Stanovnici Sombora bavili su se lovom još u 17. i 18. veku, o čemu nema mnogo sačuvanih podataka. Okolne bare i ritovi, kao i šumarci u području prema Dunavu, bili su puni sitne i nešto krupnije divlјači (vukova, divlјih svinja, jelena, srndaća, lisica, zečeva, jazavaca i vidri), a kraj okolnih bara živele su brojne ptičje vrste (gnjurci, čaplјe, rode, gakovi, labudovi, divlјe guske i patke, liske, jarebice, prepelice, fazani, ždralovi, barske kokice, šlјuke, vodomari, golubovi, grlice i druge manje i veće ptice). Bilo je i mnogo ptica grablјivica koje su ugrožavale salašku živinu (jastrebova, sokolova, kobaca, rečnih orlova).

Verovatno da su somborski graničari, ili barem njihovi oficiri, do 1729. g. slobodno uživali pravo na lov, odnosno da ih u tome niko nije sprečavao. Još je 1728. g. Bačka županija zvanično obaveštena od viših vlasti da je dozvoljen izvoz mesa ulovljene divljači iz Ugarske u Austriju, što očito ukazuje da je lovaca i lovine ovde bilo. Dekretom cara Karla VI iz 1729. g. lov je kao pravo dodelјeno samo plemstvu, a 1786. g. car Josif II izdao je zakon o jedinstvu prava na posed i lov plemstva, koji se odnosio na način i vreme lova (od tog vremena i i obični građani i seljaci imali su pravo na lov od novembra do februara).
U okolini Sombora i somborskih pustara, osim vukova na koje su državne vlasti pokretale hajke sve do polovine 19. veka, nije bilo opasnijih grabljivica koje bi znatnije ugrožavale stoku ili useve. Vukovi, koji su, povremeno, silazili sa Karpata u Panonsku niziju, u nekim godinama su se po okolnim šumama namnožili, napadajući (posebno s jeseni ili zimi) stoku po pustarama, pa su, prema jednom izveštaju iz 1745. godine, u neposrednoj blizini Sombora nanosili veliku štetu vlasnicima stada ovaca i krda rogate marve, a u hajku na vukove bila su 1749. g. raspoređena 24 Somborca. Još je i 1856. g. vođena hajka „na kurjake“ u obližnjoj Bezdanskoj šumi.

Somborci nisu bili strastveni lovci i prilično retko su (obično samo oni imućniji) u okolnim salaškim atarima lovili sitniju divljač, najčešće zečeve, lisice, divlje patke, guske ili fazane, a znatno ređe i krupniju divljač (divlje svinje i srndaće). Pred zimu (u novembru) počinjala je hajka na zečeve, a u decembru su bila postavlјana gvožđa za lisice jer ima je tad koža bila najbolјa. Lovilo se u 18. veku puškama kremenjačama, a već tokom 19. veka lovačko oružje je usavršeno. Najčešće se u lov išlo sa psima, a krajem 19. veka počeo je kružni lov hajke na sitnu divljač, kao i lov iz zasede na krupnu divljač (jelene i divlje svinje).

Lov je manje predstavljao zabavu, a više je njime čuvan atar od štetočina ili je ulov korišćen u ishrani i radi krzna. Ipak, deo bogatih Somboraca odlazio je, poput nekadašnjih plemića, u lov sa hrtovima (kasnije je ovakav lov zabranjen jer na ovom prostoru nije bilo životinje koja bi mogla da umakne brzom hrtu). Od 1872. g. ukinuto je privilegovano pravo plemstva na lov, a 1875. g. uvedene su i lovne karte (dozvole za lov), koje su izdavane (prodavane) za period od tri godine.

Tokom 1877. g. Bačko-bodroška županija, čije se središte nalazilo u Somboru, izdala je ukupno 197 lovnih dozvola, a posebne dozvole izdavali su i magistrati slobodnih i kraljevskih gradova Sombora, Subotice i Novog Sada. Na licitaciji za pravo lova na somborskom gradskom zemljištu 1878. g. nije bilo zainteresovanih, a naknadna ponuda ovdašnjeg advokata dr Janoša Cedlera od 60 forinti odbijena je kao veoma niska.
U Somboru je 1868. g. osnovano županijsko Udruženje za lov sa hrtovima, a najstarije gradsko Lovačko društvo osnovano je 1882. godine.





U podunavskim šumama severno od Sombora, krajem 19. veka bilo je omiljeno lovište krunisanih glava na Karapandži, gde su lovili i car Franja Josif, nemački car Vilhelm II, engleski kralj Edvard VII, saksonski kralj Albert, španski kralj Alfons XII i drugi evropski vladari.

