Razvijanju kulta Svetog Save, koji je u Srba vekovima bio utemeljen u crkvenom i narodnom životu, posebno u narodnoj poeziji, književnosti i mitologiji, značajno je doprinelo zvanično državno određenje Sv. Save za slavu (zaštitnika ili patrona) srpskih škola. To je učinjeno na osnovu ukaza srpskog Popečiteljstva pravosudija i prosveštenija (Ministarstva pravde i prosvete), od 2/14. januara 1840. godine, koji je potpisao tadašnji popečitelj Stefan Stefanović Tenka.

Predlog da Sv. Sava bude određen za školsku slavu zvanično je potekao od nekadašnjeg Somborca Atanasija Nikolića (1803-1882), učenika ovdašnje Mrazovićeve Norme (učitelj mu je bio mladi Pavle Atanacković, kasnije znameniti vladika Platon), koji je, tridesetih godina 19. veka, radio kao inženjer i geometar u Bačko-bodroškoj županiji. On je 1839. g. prešao u Srbiju i postao profesor matematike i rektor prvog srpskog Liceja u Kragujevcu. Nikolić je osmislio i prvi sadržaj svetosavske proslave, koja je 14/26. januara 1840. g. priređena u Kragujevcu. Iz Srbije se obeležavanje Sv. Save kao školske slave veoma brzo prenelo među Srbe u Habzburškoj monarhiji, čemu je pogodovalo osnivanje i postojanje Vojvodstva srpskog (od 1849. do 1861).


Najstariji trag o proslavi Sv. Save u Somboru potiče iz 1848. godine, a održana je u okviru somborske Srpske čitaonice, osnovane nepune tri godine ranije. Zvaničan naziv proslave bio je “Zbor na dan Sv. Save Nemanjića – arhiepiskopa i prosvetitelja serbskog”. Program proslave bio je sadržajan, i po koncepciji veoma sličan kasnijim školskim proslavama. Osim velikog broja osnivača i članova somborske Srpske čitaonice, građana Sombora i đaka ovdašnjih srpskih škola, proslavi je prisustvovao i tadašnji somborski gradonačelnik i poslanik u Ugarskom saboru David Konjović, kao i gradski kapetan, senator, predsednik Srpske čitaonice i nekadašnji direktor somborske Srpske Preparandije Trifun Atanacković. Tom prilikom svetosavsku besedu “Slovo o narodnosti – imenu, veri i jeziku” (koja je uskoro i štampana) izrekao je somborski katiheta (veroučitelj), kasnije sveštenik Đorđe Stefanović Kojanov (1818-1883), inače pristalica pravopisnih reformi Vuka Karadžića i njegov korespondent. Potom je srpska mladež otpevala pesmu “Nek se Serbin sad veseli”, koju je napisao katiheta Stefanović Kojanov, a usledila je i recitacija pesme mladog Svetozara Miletića “Brodari”, koju je recitovao 18-godišnji Nikola Đ. Vukićević (kasnije višedecenijski direktor somborske Srpske preparandije i istaknuti srpski pedagog i pisac druge polovine 19. veka). Usledio je recital “Pesma Sv. Savi Nemanjiću – svetitelju i prosvetitelju serbskom”, koju je, još 1843. godine, napisao Đorđe Stefanović Kojanov. Recital je izvodio veći broj učenika i učenica (20 dečaka i 13 devojčica), među kojima su bili i kasnije znameniti Somborci Nika Maksimović (budući politički predvodnik somborskih Srba i somborski poslanik u Ugarskom saboru) i Mladen Borđoški (budući sveštenik somborske Male pravoslavne crkve, katiheta ovdašnje Srpske preparandije i crkveni pisac). Prigodne stihove “Reč obrazu Sv. Save Nemanjića na zastavi koju je učeća se ovdašnja serbska mladež svojim iždivenijem sebi nabavila” izgovorio je đak Georgije Miladinović. Pet učenica je potom “slovilo” pesmu “Glas Serbkinje”, pa je gospođica Konstancija Morokvašić recitovala stihove Jovana Subotića “Vila se s oblacima razgovara”, gospođica Sofija Rakić pesmu “Mlada Srbkinja”, a učenica Justina Uvalić recitovala je stihove Đorđa Stefanovića Kojanova “Serbkinja Serbljinu”. “Otpozdrav gospodični Dragojli Jarnevićevoj na ‘Želja za domovinom’ ” (takođe Đorđa Stefanovića Kojanova) recitovao je šestogodišnji Mladen Maksimović. Izvedena je, odnosno otpevana potom pesma “Mili rode” (ispevana na stihove Đorđa Stefanovića Kojanova). Trinaest učenika (dečaka) govorilo je potom tekst Metodija Mladenovića “Vera serbskog junaka”, a proslava je završena pesmom “Opsada Banje ili Ajduk Veljko” P. Popovića Šapčanina, koju su recitovali ovdašnji učenici.

