Prezime prve somborske srpske plemićke porodice Asimarković beleženo je, od kraja 17. do polovine 19. veka, na različite načine, sa oblicima Hadžimarković, Asimarković, Aksimarković, Ačić, Aćić, Adžić i Hadžić, kao i sa sekundarnim prezimenom Nemeš ili Nemeški.
Zaviša Hadžimarković, verovatni predak ove porodice, zapisan je 1684. godine, još u vreme turske uprave, kao somborski stočni trgovac koji je svoje trgovačke poslove, sa još nekolicinom sugrađana i sunarodnika, proširio sve do Zadra.
U vreme Velikog bečkog rata (1683-1699) somborski militari su, posle 1690. godine, učestvovali u svim važnijim austrijsko-turskim bitkama, posebno u dve najveće – kod Slankamena (1691) i kod Sente (1697). Posle Bitke kod Sente, car Leopold I je, u Beču, 7. aprila 1699. godine, dodelio plemićku titulu sa grbom zastavniku somborske milicije Grujici Asimarkoviću i njegovom bratu Kirijaku (Gruizza Asimarkovics Vexillifero Rascianorum et Ciriaci Similiter Asimarkovics Fratrum), te njihovoj deci Marku, Slavku, Stani i Mari. Plemstvo ove somborske oficirske porodice ozvaničeno je na zasedanju skupštine Bačke županije, 1. marta 1700. g. u Baču, a bački župan i kaločki nadbiskup Pal Sečenji darovao je Kirijaku Asimarkoviću i njegovim sinovima Marku i Slavku jednu kuću, 20 jutara oranice, 20 kosa livade i 20 motika vinograda.
Plemićki grb: na plavom polju štita nalazila se bela golubica sa maslinovom granom u kljunu, koja je stojala na zelenom tlu. Iz kacige sa zlatnom kraljevskom krunom uzdizala se golubica istovetna sa onom na štitu. Plašt sa leve strane štita bio je zlatno-plav, a sa desne srebrno-crven.
Dalji tragovi ove porodice otežano se prate zbog različitog načina pisanja njenog prezimena, ali izgleda da je jedna njena grana, već početkom 18. veka, bila preseljena u Baju. Među članovima Mešovite komisije, koja je utvrđivala zlostavljanje plemića Ivana Radičevića, nalazio se 1723. g. i Ćira Adžić (reč je najverovatnije o Kirijaku, bratu Grujice Asimarkovića), pored čijeg je svojeručnog ćiriličnog potpisa, na latinskom dodata napomena Nobilis. On je bio u srodstvu sa istoimenom porodicom koja je živela u Baji, gde je na popisima 1715. i 1720. g. zapisan stočni veletrgovac Rako Hadžić, koji je na popisu Baje 1725/26. g. naveden kao plemić. Na istom popisu zabeleženo je i da bajski plemić Ćira Hadžić (Tyro Hacsis) živi u Somboru. Godine 1735. Rako Hadžić iz Baje se nalazio na popisu plemića Bačke županije, a u Somboru je na istom popisu zabeležen Marko Hadžić (Marko Hacsics), sa plemićkom taksom od svega jedne forinte (Marko je, kao sin Kirijaka Asimarkovića, zapisan još 1699. i 1700. g.). Obojica se nalaze i na popisima plemića Bačke županije 1741. g. (Rakó Hazsity u Baji i Márk Hazsits u Somboru), sa davanjima od jedne, odnosno jedne i po forinte plemićkog poreza. Godine 1744. Marko Hadžić je, zbog siromaštva, izuzet iz plemićke obaveze opremanja konjanika za rat. Naredne 1745. g. navedeno je za Marka Hadžića da je bratučed (stričev sin) Rake Hadžića iz Baje, čija se udovica Jelka, posle muževljeve smrti, preselila u Petrovaradinski Šanac (Novi Sad), ali je lukavo prisvojila plemićki list sa grbovnicom svog rođaka Marka Hadžića. Mada je pred podžupanom Bačke županije obećala da će vratiti plemićke potvrde, nije to učinila, te je Hadžić, sudskim putem, zahtevao njihov povraćaj. Marka Hadžića ili Asimarkovića nema na spisku somborskih plemićkih porodica 1755. godine, ali je, sa prezimenom Aksimarković, zapisan 1754/55. g. na popisu ugarskih plemića Bačke županije.
