Za sve prijatelje koji nisu u prilici da posete izložbu SEDAM STOLEĆA BAČKOG BREGA 1319-2019, čiji je autor potpisnik ovog priloga, a koja je posvećena obeležavanju 700 godina od prvog arhivskog pomena naselja BEREG ili BAČKI BREG, postavljamo ovu izložbu na sajt „Ravnoplov“. U organizaciji MZ Bački Breg, izložba je izložena u Sali MZ, od 24. do 31. avgusta 2019. godine. Radi lakše čitljivosti, u prilogu je, pored broja i naziva svakog od 13 panoa, dat i celokupan tekst sa panoa koji sledi.
PANO 1 (NASLOVNI PANO)
SEDAM STOLEĆA BAČKOG BREGA 1319-2019. Autor izložbe Milan Stepanović. Dizajn J. M. Jofke. Organizator izložbe MZ Bački Breg. Zahvaljujemo se na svesrdnoj i dragocenoj pomoći pri nabavci i pripremi fotografskog materijala za ovu izložbu Marku Iliću, Antoniju Ratkoviću, Josipu Ižipcu i Miloradu Stojniću.

PANO 2
KORENI
Selo BAČKI BREG (ranije BEREG) nalazi se u Podunavlju, nepunih 30 km severozapadno od Sombora, na samoj granici između Srbije i Mađarske. Naziv sela svoj etimološki koren ima u staroslovenskoj reči bereg, u značenju obala, ali i vlažno, podvodno zemljište. Tokom ranijih vekova, dva od četiri velika dunavska rukavca tekla su neposredno pored sela (koritom drugog rukavca od 1876. g. prokopan je Bajski kanal). Glavni tok Dunava udaljen je danas od sela oko sedam kilometara.
Materijalni tragovi ljudskih zajednica na području današnjeg Bačkog Brega potiču još iz bronzanog doba (drugi milenijum pre nove ere), a pronađene su i sarmatske nekropole s početka nove ere, sa primercima rimskog kovanog novca iz tog vremena.
Najstariji zapis o postojanju poseda pod imenom BEREG, na mestu kasnijeg istoimenog sela, potiče iz arhivskog izvornika pisanog osmog dana nakon praznika Sv. Petra i Pavla, odnosno 7. jula 1319. godine i svedoči o posedu Bereg, koji je Emerik Bečei (predak velike i imućne plemićke i vlastelinske porodice Teteš) kupio od Petra Buda. Posed su činile oranice, livade i šume.
Od prve beleške o postojanju poseda Bereg, na početku 14. veka, u vreme vladavine ugarskog kralja Karla I Roberta Anžujskog, pa sve do turskih osvajanja, Bereg se nalazilo u Bodroškoj županiji srednjovekovne kraljevine Ugarske.
Tokom narednih decenija i vekova Bereg je više puta zabeležen u arhivskim izvorima. Godine 1368. zapisan je Stefan, sin Nikole Bereškog (od Berega), kao zastupnik Petra Laka. Jedno stoleće kasnije (1472), selo je zapisano sa imenima Beryeg i Byryeg, a 1482. g. sa imenom Beryieg. Krajem 15. veka BEREG je posedovala vlastelinska porodica Gesti. Selo je 1503. g. imalo svoju parohiju, a 1507. g. zastupnik kaločkog nadbiskupa i nastojnik njegovog imanja u Apatinu bio je Stefan Bereški (od Berega). Kada je 1579. godine, već u vreme turske uprave, Emerik Cobor, potomak coborsentmihaljske vlastele i plemstva (Coborsentmihalj je prethodnica današnjeg Sombora) navodio posede svojih predaka, osim ostalih naveo je i susedna sela Bereg(di) i Santovo. Jedan i po vek kasnije (1724) daleki potomak Cobora, grof Marko Cobor, takođe će, među nasledne posede svoje porodice, navesti Kolut, Bereg i Santovo.
TURSKO DOBA
Nakon što je 1541. g. turski sultan Sulejman Veličanstveni zauzeo veći deo kraljevine Ugarske, i Bereg se administrativno našao u Turskom carstvu, kao jedan od poseda somborske nahije u Segedinskom sandžaku.
Selo je popisano 1560, 1570. i 1578. godine. Turski defter (poreski popis) iz 1570. g. Ber(j)eg beleži kao selo sa svega 11 domova, u kome je živelo pomešano šokačko i mađarsko stanovništvo (na popisu su zabeleženi: Đurić Ostojić, Pal Petre, Lukač Fabijan, Matej Blaž, Stefan Hrelja, Tiska Pivar, Petre Varga, Lesa Matej, Ivak Adam, Marko Bilić i Jaka Kajić). Poreski prihod od stanovnika sele Berega iznosio je te godine 3.537 akči.
Najstariji sloj šokačkog katoličkog stanovništva u Bačkoj, koje je već u drugoj polovini 16. veka živelo u naseljima Santovo, Bereg, Kolut, Monoštor, Sonta i Vajska, bilo je, mahom, poreklom iz Bosne. U kasnijim seobama šokačkog stanovništva verovatno je bilo i doseljenika poreklom iz severne Dalmacije. Šokce u Bačkoj izričito pominje jedna naredba turskog sultana Ahmeda I iz 1615. godine.
Početkom tridesetih godina 17. veka za susedni Kolut i Sombor izveštaji navode da su postali „leglo fratara lutalica“ (misli se na bosanske franjevce), pa se može pouzdano pretpostaviti da su ovi franjevci obilazili i bereške Šokce.
Četrdesetih godina 17. veka Kaločka nadbiskupija je, na ime vlastelinskih dažbina i prava koja je polagala na posed Bereg (zapisan kao Berek), od stanovnika ovog sela potraživala 14 forinti i jedan par čizama.
Godine 1649. u Beregu (Berecho) bilo je deset katoličkih kuća, a ovdašnje stanovništvo krizmao je u susednom Santovu, u oktobru iste godine, beogradski biskup Marin Ibrišimović. Četiri godine kasnije (1653), ovdašnje vernike u Santovu je krizmao beogradski biskup Matija Benlić. Berežani su, sve do polovine 18. veka, pripadali santovačkoj parohiji.

PANO 3
NASTANAK DANAŠNJEG SELA I NAJSTARIJE PORODICE
Posle turskog povlačenja 1687. g. Bereg je na prvom poreskom popisu bačkih naselja zabeležen kao nadbiskupski posed sa svega četiri forinte godišnjih poreskih davanja. Na popisu iz 1699. godine, u selu je zapisano 11 kuća, a Bereg je tada pripadao Bajskom okrugu. Stanovnici su bili siromašni, pa je u selu ukupno bilo deset grla rogate marve (jedan bik, šest krava i tri junice), deset ovaca, pet svinja i devet košnica pčela. Berežani su te godine imali i skromne prinose sa oranica (rod pšenice i ječma) i od vinograda.
Najraniji poimenični popisi stanovnika Berega, načinjeni nakon povlačenja Turaka, potiču iz 1714, 1715. i 1720. godine. Na popisu iz 1714. g. u selu je zabeleženo 13 kućnih starešina (Marko Tomašević – knez, Mija Ilić, Lukač Đurić, Živko Daražac, Luka Terzija, Pava Bođanin, Nikola Daražac, Martin Vuić, Marko Gorjanac, Martin Tubić, Miško Ižipac, Lovro Ivanović i Sima, bez zapisanog prezimena). Berežani su 1714. g. posedovali svega četiri konja, 11 bikova, deset krava, osam junadi, četiri ovce, četiri svinje, a obrađivali su 15,5 požunskih jutara oranica.
