DAMARI RAVNICE,  Istorija,  Književnost,  OBZORJA PROŠLOSTI

PRVI SOMBORSKI BUNJEVAČKO-ŠOKAČKI KALENDAR IZ 1882.

Tradicija izdavanja kalendara javlja se u Južnih Slovena još u 17. i 18. veku, kada su počeli da izlaze prvi kalendari na hrvatskom i srpskom jeziku (prvi srpski kalendar štampao je Zaharije Orfelin, u Beču, 1783. godine). U 19. veku, ugledajući se na kalendar „Danica“ Vuka Karadžića, koji je počeo da izlazi 1826. godine, javlja se čitav niz kalendara koje su objavljivali knjižari i izdavači, kao i razne kulturne i verske ustanove u Srba i Hrvata. Uz kalendarski deo (sa označenim crkvenim praznicima), po pravilu su išli i prilozi u kojima je, osim korisnih saveta i pouka za domaćinstvo, trgovinu i zemljodelstvo, negovana i lepa književnost. Zbog toga su kalendari tokom 19. veka bili veoma omiljeno štivo i skoro da nije bilo pismene porodice koja ih nije posedovala.

Bački Bunjevci svoj prvi „pučki“ kalendar dobijaju u vreme nacionalnog preporoda 1868. godine, kada je u subotičkoj štampariji Karla Bitermana štampan „Bunjevački kalendar“. To je, ujedno, i početak bunjevačke periodike, koja će narednih godina vidno uznapredovati. „Bunjevački kalendar“ je štampan i za 1869. godinu, a za 1870, 1871, 1879. i 1881. g. objavljen je pod nazivom „Bunjevačko-šokački kalendar“, a zatim je sledila „Bunjevačko-šokačka Danica ili subotički kalendar“, koja je izlazila pune tri decenije, sve do 1914. godine.

Istinsku bibliofilsku retkost predstavlja danas prvi somborski bunjevački kalendar, koji je objavljen krajem 1881. godine, sa naslovom: „Zomborski pravi bunjevačko-šokački kalendar sa slikami“ za prostu 1882. godinu. Kalendar je, na 48 strana, štampan u ovdašnjoj štampariji i litografiji Nadaša, Mužika i Partlića, koja se nalazila u prizemlju Gradske kuće, a cena mu je bila 25 novčića ili jednu četvrtinu forinte. Kalendar je, najverovatnije, priredio tadašnji somborski bunjevački učitelj Ljudevit Kuzmić, najverovatnije uz pomoć srpskog književnika Mite Popovića. Kuzmić je kasnije, neko vreme, bio i „glavni suradnik i korektor“ znamenitog bunjevačkog zabavnog mesečnika „Neven“, u vreme dok je štampan u Somboru (od početka 1885. do maja 1887. godine).

Korice kalendara

Somborski bunjevački kalendar rađen je po ugledu na tadašnje srpske i prethodne bunjevačke kalendare, ali osim nazivom, svojom sadržinom nije iskazivao nikakvu zavičajnu, pa ni nacionalnu posebnost. Knjižicu je otvaralo „Rodoslovje prijasne vladajuće kuće austrijske“, sa kratkim podacima o članovima carske kuće Habzburga, posle čega je sledio kalendar za 1882. godinu, po mesecima. Za svaki mesec uporedo su navedeni rimokatolički i pravoslavni praznici, a označene su i mesečeve mene, kao i dnevna obdanica. U završnoj koloni nalazile su se napomene „Misečne promine i vrimenokaz“.

Stranica za april 1882. g.