Prvi trag o školskoj proslavi Sv. Save u Somboru potiče iz 1853. godine, o čemu je pisao novosadski „Srbski dnevnik“ iz pera svog somborskog dopisnika (najverovatnije Nikole Vukićevića). Priređena je u ovdašnjoj srpskoj Narodnoj osnovnoj školi, zahvaljujući zalaganju sveštenika i katihete, već pomenutog Đorđa Stefanovića Kojanova. U opisu prve somborske Svetosavske proslave kaže se da je ovdašnje „učilište na najlepši način proslavilo praznik prvoga prosvetitelja srpskog“, te da je, posle crkvene službe, svečano osvećena voda u školskom zdanju, pred ikonama Presvete Bogorodice, Sv. Save i Sv. Arhangela Mihaila, kao i pred slikom cara Franje Josifa, koje su bile postavljene na srpskoj narodnoj zastavi. Proslavi su prisustvovale gradske starešine i mnogobrojni građani. Somborski đaci su govorili stihove posvećene Sv. Savi i navode iz srpske istorije, u kojima je bilo reči o velikom županu Stefanu Nemanji, njegovom sinu Sv. Savi i o caru Dušanu, kao i o uskrsnuću kneževine i Vojvodine Srbije, što je bilo praćeno „umilnim pevanjem dečjim u slavu Svetoga Save“. Ipak, dopisnik navodi da, osim školskom svečanosti, dan prvog srpskog prosvetitelja u Somboru te godine nije proslavljen na drugi način, te da su sve trgovine bile otvorene, a ni crkve nisu bile pune kao pri većim praznicima. Članak završava s izraženom nadom da će se ubuduće u Somboru, „kao najmnogoljudnijoj opštini srpskoj Svetoga Save spomen ne samo u školi, nego i u crkvi, i na domu, i u građanskom životu dostojno proslavljati“.

Posle prve proslave 1853. godine, nekoliko narednih godina somborske škole nisu organizovano proslavljale Sv. Savu, sve do 1859. godine, kada je proslava ponovo održana i od kada su obeležavanja Sv. Save kao školske slave postala uobičajena i tradicionalna. Te godine su, po pisanju “Školskog lista”, đaci i nastavnici somborske muške i ženske osnovne škole obeležili dan Sv. Save bogosluženjem i besedom koju je u Maloj pravoslavnoj (Svetopretečevoj) somborskoj crkvi izrekao ovdašnji paroh i katiheta Dimitrije Popović. Posle službe đaci su otpojali svetosavsku pesmu “Voskliknem ljubaviju”, a zatim je, u velikom školskom zdanju, osvećena vodica kojom je katiheta Popović poškropio sve đake, koji su i u školskoj dvorani, još jednom, otpevali svetosavsku pesmu. Iste godine somborska Preparandija je kod slikara Pavla Simića poručila ikonu Sv. Save za svoju dvoranu, ali ona do dana Sv. Save još nije bila završena.

O Svetosavskoj proslavi u somborskoj Srpskoj učiteljskoj školi (Preparandiji) prva vest potiče iz članka u “Školskom listu”, koji je objavljen 1861. godine. Navedeno je da je praznik svetog prosvetitelja srpskog proslavljen u svim somborskim školama, te da su tokom crkvene službe u Svetođurđevskoj pomenuti svi upokojeni nastavnici i dobrotvori somborske Preparandije (Pedagogijuma) i glavne osnovne škole, a zatim je besedu o obrazovanju i vaspitanju dece održao sveštenik Vasilije Kovačić (mlađi). Posle toga se u litiji otišlo do zdanja Preparandije u crkvenoj porti, gde je osvećena voda, a zatim je vodoosvećenje obavljeno i u zdanju somborske glavne Narodne (osnovne) škole.
Naredni podatak u proslavi Sv. Save u somborskoj Preparandiji potiče iz školskog izveštaja štampanog 1863. godine. U vesti se navodi da je najsvečanije proslavljen praznik Sv. Save, prosvetitelja srpskog, tako što je ovdašnji prota i upravitelj Preparandije Đorđe Branković, sa dva sveštenika i đakonom, služio liturgiju u Svetođurđevskom hramu. Tom prilikom održan je i pomen svim umrlim upravnicima i nastavnicima somborske Norme i Preparandije, posle čega je osvećeno školsko koljivo (žito). Propoved je održao sveštenik Simeon Kostić, katiheta Preparandije, posle čega se, uz pojanje tropara, u litiji otišlo do velike školske učionice (preparandijsko zdanje se tada nalazilo u porti Svetođurđevske crkve) gde je, pred ukrašenom ikonom Sv. Save, izvršeno vodoosvećenje i otpojana je pesma Sv. Savi, koju su, potom, svi učenici ove škole još jednom otpevali u Svetođurđevskoj crkvi.