Popis iz 1715. g. beleži 12 kućnih starešina (Luka Kolarović – knez, Sima Tapoščanin [možda Tapolčanin], Živko Daražac, Pavo Bođanac, Luka Terzija, Martin Vuić, Vidak Daražac, Josa Daražac, Stipan Dučak, Andro Slobić, Toma Gučić, Martin Tubić). Stanovnici BEREGA ukupno su 1715. g. obrađivali 15 požunskih jutara oranica i koristili su osam kosa livada.
Popis iz 1720. g. u selu ponovo beleži svega 12 domaćinstava, čije su starešine Lovren Kolar – knez, Mato Jurin, Đura Tomašević, Martin Vuić, Ivan Terzin, Živko Daražac, Luka Jurić, Jakša Ilić, Sima Kolarović, Martin Tubić, Ivan Šimić I Andrija Slobić. Osim nabrojanih, u selu je bilo još osam udovičkih kuća koje nisu plaćale porez. Berežani su 1720. g. već obrađivali 351 požunsko jutro oranica, imali su 20 kosa livada i 19 motika vinograda. Oko sela je bilo dovoljno pašnjaka, koji su mogli da ishrane seosku marvu, u ataru sela nalazile su se i šume, čije drvo je korišteno za ogrev, a vode su bile bogate ribom. Vinogradi su, zbog vlažnog i niskog zemljišta, davali loše vino. Godišnja arenda koju su plaćali stanovnici sela iznosila je 1724. g. 160 forinti.
Popis iz 1721. g. beleži u selu 17 domova, 1725/26. g. 25 domova, 1728. g. 43 doma, a početkom četrdesetih godina 18. veka ovde su 33 doma (sa 49 punoletnih muških glava). Na popisu sela iz 1752. g. zapisano je 37 domova. Berežani su 1753. g. imali i četiri vodenice na Dunavu.
Tokom prve polovine 18. veka u Beregu su zapisana prezimena ovdašnjih šokačkih porodica: Balažev, Bartulin, Bartulov, Daražac, Dekić, Filipov, Gorjanac, Horvat, Ilić, Ivošev, Ižipac, Jakšić, Jozić, Jurić, Katačić, Kolar, Kovačev, Lerić, Lovrenov, Lukačev, Martinović, Matin, Nikolin, Pavlov, Petrešev, Radičev, Sitarić, Srimac, Šimić, Terzić, Tomašev, Tubić i Tucakov. Tokom narednih decenija u Bereg će se doseliti i šokačke porodice sa prezimenima Aljmašac, Andričin, Čatalinac, Đanić, Forgić, Karajkov, Krizmanić, Lipokatić, Mrvičin, Opančar, Periškić, Prodan, Rica, Subotin (srpska porodica), Stipankov, Vinkov itd.
ŠKOLA
Godine 1752. u Beregu je počela da radi katolička osnovna škola, čiji je prvi učitelj (sve do 1779) bio Ignjat Balažević. Na mestu stare i trošne škole nova namenska školska zgrada podignuta je 1780. godine.
Polovinom 19. veka znatno je porastao broj školske dece, pa je 1852. g. u selu 360 đaka, zbog čega je otvoreno i drugo učiteljsko mesto. Nova školska zgrada podignuta je na mestu stare izgorele škole 1856. godine, a 1860. g. osnovan je i „školski fond“ za opremanje škole i đaka, koji je finansiran prihodima od opštinskog rasadnika veličine pet jutara.
Nastava za šokačku decu odvijala se na mađarskom jeziku, osim veronauke koju su đaci slušali na maternjem jeziku. Nemački đaci su nastavu pohađali na maternjem jeziku.
Godine 1894. ponovo je sagrađena nova školska zgrada, prekrivena šindrom, koja je deset godina kasnije izgorela u požaru, pa je na njenom mestu sagrađena škola prekrivena crepom. Osnovna škola u Beregu 1908. g. radila je u tri zgrade.
Krajem 19. veka (1898) u selo je postojalo i zabavište za predškolsku decu.
Posle Prvog svetskog rata (1925) za školske potrebe kupljena je oveća lepa zgrada, a zalaganjem županijskih vlasti u Somboru (velikog župana Milivoja Petrovića i školskog nadzornika Đure Terzina) za tu namenu županija je izdvojila 80.000 dinara. Škola je dobila ime: Državna narodna škola „Petar Preradović“.
Početkom tridesetih godina 20. veka u osnovnoj školi u Bačkom Bregu radila su dva učitelja, dve učiteljice i jedna zabavilja, a broj đaka bio je 350. Tridesetih godina prošlog veka ponovo je pokrenuto i školsko odeljenje na nemačkom jeziku.
Tokom okupacije (1941-1944) nastava za šokačku decu ponovo se odvijala na mađarskom jeziku.

PANO 4
CRKVA SV. MIHOVILA I CRKVENI PRAZNICI SELA
Ruševine starije bereške crkve, koja je poticala verovatno s kraja 17. veka (ucrtana je na crtežu sela iz 1698), bile su vidljive u selu još 1733. godine. Podatak iz 1740. g. beleži da Bereg nema crkvu, te da se žitelji sela Bogu mole u jednoj velikoj kolibi, ispletenoj od pruća i oblepljenoj blatom.
Između 1740. i 1743. g. podignuta je, na najvišem zemljištu u selu, crkva Sv. Mihovila, koja je uskoro postala prilično trošna, pa je na njenom mestu, između 1786. i 1789. godine, podignuta nova današnja crkva Sv. Mihovila, duga 33, a široka 14 metara.
Bereg je 1757. g. izdvojen iz santovačke parohije i postao je samostalna crkvena parohija (župa), a od te godine ustrojeni su i crkveni protokoli (matične knjige) krštenih, venčanih i umrlih parohijana.
Od 1794. g. dozvoljeno je stanovnicima sela da obeležavaju „crkveno proštenje“ (slavu sela, odnosno „kirbaj“), koji je od tada priređivan prve nedelje nakon dana Sv. Mihovila (29. septembra), patrona bereške crkve, osim ako sam praznik ne pada u nedelju. Prema ranijim običajima, svaka šokačka bereška kuća za proštenje je klala ovcu, te je za doručak već služen „frišak“ ovčiji paprikaš.
Godine 1863. podignuto je današnje raspelo ispred crkve.
Bereg je 1873. g. zahvatila epidemija kolere u kojoj je preminulo preko stotinu stanovnika sela. Nakon što se epidemija stišala, Berežani su iste godine podigli spomenik Svetom Roku, a njegov praznik (16. avgusta) postao je zavetni dan sela.
Zavetni dani Berežana su i Sv. Ivan i Pavao, 26. juna, kao i Sv. Ilija prorok, 20. jula, a posvećeni su zaštitnicima od požara i groma.
Osim crkve, u Beregu su postojale još dve šokačke i dve nemačke kapele.
Krajem 1907. g. bereške vernike je u seoskoj crkvi Sv. Mihovila krizmao kaločki nadbiskup dr Đula Varoši (rođenjem Somborac), koji se ovdašnjim Šokcima obratio na njihovom maternjem jeziku.
