Istorija,  OBZORJA PROŠLOSTI

PISMO BAČKIH BUNJEVACA PAPI IZ 1668. GODINE

Ubrzo nakon doseljenja prvih i najstarijih bunjevačkih skupina iz Kliškog i Ličkog sandžaka u Bačku, početkom 17. stoleća, brigu o njihovom duhovnom životu preuzeli su franjevci provincije Bosne Srebrne i manastira u Olovu, koji se ovde javljaju već početkom tridesetih godina 17. stoleća. Jurisdikciju nad rimokatoličkim vernicima u Bačkoj imali su u to vreme beogradski biskupi, takođe bosanski franjevci, koji su, povremeno, dolazili u vizite. Dušebrižništvo nad bačkim Bunjevcima, kojih je tada najviše bilo u Baji, Gari, Jankovcu, Meljkutu, Bajmoku, Subotici i Somboru, ali i Šokcima, kojih je bilo u Santovu, Kolutu, Bregu, Monoštoru, Sonti, Vajskoj, Baču i Bukinu, pripadalo je franjevcima samostana u Olovu, koji su, pešice, od mesta do mesta, često se izlažući neugodnostima i opasnostima od turskih vlasti, obilazili, krštavali, venčavali i krizmali vernike i držali im propovedi.

Franjevac u 17. veku

Godine 1666. za gvardijana franjevačkog samostana u Olovu imenovan je mlad i obrazovan, ali žustri franjevac Mihajlo Mijo Radnić (1636-1707), rodom iz Kaloče, koji je studirao filozofiju i teologiju u Rimu, gde je polagao profesorske ispite iz ovih nauka i dobio zvanje lector generalis (kasnije će biti na dužnosti generalnog vizitatora i provincijala franjevačke provincije Bosne Srebrene, a napisaće, i u Rimu 1683. g. objaviti, dve obimne teološke knjige na jeziku bačkih Bunjevaca). Već naredne godine nakon postavljenja za olovskog gvardijana, fra Mijo Radnić obišao je Bačku i naselja u kojima je živelo bunjevačko stanovništvo, ali je, izgleda, zbog svojih savremenih shvatanja i pragmatičnih postupaka, došao u sukob sa delom ovdašnjih Bunjevaca. Ne imajući kome drugom da se žale na olovskog gvardijana, nezadovoljni vernici napisali su pismo papi Klimentu IX, koje su 10. oktobra 1668. g. potpisala osmorica zastupnika Bunjevaca (krstjana) iz Baje, Gare, Bajmoka i Sombora (prema podacima iz izveštaja beogradskog biskupa Matije Benlića iz januara 1669. godine, u Bačkoj je tada bilo 4.876 rimokatoličkih vernika, raspoređnih u šest parohija – četiri većinski bunjevačke u Bajmoku, Jankovcu, Gari i Somboru, i dve većinski šokačke u Santovu i Baču).

Sombor na putopisnoj mapi Hajnriha Otendorfa 1667. god.

Pismo papi napisano je bosančicom (bosanskom ćirilicom), koja je u to vreme još bila u upotrebi kod bosanskih franjevaca, na čistom narodnom jeziku. Potpisnici pisma, u ime svojih sunarodnika sa ove ucviljene strane to jest u Bačkoj, navode kako su uvek bili pravi hrišćani i kako su stalno za svoje dušebrižnike imali časne i poštene redovnike iz olovskog manastira, koji su im tumačili Isukrstov zakon, bez ikakvih smutnji i sa dobrom namerom i staranjem. U daljem delu pisma zastupnici su se žalili na postupke fra Mije Radnića, koji je prethodne godine, prilikom boravka u ovim krajevima, napravio takvu smutnju, kakva se, kako pišu, nije dogodila od vremena Martina Lutera. Pritužbi protiv fra Mije bilo je zbog razvenčavanja i venčavanja, kao i zbog raskidanja prstenovanja (veridbi), te zbog nekih njegovih izjava i propovedi. Njegovi pragmatični postupci sablaznili su svakako konzervativne i neobrazovane vernike, koji su molili papu da nešto preduzme kako se iz tih postupaka ne bi izrodila kakva još gora jerežija (hereza, jeres). Na svršetku obraćanja papi potpisnici su svoj jezik i pismo nazvali iliričkim, napomenuvši kako drugi jezik ne poznaju, a drugim pismom ne umeju da pišu. Da je ova žalba bačkih Bunjevaca stigla do pape, govori i činjenica da se izvorno pismo danas nalazi u Arhivu Kongregacije za propagandu vere u Rimu, u fondu SOCG (Scritture originali riferite nelle congregazioni general 1622-1892, vol. 306, f. 381rv), kao i da je pismo za papu sa „iliričkog“ prevedeno na italijanski jezik. Ne znamo da li je bilo papinog odgovora na pismo i da li nešto preduzeto po pitanju žalbi na fra Miju Radnića (papa Kliment IX preminuo je 14 meseci kasnije, 9. decembra 1669. godine).

