Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.