U crkvi Sv. Mihovila 1909. g. popravljene su crkvene orgulje.
Od sredine 1912. do kraja 1919. g. bereški župnik bio je Lajčo Budanović (1873-1958), rodom iz Bajmoka. Ovaj izrazito preduzimljiv čovek, prosvetitelj i spisatelj, ubrzo po postavljenju za bereškog župnika počeo je sa spoljnim i unutrašnjim uređenjem seoske crkve. Budanović je 1923. g. imenovan za apostolskog administratora Bačke, 1927. g. dobio je titulu naslovnog biskupa, a 1939. g. i rezidencijalnog biskupa. U Beregu je osnovao ustanovu „Kultura“, jednu vrstu narodne knjižnice i muzeja, gde je sakupljao primerke šokačke narodne nošnje i knjige na narodnom jeziku. Kada je pred prvi svetski rat bereška crkva obnovljena, župnik Budanović je, uprkos protivljenju Nemaca, na 14 postaja (slika Isusovog stradanja), koje je postavio na zidu bereške crkve, stavio natpise na narečju ovdašnjih Šokaca.
Od osnivanja crkvene parohije, pa do kraja Prvog svetskog rata, župnici u Beregu bili su:
– Ivan Sikora (1757-1760)
– Andrija Fabijan (1760-1779)
– Antun Herceg (1779-1782)
– Đura Mathez (1782-1785)
– Josif Potegić (1786-1798)
– Martin Miletić (1799-1800)
– Đorđe Čabikovski (1800-1824)
– Marko Somborčević (1825-1837)
– Emerik Lukačević (1837-1847)
– David Barašević (1847-1873)
– Ferdo Gromilović (1873-1883)
– Stipan Vidaković (1884-1890)
– Valentin Bedžuča (1890-1911)
– Ljudevit Lajčo Budanović (1912-1919)
Nakon prvog svetskog rata, za župnika je 1919. g. postavljen Matija Čatalinac, koji je na ovoj dužnosti bio do 1929. godine. Od 1930. g. u selu je župnik bio Jakob Šverer, a potom Imre Hok.
U posleratnom vremenu crkva je, sve do kraja 20. veka, bila donekle zapuštena, a obnovljena je u više navrata s kraja prošlog i početka ovog stoleća (u vreme župnika Ivana Sabatkaia, crkva Sv. Mihovila prekrivena je 1975. g. crvenim crepom).

PANO 5
CRKVA SV. MIHOVILA I CRKVENI PRAZNICI SELA (nastavak)
Oltar bereške crkve krasi velika slika (ikona) Sv. Mihovila, a sa desne strane oltara nalazi se ikona na kojoj su prikazani zaštitnici sela od požara Sv. Ivan Evanđelist i Sv. Pavao. Osim središnjeg oltara, na desnoj strani crkve nalazi se i oltar sa ikonom Sedam žalosti, a ranije su se pred ovom ikonom molile i zavetovale nerotkinje (dolazile su i iz Sombora). Pridikaonica crkve posvećena je Sv. Jeronimu.
JUSTICIJA KAO SIMBOL SELA
Politička opština komorskog sela Bereg koristila je, krajem 18. i tokom 19. veka, opštinski pečat sa simbolom rimske boginje pravde Justicije.
Bereg je bio jedino selo u Bačko-bodroškoj županiji koje je kao svoj znamen odabralo boginju iz rimske mitologije. Većina ostalih seoskih opština svoje simbole su imali u liku svetitelja kojima je posvećena mesna crkva, u obliku poljoprivrednih alatki (ralo, crtalo) ili biljnih motiva (klasje pšenice).
BEREŠKI ATAR
Opisi atara sela iz 18. veka svedoče da je seoski atar vlažan i šumovit.
Prema podacima iz 1805. g. atar komorskog sela Bereg prostirao se na 8.228 jutara i 1.100 kvadratnih hvati.
Bašte i salaši zauzimali su 188 jutara i 250 hvati, senokosa (livada) bilo je 1.560 jutara i 850 kvadratnih hvati, oranica 2.433 jutara i 165 kv. hvati, a pašnjaka 877 jutara i 1.096 kv. hvati. Šume su zauzimale 1.698 jutara i 880 kv. hvati, bare i stajaće vode 351 jutro i 508 kv. hvati, trstaci su se prostirali na 754 jutra i 413 kv. hvati, a vinogradi na 117 jutara i 300 kv. hvati. Ulice i putevi zauzimali su 173 jutra i 979 kv. hvati, a neobrađena zemlja zahvatala je 72 jutra i 60 kv. hvati.
Atar sela je 1900. g. zahvatao 6.005 katastarskih jutara, od kojih je seoskoj opštini pripadalo 1.060 jutara, Državnoj blagajni 592 jutra, a posedima nadvojvode Fridriha Habzburškog pripadalo je 512 jutara. Većina obradivih površina u seoskom ataru bila je u vlasništvu nemačkih porodica.
Godine 1905. izvršena je prva velika komasacija bereškog atara.
Tridesetih godina 20. veka atar sela Bački Breg zauzimao je površinu od 6004 katastarska jutra i 1.033 kv. hvata. Od ove površine 153 jutra nalazila su se u Mađarskoj, u tzv. „Bereškom budžaku“, neposredno pored šume Karapandže. Deo seoskog atara od 415 jutara (tzv. „Adica“) nalazila se u posedu državnog imanja Belje u Baranji, a 419 jutara i 317 kv. hvati šume (mahom hrastove, uz nešto bagrema) nalazilo se u državnom posedu. Rit je zahvatao površinu od 367 jutara, vinogradi su se prostirali na 128 jutara, a bašte su zauzimale 42 jutra. Oranica je bilo 4.382 jutra i 315 kv. hvati, ali se ova površina zemlje samo manjim delom nalazila u vlasništvu većinskog šokačkog stanovništva, pa su dve trećine površina oranica bile u rukama Nemaca iz Bačkog Brega, Koluta i Gakova.
Pred Drugi svetski rat u ataru sela zapisani su nazivi: Dolina, Stari salaši, Stari bunari, Karlica, Selišće, Godečevo, Vasindol, Konopljišće, Livade, Rit, Pašarina, Spahijsko, Oranice u šumi, Adica, Karapandža i Kenđija. Delovi sela imali su nazive Zemun, Čepin i Salaši, a bereški sokaci nazivani su imenima Tolin, Đukin, Veliki, Široki, Janjičin, Franjin i Mali sokak, te Disno šor.
Godine 1940. među posednicima zemlje u ataru sela (ali i delu okolnih atara) 388 vlasnika ima manje od jednog jutra zemlje (ukupno 190 katastarskih jutara), 295 vlasnika ima posede od jednog do pet jutara (ukupno 1.084 jutra), 153 vlasnika ima posede od pet do deset jutara (ukupno 1.071 jutro), 83 žitelja Bačkog Brega ima posede od deset do 20 jutara (ukupno 1.245 jutara), 32 vlasnika poseduju od 20 do 50 jutara (ukupno 960 jutara), jedan vlasnik ima 51 jutro, tri vlasnika imaju ukupno 520 jutara, a jedan 543 jutra zemlje. Ukupno je 956 vlasnika obrađivalo 5.664 jutra.

PANO 6
DEMOGRAFSKI RAST SELA TOKOM 19. I POČETKOM 20. VEKA
Državni urbarijalni popis Berega iz 1770. g. zabeležio je u selu 94 domaćinstva. Prema podatku iz 1781. g. u Beregu živi 1.189, 1791. g. 1.276, a 1798. g. 1.610 žitelja.