I naredne 1864. godine, prema pisanju „Srbskog dnevnika“, Sv. Sava je u somborskoj Preparandiji proslavljen na sličan način, a dopisnik lista kritički zapaža da, osim gradonačelnika Ljubomira Maširevića i gradskog pravobranitelja Stevana Čordara, na crkvenoj službi i proslavi nije viđen niko od predstavnika ovdašnje srpske inteligencije. Posle službe u crkvi, prota Branković je osvetio vodicu u dvorani novog školskog zdanja, podignutog prethodne godine, a zatim je učenik druge godine, Dimitrije Gudurić iz Iriga, govorio besedu u slavu Sv. Save, posle čega je mladi Somborac Nikola Tomić, takođe učenik drugog razreda, vatreno i oduševljeno recitovao stihove pesme „Sveti Sava“ Mite Popovića. Na kraju su svi učenici zajedno otpojali pesmu Sv. Save, posle čega je razdeljeno koljivo, kao i knjižica sa besedom koju je, prilikom osvećenja nove školske zgrade, prethodne jeseni izgovorio preparandijski profesor Nikola Vukićević.

Godine 1865. svetosavsku besedu je, u velikoj dvorani novog zdanja somborske Preparandije, izgovorio Nikola Vukićević, profesor i pedagog ove škole (budući njen upravitelj), rekavši: „Vekovi prođoše i u njima izmenjaše se mnoga pokolenja, ali Srbi verno sačuvaše svetosavski amanet, i koji ga god sačuvaše, ti jedino kadri beše održati se u svojoj narodnosti, i ostati verni i nepokolebljivi u srpstvu“.

O Svetom Savi 1867. g. proslavljena je i pedesetogodišnjica preseljenja Srpske učiteljske škole iz Sentandreje u Sombor.
I narednih godina i decenija Svetosavska proslava u somborskoj Preparandiji obeležavana je najsvečanije, a obično je bila spojena s proslavom ovdašnje srpske Narodne osnovne škole, Realne škole (kasnije Gimnazije) i Više devojačke škole. U godišnjim školskim izveštajima, kao i člancima iz „Školskog lista“, sačuvani su opisi proslava i besede, koje su tom prilikom izgovorili nastavnici ovih škola.

– 1868. g. „Školski list“ piše: „Ove godine pre svete liturgija, na dan taj, držano je osvećenje vodice i pojanje svetosavske pesme gde je mladež iz osnovnih i realnih razreda sakupljena bila. Svečanu službu božiju u Svetođurđevskoj sabornoj crkvi služio je prečasni gospodin Đorđe Branković, prota i upravitelj Srpskog učiteljsko-pripravničkog zavoda, sa obadva katihete i đakonom. U crkvi prostoga naroda beše dosta prilično, al otmenog sveta vrlo malo. Stid me je kazati, ali istinu reći moram da sam osim profesora i učitelja od svetske inteligencije naše samo jednog čoveka u crkvi opazio i taj nije odavde rodom. Posle službe išlo se s litijom u zdanje Učiteljsko-pripravničkog zavoda (Preparandije), gde je posle vodoosvećenja mladi pisatelj naš gosp. Nika Grujić, ovdašnji učitelj I osn. razreda i učitelj harmoničnog pojanja i gimnastike u pripravničkom zavodu (Preparandiji) podužu besedu držao, kazujući sakupljenom narodu šta je bio u srpstvu veliki Nemanja i Sveti Sava i upućujući slušaoce da nauku i znanje u duhu pravoslavlja obgrle i stopama svetih srpskih prosvetitelja sleduju. Govor ovaj praćen je bio od slušalaca sa gromkim usklikom: Živeo!“.