Posle 12 kalendarskih meseci navedeni su rimokatolički i pravoslavni pokretni praznici, kao i „Zapovidne posti“ za obe veroispovesti. Sledila su kratka astronomska obaveštenja (datumi početaka godišnjih doba, pomračenja sunca, 12 astroloških znamenja „nebeskoga pojasa“, kao i „Znamenja misečna“). Zatim je, na tri strane, objavljen crkveno-rodoljubivi članak „O narodu čovičanskom“. Posle njega štampana je pesma „Pastireva vrula“ iz opusa „omiljenog srbskog pisnika Mite Popovića“, inače poznatog somborskog književnika tog vremena (osim ostalog, napisao je i danas znane pesme „Sagradiću šajku“, „Sabljo moja dimiskijo“, „Sedi Mara na kamen studencu“, „Jarko sunce“, „Koso moja svilena pa gusta“, „Šalaj dalaj danom“ itd.). Popovićeva pesma je sa srpskog bila prepevana na bunjevački ikavski dijalekt. Potom je objavljena i epska narodna pesma „O crnim Arapinu“, koja peva o Kraljeviću Marku, a za njom kratka priča „Kako je Hansika Švaba prošo?“.

Šale i zagonetke iz somborskog Kalendara

Sledio je prilog o nedavnoj ženidbi austrijskog prestolonaslednika Rudolfa sa belgijskom princezom Stefanijom. Korisne savete čitalac je mogao da dobije kroz članke o voćnjacima i pčelarstvu, a zatim je štampana i kratka pripovetka „Virna Anka“. Ređali su se, potom, kratki saveti o vodi za piće, uzgoju živine, medu i sirćetu, pa šale i šaljivi saveti, te zagonetke sa odgonetkama. Kalendar je zatvarao poduži spisak datuma najvažnijih vašara u naseljima Kraljevine Ugarske, posle čega je sledilo desetak reklama ovdašnjih trgovaca i zanatlija (reklama somborskog knjižara Šalamona Šena preporučivala je „bunjevačke molitvenike i pobožne knjige“, koji su mogli da se nabave u ovoj knjižari), a knjižicu je zatvarala „Tablica za naplaćivanje biljegovine u austro-ugarskim zemljama“. Na poslednjoj strani korica nalazila se reklama štamparije koja je štampala kalendar.

Reklama za bunjevačke crkvene knjige i molitvenike u somborskoj knjižari Š. Šena, objavljena pri kraju Kalendara

Somborski bunjevačko-šokački kalendar predstavljao je prvu bunjevačku publikaciju štampanu u Somboru, a nastao je kao, pomalo zakasneli, odjek već pokrenutog bunjevačkog nacionalnog preporoda, čije je središte bilo u Subotici. Uprkos zavičajnoj odrednici u nazivu kalendara, u njemu nije bilo ni jedne reči koja bi se bavila zavičajnom tematikom i ovdašnjim Bunjevcima i Šokcima, te njihovim životom, običajima ili potrebama. Usledilo je, ubrzo, i štampanje somborskog nedeljnika „Bunjevac“, koji je izlazio tokom 1882. godine, pod uredništvom Ivana Burnaća (koji je prezime kasnije mađarizovao u Batori) i u izdanju štampara Nandora Bitermana, ali je, promenom uređivačke politike i naginjanjem ka mađarizaciji, list ubrzo izgubio svoje čitaoce i prestao je da izlazi. U vreme dok je ovde štampan bunjevački mesečnik „Neven“, osnivač i urednik ovog lista Mijo Mandić objavio je u Somboru 1885. godine, na 232 strane i uz dopuštenje crkvenih vlasti, molitvenik za Bunjevce „Nebesko jagnješce“.

Somborska Gradska kuća, u kojoj je štampan prvi bunjevački kalendar (fotografija s kraja 19. veka)

Iako, za razliku od Subotice, nije ustanovljena tradicija objavljivanja somborskih bunjevačkih kalendara, prvenac koji je objavljen za 1882. g. imao je pionirsku ulogu u buđenju bunjevačke narodnosne svesti u Somboru i okolini, i predstavljao je primer otklona od mađarizacije, koja je počela snažno da se širi, posebno među ovdašnjim bunjevačkim pismenim svetom i retkim intelektualcima. Ipak, na sledeći bunjevački časopis u Somboru čekalo se još punih 45 godina nakon objavljivanja prvog bunjevačkog somborskog kalendara.

Vlasnica jednog sačuvanog primerka ovog retkog kalendara nedavno je taj primerak poklonila Zavičajnom odeljenju Gradske biblioteke u Somboru.

Milan Stepanović

Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.