Tokom poslednje trećine 18. veka i prvih decenija 19. veka u Bereg se sporadično naseljava nekoliko mađarskih, a zatim nemačkih i jevrejskih porodica, ali selo ostaje većinski naseljeno Šokcima. Naseljavanje nemačkih porodica iz obližnjih sela Kolut i Gakovo biće intenzivnije tokom druge polovine 19. stoleća. Prvi nemački knez sela (predsednik seoske opštine) javlja se 1877. godine.
Popisi stanovnika Berega tokom 19. veka beleže konstantno povećanje broja žitelja Berega iz godine u godinu, sve do početka 20. veka:
– 1822. g. Bereg ima 1.888 žitelja
– 1836. g. 2.213
– 1844. g. 2.320
– 1848. g. 2.544
– 1865. g. 2.665
– 1886. g. 2.673 (2.591 žitelj katoličke veroispovesti, 73 jevrejske i 5 pravoslavne)
– 1890. g. 2.862 (2.017 Šokaca, 578 Nemaca, 193 Mađara, 67 Jevreja i 7 Srba)
– 1896. g. 2.927 (ovo je najveći broj stanovnika zapisan u istoriji sela, do danas)
– 1900. g. 2.858
– 1910. g. 2.799 žitelja (2.039 Šokaca, 529 Nemaca, 231 Mađar, 20 Jevreja i 13 Srba)
Prema popisu iz 1900. g. Breg je imao 572 kuće, većinom nabijača od zemlje, prekrivenih trskom. Prekrivanje kuća crepom počelo je intenzivnije tek nakon velikog požara iz 1904. godine.
Kroz ceo 18. i 19. vek stanovnici Berega prevashodno se bave zemljoradnjom i uzgojem stoke (najviše ovčarstvom i tovom svinja, ali i uzgojem živine, pre svega gusaka). Mnoštvo okolnih bara i trstaka (preko 1.100 jutara) omogućavalo je da jedan deo bereških žitelja živi od seče trske, koja je prodavana u snopovima, najviše za pokrivanje kuća, ali i za druge potrebe. Blizina Dunava, a kasnije Bajskog kanala, utiče i na rašireno bavljenje Berežana ribolovom. Kad Dunav „nabuja“, u Beregu se govorilo da „šarani u prag kućni udaraju“, te su lovljeni i običnim velikim pletenim košaricama ili bacnjima (bacnjarenje). Znatan broj Berežana bavio se i pčelarenjem.
Prvi podaci o broju stanovnika Berega u novoj državi (Kraljevini SHS) potiču iz 1919. godine, kada je, za potrebe jugoslovenskih predstavnika na Mirovnoj konferenciji u Parizu, navedeno da u bereškoj opštini živi 1.899 Šokaca, 485 Nemaca, 70 Mađara, troje Slovaka i dvoje Srba, ukupno 2.459 žitelja, što je bilo za 340 duša manje nego 1910. godine (verovatno je reč o umanjenju zbog broja poginulih u Velikom ratu, kao i zbog onih Berežana koji se još nisu bili vratili iz zarobljeništva u Rusiji).
Na popisu iz 1931. g. u bačkom Bregu je zapisano 2.309 žitelja, od kojih je 2.239 bilo rimokatoličke veroispovesti, 66 pravoslavne, a po dvoje žitelja bilo je evangelističke, odnosno reformatske vere (Jevreja u selu, po ovom popisu, više nije bilo). Šokaca je bilo 1.775, Srba 66, Nemaca 460, a Mađara osmoro. U selu je ukupno bilo 513 kuća, od kojih je preko trećine bilo u posedu ovdašnjih Nemaca.
Godine 1940. poljoprivredom, kao pretežnom delatnosti, bavilo se u Bačkom Bregu 656 muškaraca i 518 žene i dece.

PANO 7
DUNAV I BAJSKI KANAL
Kroz ceo 18. vek vode Dunava plavile su atar Berega, pa je početkom 19. veka (1823), uz državnu pomoć, počela izgradnja prvog dunavskog nasipa pored sela.
Selo je 1876. g. ponovo zahvatila velika poplava, ali je iste godine, koritom jednog od četiri kraka Dunava, neposredno pored sela, dovršeno prokopavanje Bajskog kanala (od Baje do Bezdana), dužine 46 kilometara, koji je, u znatnoj meri, regulisao nivo okolnih voda u ataru Berega. Kanal je prokopan uz pomoć engleskog kapitala, a izvođenje radova bilo je povereno italijanskim preduzećima.
Bajskim kanalom su ručno, ili uz pomoć konja, tegljene lađe, a pored sela, na Marinkovom salašu, nalazilo se kanalsko pristanište gde su šlepovi tovareni sa pšenicom i kukuruzom. Blizina kanala i pristaništa u znatnoj meri je olakšala Berežanima transport i prodaju poljoprivrednih proizvoda. Od pristaništa i čarde kraj njega dugo vremena je išla kompa (skela) prema susednom Santovu.
Tokom druge decenije 20. veka (u vreme rata) radilo se bagerom na regulaciji obližnje rečice Kiđoš ili Plazović (kao fizička radna snaga korišteni su i srpski zarobljenici). Kiđoš se često izlivao na okolne oranice, pa je melioracija omogućila povlačenje vode.
CAREVI U BEREGU
U posedu austrijskog nadvojvode Fridriha Habzburškog nalazio se, krajem 19. i početkom 20. stoleća, predeo Karapandža (zapadno od Berega), lovište bogato šumom, kojom su se kretala krda i do 200 jelena. Ovo područje ranije je pripadalo njegovom stricu, nadvojvodi Albrehtu, koji je ovde 1879. g. započeo izgradnju lovačkog kaštela, a zdanje je završio nadvojvoda Fridrih 1896. godine. On je 1910. g. sagradio u svom lovištu i reprezentativan neobarokni kaštel.
Osim vlasnika poseda, nadvojvode Albrehta, a kasnije nadvojvode Fridriha i njegove supruge Izabele, u lovište Karapandžu dolazili su, krajem 19. i početkom 20. veka, i krunisani vladari ili prestolonaslednici više evropskih država – saksonski kralj Albert, španski kralj Alfons XII, nadvojvoda Rudolf (austrijski prestolonaslednik i sin cara Franje Josipa), vojvoda Vilijem od Nasaua, princ od Velsa Albert Edvard (kasnije engleski kralj Edvard VII), nadvojvoda Franc Ferdinand (austrijski prestolonaslednik), nemački car Vilhelm II i austrijski car i ugarski kralj Franja Josip I.
Posebno je često ovde boravio nemački car Vilhelm II, kome je Karapandža bila jedno od omiljenih lovišta. On je dolazio u lov čak četiri puta (1893, 1897, 1903. i 1910). Godine 1897. bio je u društvu sa austrijskim carem Franjom Josipom, tokom boravka 1903. g. caru Vilhelmu II svirali su, po pisanju tadašnjeg somborskog lista „Bačka“, i somborski tamburaši, a 1910. g. car se fotografisao sa bereškim Šokcima i Šokicama u narodnoj nošnji koji su pred njim izveli i šokačke folklorne igre. Nemački car je bio posebno pod utiskom lepote šokačke nošnje, pa je, prema predanju, kupio deset nošnji i deset ponjava, koje je carska pratnja ponela u Berlin. Predanje govori da su carevi i vladari, prilikom boravka u Karapandži, prolazili kroz Bereg.