– 1869. g. u Školskom listu objavljena je beseda („Slovo na Sv. Savu“) koju je, u dvorani somborskog Srpskog učiteljišta (Preparandije), izgovorio Milan Kostić, magistar Sv. bogoslovije. On je svoju besedu započeo rečima: „Božanstvene pesme, otpevane maločas u domu Boga živoga, s pobožnim srcem i uzvišenim duhom u slavu i hvalu srpskom velikom prosvetitelju Savi – pronikle su mi do dna duše umilnim zanosom…“;

– 1874, u školskom izveštaju somborske Preparandije, piše: „Dan Sv. Save proslavljen je po običaju svečano. Posle službe Božije i osvećenja koljiva sveštenstvo je s litijom došlo u veliku dvoranu Učiteljske škole, gde je osvećena vodica, a zatim je u prisustvu mnogih slušalaca prof. Jovan Popović izgovorio besedu…“;
– 1879: „Na dan prosvetitelja srpskog Sv. Save, posle službe Božije i vodoosvećenja u dvorani Učiteljske škole, držao je u prisustvu mnogobrojne otmene srpske publike pesničkog poleta puni govor svoj g. Mita Popović, advokat i omiljeni pesnik srpski…“;
– 1881: Iz Svetosavske besede Nikole Vukićevića, održane u somborskoj Preparandiji, a objavljene u „Školskom listu“: „On je (Sv. Sava) naposletku osobito se tim pokazao velikim, što je najbolje shvatio ideju prave narodne prosvete; što je znao dovesti u divni sklad potrebe crkve i naroda srpskog; što je umeo utvrditi najjači savez između crkve, škole i porodice srpske, između vere i prosvete, između sveštenstva i naroda…“;

– 1883: U „školskom listu“ je detaljno opisana somborska svetosavska proslava, sa napomenom da je ovogodišnja beseda, koju je izgovorio upravnik Preparandije Nikola Vukićević, bila posvećena životu i delu preminulog sveštenika, preparandijskog katihete, književnika i spisatelja Dimitrija Popovića;
– 1885: Objavljen je u „Školskom listu“ izveštaj o somborskoj proslavi Sv. Save, u kome se, osim ostalog, kaže, da je prvo vodoosvećenje izvršeno tog jutra u prostorijama osnovne i Više devojačke škole (u palati „In foro“), posle čega je usledila služba u Svetođurđevskoj crkvi. „Po svršetku crkvene svetkovine išli smo s litijom u Učiteljsku školu, kojom prilikom je toliko naroda bilo, da su jedva sveštenici i nastavnici Učiteljske škole, sa svojim đacima, mogli kroz portu i hodnik u veliku dvoranu Učiteljske škole doći. Tu osveti g. protoprezviter sa dva sveštenika i dva đakona vodicu, a zatim je privremeni katiheta i sveštenik preč. Mladen Borđoški govorio slovo o dečjem vaspitanju… zatim se otpoje svetosavska pesma i prinese prisutnima koljivo da okuse. Posle toga, uz pratnju zvona i pojanje tropara Sv. Savi, vrati se litija u hram Božiji, a s tim se i ova lepa crkveno-narodna svetkovina završi“;
– 1886: U „Školskom listu“ opisana je svetosavska somborska proslava, a u vesti se, osim ostalog, kaže: „Pošto se i ovde otpoje umilno ‘Uskliknimo sa ljubavlju svetitelju Savi’, vrati se litija s pojanjem drugog svetiteljskog tropara ‘Pravoslavija nastavniče’ i uz gromoglasnu pratnju zvona u hram Svetođurđevski, gde se svečanost završi otpustom i razdavanjem koljiva. Dan je bio zimnji prekrasan i posle svečanosti videsmo mnogi prost narod sa salaša čisto obučen i ubrađene mlade sa velelim licem. Tom prilikom smo se ponovo uverili da prost svet daleko veća slavi uspomenu svetitelja Save, nego otmenija publika, koja nije ovom prilikom dovoljno zastupljena bila pri ovoj crkvenoj-školskoj svetkovini“;