Od čuvenih lovaca iz ovih krajeva izdvajao se mladi veleposednik Valentin Fernbah (1871-1926), iz imućne i politički uticajne mađarizovane nemačke apatinsko-somborske porodice, koji je, krajem 19. i početkom 20. veka, lovio daleko izvan somborskog i apatinskog atara. U njegovoj lovačkoj zbirci bilo je raznih trofeja koje je Fernbah ulovio po Indiji, Cejlonu, Africi i na Arktiku (slonova, nilskih konja, nosoroga, lavova, geparda, žirafa, zebri, bivola, gazela, gnua, tuljana, morževa i belih medveda, ali i nekoliko stotina fotografija sa svojih lovačkih ekspedicija po egzotičnim predelima). Mnogi Somborci, Apatinci i Sonćani dolazili su u njegov kaštel pored Sonte, da prvi put vide ove egzotične životinje. Omiljeno Fernbahovo oružje bile su lovačka puška Šenauer Mauzer, velikokalibarska puška Ekspres 500 i sačmarica. Jednom od njih, ovaj strastveni lovac je, trećeg dana januara 1926. godine, pucao sebi u srce. Njegova porodica živela je posle u Somboru (deca su odrasla u Fernbahovom zdanju – današnoj zgradi Gradskog muzeja, a zatim su kuću imali u Florijanovoj, danas Batinskoj ulici).



Pravo na lov država je između dva svetska rata davala u zakup, pa je Monoštorac Ervin Vamošer 1929. g. zakupio pravo na lov u celom ataru (izuzev na posedima velikih zemljoposednika) za 16.000 dinara. Te godine, ovo pravo je, za isti iznos, zakupio i novosadski veleposednik i industrijalac dr Gedeon Geda Dunđerski. Prema podatku iz 1932. g. a šumama između Sombora i Monoštora kretalo se tada oko 800 jelena, 200 srna, 150 divljih svinja, po koja divlja mačka, 1.500 zečeva, 300 fazana, 1.000 prepelica, 700 šljuka i 5.000 divljih pataka.

U šumama oko Sombora lovio je i jugoslovenski kralj Aleksandar Karađorđević (u pratnji princa Pavla i nekolicine generala, kralj Aleksandar je u Somboru bio krajem januara 1926. godine, došavši u lov u šumi Kozari, između Sombora, Monoštora i Bezdana), a šezdesetih godina 20. veka svoju lovačku kuću u Štrpcu, pored Bačkog Monoštora, imao je i predsednik SFRJ Maršal Tito, koji je ovde dolazio u lov, u pratnji najviših političkih rukovodilaca i generala JNA. Lovište je obezbeđivalo 30-tak pripadnika Titove garde (još se prenose svedočenja kako se predsednik SFRJ često družio sa lovočuvarima i hajkačima – seljacima iz Bačkog Monoštora, kojima je pamtio imena i sa kojima je pričao o običnim, porodičnim stvarima i svakodnevnom životu). Osim u šumi Kozara i na Štrpcu, Tito je povremeno lovio i na obližnjiem Kazuku i Adici.




Od druge polovine 20. veka počeo je da se razvija lovni turizam u opštini Sombor. Lovci dolaze u prolećni lov na srndaće, u letnji lov na prepelice i grlice, te u jesenji lov na zečeve, fazane, divlje patke i divlje guske. Neko vreme, krajem šezdesetih godina 20. veka, vođeni su sporovi oko prava na lovišta između beogradskog preduzeća „Jelen“ i somborske opštine, odnosno opštinske Uprave šumskog gazdinstva. Kada se zna da je u monoštorskim šumama 1971. g. lovilo 90 stranaca (iz Nemačke, Italije, Belgije), koji su pravo na lov platili tadašnjih 170.000 dolara, jasan je razlog ovog spora. U tri lovačke kuće postojala su 33 ležaja, a lovna sezona trajala je tokom cele godine. Lovni turizam je postao jedna od snažnijih privrednih grana, pa je monoštorski ogranak Lovno-šumskog preduzeća „Jelen“ zapošljavao 1985. g. čak 176 radnika.




Lovačko udruženje “Zapadna Bačka”, sa sedištem u Somboru, korisnik je lovišta “Zapadna Bačka” ukupne površine 11.278 hektara. Stalno gajene vrste divljači u ovom lovištu su srna, zec, fazan i poljska jarebica. Brojni su i lovni objekti (73 stabilne čeke, 15 čeka na drvetu, 248 hranilišta za srne, 396 solišta, 485 hranilišta za fazane, 50 hranilišta za poljske jarebice, 30 pojilišta, 16 stalnih i šest privremenih prihvatilišta za fazančiće). Udruženje ima oko 1.100 aktivnih članova.



I na kraju, poznati izvođač starogradske muzike, Somborac Zvonko Bogdan, snimio je 1980. g. omiljenu lovačku pesmu “Kad sam bio mlađan lovac ja”, koju je početkom 20. veka napisao Marko Nešić (1873-1938).
[Kad sam bio mlađan lovac ja – Zvonko Bogdan]
Milan Stepanović