PANO 8
CAREVI U BEREGU (nastavak)
Osim krunisanih glava, ovo područje je, praveći svoju ornitološku zbirku, sedamdesetih godina 19. veka, posetio i znameniti zoolog Alfred Brem.
MODERNIZACIJA SVAKODNEVNOG ŽIVOTA POČETKOM 20. VEKA
Početkom 20. veka, uprkos još sveprisutnom siromaštvu bereških šokačkih porodica, menja se polako izgled i unutrašnjost kuća u selu kako pod uticajem ovdašnjeg nemačkog stanovništva, tako i zbog početka industrijske proizvodnje kućnog nameštaja, koji je bio znatno dostupniji nego ranije.
Godine 1907. u Beregu je osnovana Podružnica Poljoprivrednog udruženja Bačko-bodroške županije (sedište Udruženja nalazilo se u Somboru), koje je svojim članovima značajno pomagalo u osavremenjivanju i unapređenju poljoprivredne proizvodnje, pre svega zemljoradnje i stočarstva.
Još krajem 19. veka u selu se javljaju prve parne vršalice, a od početka 20. veka žito je košeno velikim kovanim kosama umesto srpom, kojim je bilo košeno do tog vremena. Gvozdeni plugovi umesto drvenih u upotrebu su ušli tek nakon Prvog svetskog rata.
Početkom 20. veka osniva se prva čitaonica ili knjižnica, u kojoj se, osim knjiga, čita dnevna i nedeljna štampa. Bereg početkom 20. veka ima i svoju „Kasinu“, kao sedište kulturnog i političkog života sela.
Dopisnik bunjevačko-šokačkih novina „Neven“ u Beregu je Josip Ilić, koji pod pseudonimom „Vatroslav“ prvih godina 20. veka često objavljuje članke snažno obojene šokačkim etničkim osećanjima.
Prve bioskopske predstave u Beregu prikazivala je 1911. g. češka putujuća kino-trupa
Prvi bicikl u selu doterao je tih godina bereški Nemac Franc Pajfert.
Godine 1912. Bereg je dobio i železnicu, te je u selu izgrađena železnička stanica na pruzi između Sombora i Baje, koja je upravo puštena u saobraćaj. Tako je i Bereg stupio u najbržu saobraćajnu vezu sa svojim okruženjem, ali i sa ostalim delovima Habzburške monarhije.
Bereg početkom 20. veka ima i svoju ciglanu u „Gornjem pašnjaku“. Pred kraj Prvog svetskog rata u selu je izgrađen i parni mlin sa dva para valjaka od 12 coli. Tokom sezone mlin je zapošljavao dva do tri radnika, a 1923. g. prodat je u Riđicu.
Početak Prvog svetskog rata uslovio je u avgustu 1914. g. i osnivanje mesne organizacije Crvenog krsta u Beregu.
Prvi patosani trotoar u selu načinjen je od cigala 1918. godine, i protezao se od železničke stanice do Širokog sokaka.
BEREŠKI VATROGASCI
U ranijim vremenima česti su bili požari u selu, najčešće uzrokovani lošim dimnjacima i trščanim ili slamenim krovovima.
U velikom požaru koji je zahvatio selo 1904. g. izgorele su 74 kuće (osim ostalog i seoska škola).
Prvo bereško Dobrovoljno vatrogasno društvo osnovano je 1912. godine, a njegov prvi komandir bio je ovdašnji trgovac Maćaš Rot. Predsednik Društva bio je opštinski beležnik Antal Dregelj, a 42 aktivna člana Društva bila su raspoređena u tri voda (svaki vod je imao po jednu vatrogasnu štrcaljku).
Prvo Vatrogasno društvo prestalo je da postoji posle izbijanja prvog svetskog rata. Rad DVD-a obnovljen je tek 1924. godine. Odmah po obnavljanju Društva osnovan je i vatrogasni duvački orkestar, čiji je kapelnik bio Štefan Ilih, a nakon njega Franc Šnajderbek (većina članova orkestra bili su bereški Nemci, a postojao je sve do početka Drugog svetskog rata). Godine 1934. Dobrovoljno vatrogasno društvo, iz sad već Bačkog Brega, učestvuje na takmičenjima i osvaja nagrade. Između dva rata predsednici društva bili su Franjo Matković, Benja Trskić, Bariša Mrvičin, Petar Lepojev i Milan Odobašić, a komandiri Franja Štiglic, Jozef Rohač i Matija Refle.
Dvadesetih godina prošlog veka DVD priređivalo je u Bačkom Bregu zabave sa amaterskim izvođenjem pozorišnih predstava, svirkom i igrankom. Na velikom platnu, u dvorištu DVD, tih godina počela su i prikazivanja nemih filmova sa aparaturom u vlasništvu nekolicine Brežana, a nedostatak tona nadomestili su svojom svirkom ovdašnji tamburaši.

PANO 9
MIKA IZ BEREGA
Krajem 19. i početkom 20. veka Bereg je imao svoje svirače – gajdaše, violiniste (primaše) i tamburaše: Marka „Zujaču“, Matu Balatinca, Marka i Marina Stipankova (braću „Ćeresko“), Peru Furmanova, Petra Palikina, Adama Prodana (Ča Evicu), Pantu Tubića i druge muzičare. Oni su svirali po seoskim svatovima, na prelima i kolima, aldomašima i pokladama, o seoskoj slavi i u drugim prilikama gde se bez gajdaša i tamburaša nije moglo zamisliti šokačko veselje (četrdesetih godina 20. veka Manda Dekić Čičina postala je prva školovana harmonikašica u Bačkom Bregu, sa završenom muzičkom školom u Somboru).
Najpoznatiji bereški muzičar bio je Mika Ivošev, koga je, daleko izvan lokalnih okvira, proslavio Zvonko Bogdan u stihovima svoje široko popularne pesme „Ne mogu se tačno setit’ leta“:
Kraj Dunava sva su sela mala.
Šokica se Bunjevcu dopala.
Biće vina, šatri i dvoprega,
A sviraće Mika iz Berega.
Mika svira sve se zaboravi,
Ne znaš da l’ si u snu il’ na javi.
Mika Ivošev (upisan kao Mikloš – Nikola) rođen je 30. maja 1901. godine u Beregu. Bio je sin ovdašnjeg žitelja Matije Ivoševa (sa porodičnim nadimkom „Kuzmin“) i Monoštorke Tereze rođ. Mandić. Pet razreda osnovne škole završio je u Beregu. Roditelji su mu bili paori i nadničari (biroši) sa manje od jutra zemlje, te su radili kod bogatijih nemačkih gazda u kolutskom ataru. Tu je, tokom prvog svetskog rata, od ruskog zarobljenika, Mika Ivošev naučio da svira violinu, ali i ruski jezik (uz maternji šokački, u školi je naučio mađarski, a nemački radeći kao biroš, pa je kasnije pevao na svim tim jezicima).
Kao samouk violinista priključio se prvo bereškom tamburaškom orkestru Mate Balatinca, koji je kasnije vodio Marin Stipankov Ćerasko. S njima je već svirao tokom Velikog rata i neposredno po njegovom završetku. Nastavio je da privatno uči muziku, pa je čitanje nota naučio kod bereškog Nemca Franca Franje Traksera, muzički obrazovanog, inače dirigenta duvačkog orkestra.
