U somborskih, subotičkih i ostalih bačkih Bunjevaca tradicionalno je, po završetku žetve, proslavljana Dužionica (Dužijanca), stara porodična, a kasnije opšta zemljoradnička svečanost, koju su njihovi preci preneli iz nekadašnje postojbine, kada su se pre više od tri veka doselili u severnu i severozapadnu Bačku (Jovan Erdeljanović beleži ovaj običaj u Sinjskoj krajini pod imenom „Doženjancija“, u Lici „Dožinjancija“, a u dalmatinskoj Zagori „Dožencija“). U Somboru je ustaljen naziv ove manifestacije “Dužionica”, a kod većina ostalih Bunjevaca u Bačkoj (u Subotici i drugim naseljima sa bunjevačkim stanovništvom) manifestacija se naziva “Dužijanca”.
U ranijim vremenima, dok je Dužionica bila porodična svečanost, kada se žetva završi, očisti i uredi njiva, risaruše su plele venac i krunu od klasja nove pšenice. Venac je stavljan oko šešira bandaša (predvodnika žetve, obično najrevnosnijeg i najsposobnijeg kosača), a kruna je nošena domaćinu na salaš. Kosci bi stavili kose na ramena, risaruše uzele kuke u ruke i dvoje po dvoje bi ulazili na salaš, gde su ih dočekivali domaćin i domaćica. Domaćica je blagoslovenom (osvećenom) vodom škropila pšenični venac, a ukućani su prskali ovom vodom žeteoce koje je domaćin nudio vinom. Kada bi bandaš predao domaćinu venac i krunu, ovaj bi sve žeteoce ponudio svečanim obedom. Pšenični venac je bio čuvan u sobi ili na gonku (hodniku) kuće do sledeće žetve.

Od ove porodične svečanosti u bačkih Bunjevaca je početkom 20. veka nastala opšta proslava završetka žetve. U Somboru su prve dužionice javno proslavljene tridesetih godina 20. veka, u organizaciji ovdašnjih kulturnih bunjevačkih udruženja „Bunjevačko kolo“ i Hrvatskog prosvetnog društva „Miroljub“, a imala su sličnu sadržinu kao i porodična proslava završetka žetvenih radova. Prilikom obeležvanja dužionice sa svih somborskih salaša u grad su dolazili kosci obučeni u narodne nošnje. Biran je najbolji kosac među salašarima (bandaš) sa svojom pomoćnicom (bandašicom). Oni su na čelu svečane povorke, u okićenom paradnom fijakeru u koji su bila upregnuta tri ili četiri konja, u pratnji tamburaša, nosili venac ispleten od novog žita kroz grad, sve do somborske rimokatoličke crkve Presvetog Trojstva. U crkvi je venac bio posvećen za vreme mise zahvalnice za dobar rod, a nakon mise održavan je svečan ručak, sa zabavom za mladež koja bi trajala do zore.







Kako je dužionica imala i verski karakter, u vreme socijalizma ova manifestacija nije više predstavljala javni događaj, već se, jednim delom, obeležavala samo u okviru kulturno-umetničkih udruženja, kao i na somborskim bunjevačkim salašima (Gradina, Nenadić i Bezdanski salaši), gde su kruna i hleb blagoslovljeni u tamošnjim salaškim kapelicama.

Kao javna manifestacija dužionica je u Somboru ponovo oživljena početkom ovog stoleća, u organizaciji „Bunjevačkog kola“ i HKUD „Vladimir Nazor“. Na dan Dužionice (a to je uvek nedelja) odlazi se, kao i nekad, do crkve Presvetog Trojstva, gde se tokom mise zahvalnice blagoslovi „kruv od novog brašna“ i kruna ispletena od novog žita. Nakon mise, na Trgu Sv. Trojstva igra se „Bandašicino kolo“, a potom kolona, predvođena bandašem i bandašicom, a praćena tamburašima, prolazi somborskom glavnom ulicom, peške i na fijakerima, noseći blagosloven hleb i krunu do zdanja Županije, gde se, u Velikoj sali, hleb i kruna svečano predaju gradonačelniku Sombora, kao starešini grada. Nakon predaje hleba i krune, ispred Županije se odigra kolo, a zatim se odlazi na zajednički ručak.
Milan Stepanović












1 Komentar
Ignacije
Župnik Blaško Rajić je naveo 21 termin sinonim za Dužijanca, među samim Bunjevcima. Somborski termin se koristi u većini mađarskih bunjevačkih sela koja su i fizički bliži Somboru, što verovatno upućuje i na njihove bliže korene u odnosu na subotičane. Javna manifestacija Dužijance je lična ideja i inicijativa velečasnog Blaška Rajića, o čemu sam pisao.