Papa Kliment IX

Pismo bačkih Bunjevaca papi iz 1668. g. ima izuzetnu istorijsku i lingvističku vrednost jer predstavlja neposredno svedočanstvo o narodnom jeziku kojim su govorili ovdašnji Bunjevci pre tri i po veka. U njihovom jeziku tada još nije bilo kasnije karakterističnih provincijalizama, a pomalo nas iznenađuje njegova skoro savremena sintaktička, fonološka i semantička struktura. Uz preovlađujuće ikavsko narečje u pismu se provuklo i nekoliko ijekavskih reči što je, verovatno, zavisilo i od pisara koji je pisao pismo. Pismo je, sa prepisom izvornog rukopisa i prevodom na italijanski jezik, objavljeno u knjizi Le Missioni cattoliche nei Balcani durante la Guerra di Candia (1645-1669), Vol. 2. (Biblioteca Apostolica Vaticana, Città del Vaticano, 1992), str. 688-692, autora prof. dr Marka Jačova, poljskog akademika i profesora evropske istorije na Sapienza univerzitetu u Rimu.

Zbog značaja za istoriju bačkih Bunjevaca, pismo, u transliteraciji autora ovog priloga, donosimo u celosti:

„Slava Gospodinu Bogu, na 1668. na 10. oktumbra

Mi svi karstjani koji se naodimo u ovije ucviljene strana to jest u Bačkoj i iđemo s ovom za pokloniti se i poljubiti, veleponizno, i umiljeno, noge Vaše blažene svetinje, kakono glavaru svega karstjanstva, i namesniku Isukrstovu, kako nam su to znali joštere naši stari, također i mi daržimo, i poznajemo, sa svom pomnjom i razlogom, kako se pristoji. Zatizijem neka zna Vaša svetinja, kako smo bili pravi karstjani vazda i imali smo vazda redovnike iz Olovskoga manastijera časne i poštene, koji nam su skazivali zakon Isukarstov, bez ikakvije smutnji sa svakom dobrom prilikom, i redovništvom.

Tekst pisma bačkih Bunjevaca papi iz 1668. god. (prepis prof. dr Marka Jačova)

Sada smo se smutili svikolici takom smutnjom veće ako je bila u vrijeme Martina Lutera, čujući, njeka stvari koje se govore, i videći koje se čine, a mi siromasi u ovije strana ne imajući tak[v]oga nauka da možemo razmisliti, nego se veoma smućujemo a to je uzrok o[tac] p[rečasni] fra Mijo Radnić iz Bačke sadanji gvardijan olovski, parvi put lani kada je došao u ove strane pokazao je tolike smutnje koje nije prilika sta[v]ljati prid oči Vaše svetinje među kojem skandali, parvo, raspustio je tri žene po zakonu vinčane a druge vinča za iste ljude, govoreći da on to može učiniti i to videći mlozi su izosta[v]ljali svoje prave žene a druge uzeli bez zakona. Drugo, dopustio je jednomu da može uzeti za ženu svast, to jest ženinu sestru, kad mu je parva umarla i tako je uzeo. Tretije, divojke koje su pod parstenom to on raskida, i za druge pripraša. Četvarto, govori što god su do sad fratri pripovjedali ništo nije istina, nego što ja govorim, i govori njeke stvari, koje nijesu g dobru prilične, i dopušta svakomu živjet na svoj način, kako je komu drago govoreći, da je papin vikar, i da je sedam godina s[vetog] oca papu služio, i što on dopušta da je ono dobro, što nam je mučno virovati, ne idući g dobru prilično. Zato mi svikolici karstjani koji se naodimo po svoj Bačkoj, podpisani, i ne podpisani, plačući, i na zemlju padavši, molimo svetinju Vašu, da tijem providite kako Vi znate dokle nije izišla koja jerežija gora. Ostajemo sinovi i sluge Vaše p[r]es[vi]tle svetinje.

Pisano u Baji gradu.

Za znanije ne umijući pisati drugijem jezikom niž ov[i]mi pišemo jezikom i slov[i]mi iliričkijem, i ne umijući svi pisati, za podpis činimo karst, svaki svojom rukom, a drugi se za nas podpisuje za potvarđenije.

U Baji, ja Mato Ilinice, ja Martin Terzija i svi karstjani bajski.

U Gari, ja Miajlo Litričan, ja Jakov Jakelić sa svijem karstjani.

U Bajmaku ja Petar Vukeljić, ja Andrija Jakić sa svijem karstjani.

U Somboru ja Pilip Ačija, ja Tomaš Garić sa svijum karstjane.“

Milan Stepanović

Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.