Godine 1921. Mika Ivošev je osnovao svoj tamburaški orkestar (1936. g. njegova tamburaška „banda“ zvanično je nosila naziv „Mikino šokačko tamburaško društvo“). kroz orkestar Mike Ivoševa (prim violina) prošlo je više bereških muzičara: Matija Ivošev (violina, rođeni mlađi brat Mikin), Fila Radičev „Marcin“ (terc), Marin Kovačev „Peršinov“ (kontrabas), Pera Ilić „Palikin“ (kontračelo), Đuka Jelić „Seja“ (kontrabas), Josip Ilić „Čanacin“ (terc), Mata Balatinac (violina), Stipan Daražac „Drezga“ (haromika), Marin Kolar „Kapta“ (terc), Matija Mrvičin (kontrabas), Pera Kolar-Bešlić (kontrabas), Marin Tubić „Bogica“ (brač), Mika Horvat „Valjušak“ (prim violina), Joza Gorjanac „Dora“ (terc), Marko Horvat „Murča“ (haromika), Pera Kovačev „Furmanov“ i drugi bereški muzičari, a povremeno je orkestar angažovao i dve pevačice narodnih pesama iz Berega (Peićevu i Macu Arjanovu).
Tamburaški orkestar Mike Ivoševa bio je poznat u vremenu između dva svetska rata. Svirao je Mika sa svojim tamburašima daleko izvan Bačkog Brega i okolnih sela ili Sombora, gde su obično nastupali u hotelu „Sloboda“ ili su za potrebe somborskog HKD „Miroljub“ pratili na gostovanjima šokačke folkloriste. Godine 1936. nastupali su za tek pokrenut Radio Zagreb, u leto 1939. g. svirali su u Makarskoj, tokom 1940. g. na Paliću kraj Subotice, a pred početak Drugog svetskog rata u restoranu „Veliki Mostar“ u Beogradu. Tokom okupacije (1941-1944), Mikini tamburaši pokušali su da sviraju po šokačkim i bunjevačkim mestima u Bačkoj i Mađarskoj, ali su ih vlasti sprečavale u toj nameri. Mika Ivošev je 1944. g. nasilno odveden u mađarske „munkaše“ (radne čete), posle čega su ga Nemci odveli na prisilan rad u Nemačku. Kući se vratio tek nakon oslobođenja 1945. godine.
Sviračka i umetnička karijera virtuoznog Brežanina posle Drugog svetskog rata više nije imala onaj zamah kao u vremenu između dva svetska rata. Svirao je u seoskoj vatrogasnoj kafani u Bačkom Bregu, a leti u Marinkovoj čardi kraj Bajskog kanala, kao i po svadbama, igrankama, te na brojnim državnim proslavama, priredbama i pozorišnim predstavama. Kako se od takvog muzičkog angažmana više nije moglo zarađivati i pristojno živeti, Mika Ivošev je tokom zime izvlačio i prevozio drvo iz monoštorskih šuma, a uveče je, mada slomljen od napornog rada, dodatno i za sitan novac svirao u monoštorskoj krčmi Stipana Kusturina. Njegov poslednji nastup bio je o proslavi Velike Gospe, 15. avgusta 1958. godine, u Bačkom Monoštoru. U toku svirke mu je pozlilo, pa je prenesen u somborsku bolnicu. Već teško bolesnog, po sopstvenoj želji, dovezli su ga početkom oktobra u rodni Bački Breg i to na proslavu seoskog kirbaja (proštenja), gde je zaželeo da još jednom vidi svoj orkestar na delu. Pokušao je da im se pridruži, ali bezuspešno. Umro je sutradan, 6. oktobra 1959. godine. Do seoskog groblja ispratio ga je ceo Bački Breg – žitelji, župnik, članovi KPD „Silvije Strahimir Kranjčević“, članovi Lovačkog društva sa oružjem, članovi DVD u uniformama i učenici OŠ „Moša Pijade“.
Odlazak umetnika, člankom iz pera nekadašnjeg bereškog učitelja Matije Tucakova, obeležile su i „Somborske novine“.

PANO 10
MIKA IZ BEREGA (nastavak)
Godine 1998. selo Bački Breg i KPD „Silvije Strahimir Kranjević“ organizovali su prvu kulturnu manifestaciju „Mikini dani“, koja će postati tradicionalna. Glavni gost prve manifestacije bio je poznati izvođač starogradske muzike Zvonko Bogdan.
Iste godine, u središtu sela, postavljena je i statua Mike Ivoševa (stojeća figura sa violinom), rad vajara Borisa Staparca. Na žalost, statua je dve godine kasnije vandalski uništena, posle čega više nije bila obnovljena, te je Bački Breg ostao bez znamena svog najslavnijeg žitelja.
VELIKI RAT I PRISAJEDINJENJE
Znatan broj žitelja Berega mobilisan je 1914. i 1915. g. u austro-ugarsku vojsku, koja je, napadom na Srbiju, 28. jula 1914. godine, započela Prvi svetski rat. Tokom rata poginulo je više desetina Berežana, mahom na frontu u Galiciji, a 97 njih nalazilo se u ruskom zarobljeništvu (neki od njih, poput Stipana Gorjanca, stupili su u redove Crvene armije i učestvovali u Oktobarskoj revoluciji).
Pred svršetak Prvog svetskog rata i već očit raspad Habzburške monarhije, u okolini Berega javlja se 1918. g. „zeleni kadar“, odnosno begunci iz austro-ugarske vojske, koji pljačkaju i bereške trgovce.
Srpska vojska ušla je 13. novembra u Sombor, a narednih dana i u okolna sela. Na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu, 25. novembra 1918. godine, na kojoj je proglašeno prisajedinjenje Banata, Bačke i Baranje Kraljevini Srbiji, učestvovala su i dva šokačka poslanika iz Berega – Ilija Dekić i Josip Ilić.
Početkom naredne godine, 19. januara 1919, bereški župnik Lajčo Budanović organizovao je u selu veliki narodni zbor, na kome su prisustvovali i dr Martin Matić, jedan od predvodnika somborskih Bunjevaca, kao i Blaško Rajić, subotički župnik i bunjevački nacionalni predvodnik. Na zboru je snažno manifestovana rešenost bereških Šokaca za ostanak u novoj državi Kraljevini SHS, o čemu je usvojena i rezolucija, koja je uručena jugoslovenskim predstavnicima na predstojećoj Mirovnoj konferenciji u Parizu.
Bereški župnik Lajčo Budanović bio je, sa somborskim lekarom dr Radivojem Simonovićem, autor iscrpnog memoranduma (u osam tačaka), koji je 1919. g. upućen Međunarodnoj komisiji za razgraničenje između Kraljevine SHS i Mađarske, u Parizu.
Potpisivanjem Mirovnog ugovora u Trijanonu razgraničene su Kraljevina SHS i Mađarska, a državna granična linija išla je neposredno sa severne strane sela Berega. Susedno šokačko selo Santovo ostalo je u Mađarskoj.
IZMEĐU DVA SVETSKA RATA
Povlačenjem granice između Kraljevine SHS i Mađarske posedi dela stanovnika Berega (preko 700 katastarskih jutara) ostali su u ataru Santova, odnosno u Mađarskoj, što je znatno otežavalo obradu zemlje i prenos roda.