– 1887: Opis proslave u „Školskom listu“ je skoro istovetan kao i prethodnih godina, ali je navedeno da će ovog dana, u velikoj dvorani somborske Preparandije, spram slike najvećeg preparandijskog dobrotvora vladike (i bivšeg ovdašnjeg profesora i katihete) Platona Atanackovića, stojati i slika vladike temišvarskog i nekadašnjeg zaslužnog upravnika Preparandije Georgija Brankovića, kasnije patrijarha srpskog;
– 1889: Svetosavsku besedu je ove godine u somborskoj preparandiji držao dr Stevan Mihajlović, profesor mađarskog jezika, a đaci Preparandije su, po prvi put, organizovali u dvorani somborskog hotela „Lovački rog“ tzv. Besedu sa igrankom i bogatim programom (svetosavsku zabavu), čiji je čist prihod (oko 250 forinti) išao u korist siromašnih đaka;
– 1890: Svetosavsku besedu u stihovima održao je nastavnik somborske Više devojačke škole Ivan M. Popović, a beseda je štampana u celosti u somborskom „Školskom listu“;

– 1893: Besedu o Stefanu Nemanji Sv. Savi održao je na svetosavskoj proslavi preparandijski profesor Dimitrije Kalić, a đaci su na svetosavskoj zabavi (Besedi s igrankom), održanoj u gostionici hotela „Lovački rog“, za siromašne drugove sakupili 341 forintu;

– 1895: Prema opisu iz „Školskog lista“ i ove godine svečanost o danu Sv. Save započela je u prostorijama osnovne škole, a završila u zdanju Preparandije. Svetosavsku besedu održao je sveštenik i preparandijski katiheta Mladen Borđoški.
– 1897: Prihod sa Svetosavske besede, koji je namenjen u korist siromašnih đaka, iznosio je ove godine 565 forinti i 34 krajcare.
– 1903: Školski izveštaj za 1902/03. g. opisuje Svetosavsku svečanost u somborskoj Preparandiji: „Dan prvog prosvetitelja srpskog sv. Save proslavljen je u crkvi i školi najsvečanije. Toga dana pre službe Božje osvećena je svečarska vodica u Muškoj učiteljskoj školi (zadužbini patrijarha Brankovića). Na svečanoj liturgiji u sv. Đurđevskom hramu osvećeno je koljivo srpskih učiteljskih škola u čast sv. Save. Zatim se litijom išlo u veliko zdanje pravoslavne srpske opštine somborske, gde je u dvorani školskoj osvećena najpre svečarska vodica, uz pojanje Svetosavske pesme. Tom prilikom držao je govor g. Stefan Ilkić…

– 1905: U Školskom izveštaju za 1904/05. g. proslava je opisana na sledeći način: „Na Sv. Savu… posle službe Božje išlo se litijom u veliku dvoranu Učiteljske škole gde je osvećena voda. Prilikom ovom držao je govor prof. dr Radosavljević. Istoga je dana uveče priređena beseda sa veoma odabranim programom u korist đačkog alemneuma (kuhinje)…
– 1914: Sveti Sava je svečano proslavljen zajednički: obe ovdašnje učiteljske škole [muška i ženska] i članovi „Sloge“, bogoslovskog književnog društva iz Sr. Karlovaca…
Kako je rečeno, od kraja osamdesetih godina 19. veka đaci somborske Preparandije počeli su o Savindanu da organizuju besede sa igrankom, koje su, najčešće, održavane u somborskom hotelu „Lovački rog“, a novac sakupljen od ulaznica korišćen je u najplemenitije svrhe (pomoć siromašnim đacima, izgradnja internata, za đačku kuhinju, kupovinu knjiga i udžbenika i slično…). Prihod su činili dobrovoljni prilozi i ulaznice, a konačan izveštaj o rashodima i prihodima bio je javan i objavljen je svake godine ili u „Školskom listu“, ili u godišnjem školskom izveštaju.


Lik Sv. Save nalazio se i na zvaničnoj znački somborske Srpske učiteljske i učiteljičke škole, koju su nosili njeni đaci i nastavnici tokom prve decenije 20. stoleća.

Svetosavske proslave nisu održavane u vreme Prvog svetskog rata, a između dva svetska rata one su u Somboru bile nezaobilazni deo školskih aktivnosti i organizovane su na najvišem nivou, sa ozbiljnim pripremama đačkih svetosavskih predstava.

Poslednja svetosavska proslava održana je u somborskoj Preparandiji i ovdašnjim osnovnim i srednjim školama 1941. godine, posle čega, u vreme okupacije, kao i u vremenu nakon Drugog svetskog rata, duže od pet decenija, obeležavanje dana prvog srpskog prosvetitelja nije bilo moguće. Od devedesetih godina 20. veka svetosavske proslave su prvo stidljivo, a zatim svečano i masovno, ponovo uvedene i danas su podrazumevajući segment školskih aktivnosti i školskog godišnjeg kalendara.


Milan Stepanović