Početkom leta 1717. g. za kapetana somborskog graničarskog šanca postavljen je grof Jovan Janko Branković (oko 1675-1734), naslednik i blizak rođak nesuđenog srpskog despota i pisca obimnog petoknjižja „Slavoneserbske hronike“, grofa Đorđa Brankovića. Supruga kapetana Janka, kako su ga zvali Somborci, bila je Marija, rođena Kostić, najverovatnije rodom iz Feldvara (Bačkog Gradišta), gde je Jovan Branković ranije bio graničarski kapetan. U Somboru su rođena i njihova deca Jelena (1721), Nikola (1729) i Jovan (1733).

Ova otresita, sposobna i odlučna žena putuje sa svojim suprugom prilikom njegovih odlazaka do Budima i upoznata je odlično sa njegovim pokušajima da preko carskog dvora stekne veliko nasleđe svog nekadašnjeg rođaka Đorđa Brankovića u Erdelju. Krajem 1734. g. kapetan Branković je počeo da poboljeva, a potom je i preminuo. Pre smrti načinio je testament kojim je, uprkos tadašnjim običajima, svoju suprugu Mariju odredio da upravlja celokupnom njegovom imovinom (…i jošt što se moga dobra nahodi, da niko u njemu ne ima ilake ni ortakluka, osem moje gospođe domaćice Mare, sa svojom decom, i na noj preporučujem amanet božji, predajem da čuva decu po mojej smerti…). Popis njegove ostavine beleži precizno i ličnu imovinu njegove supruge.

Ostavši sa troje dece, kapetanova udovica Marija bila je narednih godina primorana da traži penziju ili pomoć iz udovičko-siročadskog fonda, a oko 1740. g. predala je izvorni rukopis hronika grofa Đorđa Brankovića, kao i neke druge spise iz njegove ostavine, Srpskoj mitropoliji u Karlovcima kako bi, zauzvrat, obezbedila patronat nad svojom porodicom. Još 1748. g. Marija Branković se kod Magistrata u Hebu (Češka) raspitivala o ostavini rođaka svog supruga grofa Đorđa Brankovića.
Mada je kapetanova porodica u Somboru vremenom stekla brojne prijateljske i kumovske veze, a njegova udovica (grofica ili kneginja Mara, kako su je Somborci titulisali) smatrana je za najugledniju Somborku, do čijeg se suda držalo i čija se reč poštovala, Brankovićeva udovica je, zbog nemaštine, bila prinuđena da porodičnu kuću, u maju 1749. godine, proda Magistratu tek proglašenog slobodnog i kraljevskog grada Sombora za Gradsku kuću, koja, izmenjena i nadograđena, postoji i danas.

Posle toga se, sa sinovima, odselila u selo Boljevce, na reci Savi, nedaleko od Zemuna. Kćer Jelenu udala je za Đorđa Čarnojevića, posinka grofa Mihaila Čarnojevića, futoškog vlastelina, a oba Brankovićeva sina stupila su, krajem 1749. godine, kao dobrovoljci, u Sremski husarski puk, pa su, vremenom, takođe dobili kapetanske činove.

Marija Branković bila je prva emancipovana Somborka, ali proći će, nakon nje, skoro jedan i po vek dok ženska emancipacija u Somboru ne uzme maha i ne počne da uzrasta.
Milan Stepanović