U Beregu se, posle prisajedinjenja i osnivanja Kraljevine SHS, javljaju i prve političke stranke – Bunjevačko-šokačka stranka, Demokratska stranka, Jugoslovenska radikalna stranka i Hrvatsko-seljačka stranka, koja će u selu, tokom druge polovine dvadesetih i tokom tridesetih godina prošlog veka, imati snažnu podršku, a bereški Šokci će svoj nacionalni identitet sve više poistovećivati sa pripadnošću hrvatskoj naciji.
Nakon prvog svetskog rata selo BEREG sve češće zvanično se piše kao BREG, a od 1924. g. i kao BAČKI BREG, pa će ovaj naziv sela ostati do danas.
Početkom dvadesetih godina 20. veka jedan deo Brežana odlazi da živi u Slavoniju, gde do zemlje dolaze krčenjem šume. U ataru rodnog sela zemlje za njih nije bilo dovoljno, a agrarna reforma skoro je u potpunosti zaobišla većinski siromašan šokački živalj severozapadne Bačke (i ono malo zemlje što je dobila šokačka sirotinja agrarnom reformom bilo je loše, podvodno i nalazilo se u kolutskom švapskom ritu).
Posle rata u Bački Breg stiže i fudbal, a lokalni fudbalski klub osnovan je 1923. godine. Potom je osnovana i podružnica Sokolskog društva, a 1928. g. osnovana je šahovska sekcija. Godine 1933. g. u selu je postajala i Streljačka družina, kao i ogranci jugoslovenskih nacionalnih organizacija „Narodna odbrana“ i „Jadranska straža“.
Početkom tridesetih godina 20. veka u Bačkom Bregu bilo je pet trgovačkih radnji (vlasnici su bili Nemci), pet gostionica (krčmi), od kojih su tri bile šokačke, a dve nemačke, dve obućarske i četiri stolarske radionice, kao i tri berbernice. Mali parni mlin bio je jedino industrijsko postrojenje u Bačkom Bregu. U selu se nalazilo i 13 ozidanih bunara sa đermom, koje su kasnije zamenili arteski bunari sa ručnom pumpom. Ovde je sve vreme između dva svetska rata radila i podružnica Bačkog poljoprivrednog udruženja, koja je 1934. g. nagrađena na Novosadskoj poljoprivrednoj izložbi za primereno unapređenje svinjarstva. Od 1930. g. u Bačkom Bregu je postojalo i Pčelarsko društvo.
Između dva svetska rata u hrvatskoj i jugoslovenskoj književnosti javlja se rođeni Brežanin Antun Jakšić (Bereg, 1912 – Zagreb, 1987), pesnik, pripovedač i romanopisac, čiji je književni opus bio prožet hrišćanskim nazorima i verskim nadahnućem. Šestogodišnju osnovnu školu pohađao je u rodnom selu, gimnaziju u Travniku i Somboru, a studije hrvatskog i francuskog jezika završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Mada je njegova lirika bila nadahnuta dubokim religijskim osećanjima, u njoj je bilo i mnogo nostalgije, odanosti i privrženosti svom bereškom i bačkom zavičaju. Osim poezije, pisao je i prozu, a objavio je dve knjige pripovedaka i romane „Šana se udaje“ (1939), „Pod teretom ljubavi“ (1944), „Maturant“ (1944) i „Neugasivi plamen“ (1969). Preminuo je u Zagrebu, a sahranjen je u rodnom Bačkom Bregu, gde je 2012. g. svečano obeležena 100-godišnjica njegovog rođenja.

PANO 11
IZMEĐU DVA SVETSKA RATA (nastavak)
Kulturni život Šokaca u Bačkom Bregu razvija se između dva rata, pa ovdašnji hor sa preko 20 mladića i devojaka, koje je pripremao učitelj Matija Tucakov, nastupa na smotri hrvatskih pevačkih društava u Zagrebu 1927. godine, gde izvodi tri pesme („Oj, javore, javore“, „Padala je“ i „Leg’o čoban“)… Godine 1932. u selu je osnovano Kulturno-umetničko društvo „Seljačka sloga“ (kulturno-prosvetno društvo Hrvatske seljačke stranke), koje je imalo dramsku, horsku i folklornu sekciju, kao i svoju poljoprivrednu čitaonicu sa oko 500 knjiga. Folklorna sekcija ovog društva nastupila je 1940. g. sa nekoliko narodnih igara na Danu bačko-baranjskih Hrvata u Zagrebu… Pokrenut je u selu, početkom tridesetih godina 20. veka, i rad Pevačkog društva „Sveta Cecilija“, koje je imalo između 35 i 60 članova… Pred Drugi svetski rat kompletno ovdašnje nemačko stanovništvo okupljeno je u „Kulturbundu“.
Dvadesetih godina 20. veka somborski lekar i pasionirani fotograf dr Radivoj Simonović fotografisao je, u nekoliko veoma uspelih fotografija, žiteljke Bačkog Brega u šokačkoj narodnoj nošnji… U Glasniku Etnografskog muzeja u Beogradu objavljen je 1940. g. iscrpan rad somborskog gimnazijskog profesora Jovana Vukmanovića „Šokačka narodna nošnja u Bačkom Bregu“ sa 12 ilustracija… Tridesetih godina 20. veka etnomuzikolog i melograf Vinko Žganec zabeležio je više izvornih šokačkih pesama iz Bačkog Brega.
Godine 1940. među zanatlijama u selu je bilo osam zidara, sedam berbera, šest krojača, po pet mesara i kovača, po tri obućara, stolara, kolara, sodara i pekara, te po jedan opančar, ćurčija, drvostrugar i bačvar.
Neki od potomaka nekadašnjih bereških paora završili su visoke škole i postali, između dva svetska rata, oficiri, inženjeri, lekari, profesori i učitelji, književnici, pravnici (sudije i advokati) i sveštenici.
BAČKI BREG OD OSLOBOĐENJA DO DANAS
Sedmog dana rata, 12. aprila 1941. godine, u Bački Breg su ušle okupatorske trupe mađarskih honveda, nakon što se, nekoliko časova pre toga, jugoslovenska kraljevska vojska povukla iz sela i sa linije državna granice. Pre povlačenja minirana je i srušena zgrada seoske železničke stanice. U nemačko zarobljeništvo odvedena su 24 žitelja Bačkog Brega, pripadnika poražene jugoslovenske vojske.
U prvim mesecima okupacione vlasti su, koristeći radnu snagu doteranih mađarskih Jevreja, izgradile kameni put između Koluta i Santova, preko Bačkog Brega, kome je, u vreme okupacije, ponovo vraćen stari naziv Bereg. Početkom proleća 1942. g. 40 bereških Nemaca (petina muškog nemačkog stanovništva sela) dobrovoljno se prijavilo u SS trupe. Ovdašnji Šokci držali su se tokom okupacije povučeno i nisu svojevoljno stupali u politički i vojni sistem okupacionih vlasti, niti su, uprkos već izraženom hrvatskom nacionalnom osećanju, imali bilo kakvog kontakta sa kvislinškom hrvatskom tvorevinom (NDH). Tokom rata prestala su da rade sva predratna kulturna udruženja bereških Šokaca. Krajem rata (1944) znatan deo ovdašnjih šokačkih žitelja oteran je na prisilan rad u mađarske „munkaše“ (radne trupe), ali je skoro polovna uspela da pobegne i da se vrati svojim kućama.