Kasnije su usledila preseljenja pojedinih članova ove porodice iz Baje u Vukovar, Budim i Vršac, gde je beležena sa prezimenima Hadžić, Hadžimarković, Aksimarković i Asimarković. Somborske građanke i plemkinje Ana, supruga Ćire Asimarkovića, i Vasilija, kćer Maksima Asimarkovića (zapisane i kao Hadžimarković), molile su 1788. g. županijski sud da Mihailo Adamović, glavni županijski sudija, preuzme proces započet pet godina ranije pred somborskim Magistratom, protiv senatora Tome Jerkovića, koji ih je 1783. g. fizički zlostavljao prilikom povratka iz vinograda, te da ga konačno završi. Na zahtev somborskog Magistrata 1792. g. u Bačkoj županiji je proveravano plemstvo porodice Hadžimarković. Plemstvo je iste godine potvrđeno u Bačkoj županiji braći Dimitriju i Petru Aksimarkoviću, a 1793. g. i Jovanu Aksimarkoviću iz Vukovara.
Braća Dimitrije i Petar Asimarković bili su sinovi Lazara Hadžimarkovića iz Baje. Dimitrije se odselio u Vršac i 1790. g. učestvovao je na Crkveno-narodnom saboru u Temišvaru, kao ugarski armalni plemić. Godine 1839. bio je honorarni član Deputacije pravoslavnog Školskog fonda u Ugarskoj, a preminuo je 1840. g. u Temišvaru, u 77. godini (njegova kći Judita Asimarković bila je supruga carskog savetnika Uroša Stefana Nestorovića, nadzornika svih pravoslavnih škola u Ugarskoj i utemeljitelja prve Srpske učiteljske škole – Preparandije u Sentandreji 1812. godine, koja je preseljena u Sombor četiri godine kasnije). Petar je rođen 1770. g. u Baji, odakle se preselio u Budim, gde je kasnije postao županijski asesor Biharske i Čanadske sudske table, inače jedan od najimućnijih i najuglednijih budimskih Srba s kraja 18. i tokom prvih decenija 19. veka. On je 1799. g. svojim sredstvima omogućio objavljivanje prvog srpskog prevoda poznatog romana „Robinzon Kruso“ Danijela Defoa, koji je na narodni jezik preveo nekadašnji učenik i nastavnik somborske Norme Nikolaj Lazarević, a pomagao je objavljivanja raznih književnih dela pisanih na srpskom tokom narednih godina i decenija. Bio je i poverenik Davidovićevih „Novina srbskih“ za Budim. Petar Asimarković je i sam napisao dela „Стемматографіа сирěчь Описаніе началнаго происхожденія Цыгановъ маћарскихъ“ (Budim, 1803) – prvu knjigu o Romima na srpskom jeziku (ponovo je štampana u Budimu 1834), kao i „Приповѣдке о циганину“ (Budim, 1815), a u njegovom prevodu objavljena je knjiga „Неблагодарность одкудъ извире и какве доноси плоде“ (Budim, 1832). Bio je u prepisci sa mitropolitom Stratimirovićem i Dositejom Obradovićem, a sa književnikom Joakimom Vujićem vezivali su ga kumstvo i dugogodišnja saradnja i prepiska. Školskom fondu je 1814. g. poklonio 2.000 forinti, a pokušao je narednih godina, neuspešno, da otvori i prvu srpsku knjižaru u Pešti. Kneževini Srbiji je 1833. g. poslao na poklon 800 knjiga za šta mu se pismom zahvalio knez Miloš Obrenović. Umro je u Budimu, 1844. godine.
Tokom 1795. g. Stana Dimić je, zbog nevraćenog duga, vodila spor protiv somborskih plemića Petra i Ćirila Hadžimarkovića. Posle dužeg vremena, jedna grana ove plemićke porodice ponovo je zapisana u Somboru sa svojim starim prezimenom, pa je Kraljevsko veće, 22. januara 1823. godine, dekretom potvrdilo plemićki status ovdašnjem stanovniku Samuelu Asimarkoviću. Samuel Asimarković bio je i jedan od darovatelja knjiga za školsku biblioteku somborske Srpske učiteljske škole (Preparandije), koja je pri ovoj školi osnovana 1817. godine. Njegovo ime, kao darodavca, zapisano je u prvom sačuvanom katalogu knjižnog fonda ove biblioteke iz 1832. godine. Posle 1839. g. prezime ove porodice u Somboru nije više zapisano ni u jednom obliku.
Milan Stepanović