PANO 12
BAČKI BREG OD OSLOBOĐENJA DO DANAS (nastavak)
U ranu jesen 1944. godine, pred očekivan dolazak trupa Crvene armije i jugoslovenskih partizana, počelo je iseljavanje nemačkog stanovništva iz Bačkog Brega (ostalo je iza njih 96 napuštenih kuća i devet salaša). nemačka i mađarska vojska su se povukle iz sela bez borbe do 20. oktobra 1944. godine, a tri dana kasnije u selo je ujahao prvi pripadnik Crvene armije, svečano i radosno dočekan od žitelja Bačkog Brega. Odmah potom, u selo su ušli i borci četvrtog bataljona VIII vojvođanske brigade, te je u Bregu uspostavljen prvi Narodnooslobodilački odbor, na čijem se čelu nalazio Marinko Tomašev. U selu su bila smeštena dva partizanska bataljona, koja su potom učestvovala u Batinskoj bitki, a u vreme bitke, u samom selu i u susednom Kolutu, bilo je smešteno preko 2.000 partizanskih boraca. Pred kraj rata obnovljen je kulturni rad (horska i dramska sekcija Kulturno-prosvetnog saveta).
Po završetku Drugog svetskog rata u Bački Breg je (1946/47), u okviru kolonizacije, na mesto odbeglog ili raseljenog nemačkog stanovništva, doseljeno devet porodica iz jugozapadne Bosne (iz Livna i okoline), kao i 35 porodica iz Like (Gračac i okolina). Ukupno je kolonizovano 220 stanovnika. Agrarnom reformom seoskom stanovništvu podeljena je zemlja, a osnovane su i dve zemljoradničke zadruge (rasformirane su 1953). Početkom avgusta 1953. g. Bački Breg je konačno elektrifikovan i selo je dobilo struju.
Prema popisu iz 1948. g. u Bačkom Bregu živelo je 2.244 stanovnika, od kojih 1.907 Hrvata (većinom ovdašnjih Šokaca), 251 Srbin, 63 Mađara, 15 Nemaca itd. Popis iz 1953. g. u selu beleži 2.218 žitelja. Godine 1956. u selu je 530 poljoprivrednih domaćinstava i 42 domaćinstva drugih zanimanja. Popis iz 1961. g. beleži u selu 2.045, a 1971. g. 2.007 žitelja. Atar Bačkog Brega zauzimao je 1975. g. 3.257 hektara (2.204 hektara njiva, 370 šuma, 246 livada, 116 močvare i trstaka, 38 pašnjaka, 27 vinograda, tri hektara vrtova i 253 hektara neplodnog zemljišta) Privatnom sektoru pripadalo je 1.823 hektara, a ostatak je bio u društvenom posedu. Komasacija seoskog atara obavljena je 1981. godine. Prema popisu iz 1981. g. u selu je živelo 1.770 žitelja, a 1991. g. ovde je zabeleženo 1.585 žitelja. Trend opadanja broja stanovnika prisutan je i početkom 21. veka, pa popis iz 2002. g. beleži u Bačkom Bregu 1.477 stanovnika, a 2011. g. ovde je ostalo svega 1.140 stanovnika, dvostruko manje nego 60 godina ranije.
Kulturni život se odvija kroz rad Kulturno-prosvetnog saveta. Godine 1947. folklorna sekcija iz Bačkog Brega nastupa u Zagrebu i izvodi „Mikino kolo“, a dramska sekcija prikazuje u selu predstavu „Jazavac“ (bereški glumci-amateri biće posebno aktivni i narednih godina, a prikazaće čitav niz pozorišnih komada). Kulturno-prosvetni savet prerastao je 1952. g. u Kulturno-prosvetno društvo „Strahimir Silvije Kranjčević“, a selo je 1953. g. dobilo i preuređen Dom kulture, u kome je uskoro pokrenut i stalni bioskop. Novi Dom kulture otvoren je 1965. godine. Selo je 1975. g. imalo biblioteku sa 320 članova i fondom od preko 3.000 knjiga.
Sportski život se prevashodno odvija kroz postojanje FK „Dinamo“, koji se takmiči u regionalnim (područnim) i opštinskim ligama.

PANO 13
BAČKI BREG OD OSLOBOĐENJA DO DANAS (nastavak)
Ovdašnja osnovna škola imala je 1950. g. 212 učenika, a u seoskom zabavištu nalazilo se 50 dece. Od naredne godine škola je postala osmorazredna, a ponela je ime istaknutog jugoslovenskog revolucionara Moše Pijade. Godine 1954. školu je pohađalo 287 đaka. Nekoliko učenika ove škole, obučeno u šokačku narodnu nošnju, posetilo je 1957. g. predsednika FNRJ maršala Josipa Broza Tita u Beogradu (sačuvana je fotografija mladih Brežana sa Titom). Škola je obnovljena osamdesetih godina 20. veka.
Dunav je u velikoj poplavi 1956. godine, nakon probijanja nasipa u Mađarskoj, poplavio donji deo seoskog atara, a naredne godine u požaru je izgorelo sedam seoskih kuća sa celokupnom imovinom. Bački Breg je imao aktivno vatrogasno društvo, koje je imalo i svoj orkestar. Krajem osamdesetih godina 20. veka izgrađen je nov Vatrogasni dom.
Selo je 1966. g. dobilo novu zdravstvenu stanicu, a asfaltiran je i put do graničnog prelaza, koji je uspostavljen kod Santova naredne godine. Ovdašnja zemljoradnička zadruga „Bački Breg“ postala je deo PIK „Sombor“. Narednih godina, sredstvima samodoprinosa, izgrađena je vodovodna mreža, kao i desetine kilometara kolovoza i trotoara. Selo je ozelenjeno, modernizovana je javna rasveta, iskopani su atmosferski kanali, a znatan broj žitelja je, umesto starih nabijača, sagradio nove zidane kuće. Sa Somborom je postojala stalna železnička i autobuska veza. Krajem osamdesetih godina u selu je pokrenut Pogon kartonske ambalaže štamparije „Vojvodina“ iz Bezdana, sa preko 80 radnika.
U vreme raspada SFRJ i ratnih sukoba na njenim prostorima, u Bački Breg je došao i deo izbeglog srpskog stanovništva iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ovdašnji žitelji su se svesrdno angažovali na dočeku i smeštaju izbeglica i u humanitarnim akcijama na prikupljanju hrane i odeće za pomoć izbeglim licima, ali i za somborsku bolnicu.
Kraj 20. i početak 21. stoleća, usled tranzicije, centralizacije, gašenja privrednih objekata i ustanova, beleži odlazak mladog stanovništva iz Bačkog Brega, ali i sve češći odlazak ovdašnjih žitelja na rad u inostranstvo.
Od značajnijih infrastrukturnih projekata ovaj period obeležava izgradnja puta kroz šumu prema ataru, asfaltiranje seoskih puteva i ulica, postavljanje gasne instalacije i izgradnja Fabrike vode sa piće.
Bački Breg danas, prema procenama statističara, ima manje od 1.000 žitelja, ali su brojni potomci Brežana danas rasuti kako po Somboru i drugim gradovima Vojvodine i Srbije, odnosno zemalja regiona, tako i po brojnim evropskim zemljama.


Milan Stepanović