Obe somborske rimokatoličke crkve (Sv. Trojstva i Sv. Stipana Kralja) podigli su ovdašnji Bunjevci. Prvu, između 1752. g. (kada su udareni temelji) i 1768. g. (kada je podignut toranj), a drugu između 1860. g. (kada su iskopani temelji) i 1902. g. (kada je crkva bila dovršena). Tokom poslednja četiri veka ovdašnji Bunjevci predstavljali su najbrojnije rimokatoličko stanovništvo u Somboru.
Kada su početkom 19. veka u crkvi Sv. Trojstva mađarski i nemački jezik počeli da potiskuju većinski bunjevački, somborski Bunjevci su 1826. g. rešili da podignu svoju novu crkvu. Gradske vlasti su 1828. g. taj predlog prihvatile i imenovale komisiju koja je trebalo da odredi mesto na kome će crkva biti podignuta, što je i učinjeno do 1833. godine. Zemljište za zidanje nove crkve određeno je na tadašnjem gradskom vašarištu, sa severoistočne strane zdanja Županije. Ipak, na početak gradnje čekalo se još duže od četvrt veka. Godine 1859. ponovo je oživljena inicijativa za početak gradnje nove crkve, a 6. oktobra 1860. g. svečano je otpočela njena gradnja, nakon mise i priziva Svetog Duha (župnik Ernest Kele, u pratnji mnoštva građana i đaka, prvi je počeo sa kopanjem njenih temelja). Još iste godine podignuti su zidovi crkve do visine od 120 cm. U narednom vremenu, usled nekoliko nerodnih i plavnih godina, te nedostatka novca, gradnja crkve je bila znatno usporena. Godine 1875. inž. Đula Partoš procenio je da za završetak izgradnje crkve nedostaje između 150 i 180 hiljada forinti, pa je Odbor za izgradnju odlučio da privremeno obustavi njeno podizanje. Stanje se nije promenilo nabolje ni tokom narednih godina, pa je 1880. g. urednik somborskog lista „Bačka“, koji je izlazio na mađarskom jeziku, predlagao da se izgrađeno poruši, a građevinski materijal rasproda jer je u proteklih petnaestak godina u podizanje crkve uloženo oko 40.000 forinti, a izgradnja nije daleko odmakla. Zagrebački novinar, koji je 1885. g. posetio Sombor, zapisao je: U stranu od županije viđesmo nedovršenu veliku katoličku crkvu – skoro se ruše zidovi… Grade je preko dvadeset godina, pa sad tako stoje zidine – nemaju ljudi novaca.
Somborski Bunjevci, koji su najviše uložili u izgradnju crkve, nisu hteli ni da čuju o njenom rušenju ili premeštanju. Kada je 1894. g. Sombor posetio kaločki nadbiskup Đerđ Časka, preko tri stotine Bunjevaca je, na svoju ruku i bez podrške gradskih vlasti i crkvene opštine, došlo nadbiskupu sa molbom da podizanje crkve bude nastavljeno jer su smatrali da su Bunjevci skoro potpuno istisnuti iz stare crkve Sv. Trojstva. Njihovi zahtevi su urodili plodom i nova crkva je tokom narednih osam godina stavljena pod krov. U završetak izgradnje crkve, bilo materijalnim sredstvima, bilo ličnim radom, najviše su uložili upravo somborski Bunjevci, kako oni imućniji, tako i oni siromašniji. Mada je, neko vreme, stojala bez dva monumentalna tornja, izgradnja crkve potpuno je završena uz državnu pomoć, a krstovi na crkvenim tornjevima svečano su postavljeni i posvećeni u julu 1902. godine.
Da somborski Bunjevci, i pored svih žrtava koje su uložili u podizanje nove crkve, neće uživati pravedne i zaslužene plodove njenog dovršetka, videlo se već na samom početku. Crkvene vlasti Kaločke nadbiskupije odlučile su da nova somborska crkva bude posvećena mađarskom svetom kralju Ištvanu (Stipanu), prvom krunisanom hrišćanskom vladaru Mađara i utemeljitelju srednjovekovne mađarske države. U februaru 1904. godine, na poklade, u nedelju, preko 300 somborskih bunjevačkih domaćina okupilo se na dogovor o novoj crkvi, najviše zbog potiskivanja bunjevačkog jezika na račun mađarskog. Kako piše bunjevački „Neven“ u izveštaju sa ovog skupa, ovdašnji lekar dr Donoslović istakao je nebrojene zasluge naši Bunjevaca, kako su nastojali da se ova crkva sagradi. Po rečima dr Donoslovića Bunjevci su počeli graditi ovu crkvu, Bunjevci su darovali najviše za nju, ko u novcu, ko u žitu; siromašniji su radili sami i pomagali oko gradnje, bez plate, a bogatiji su pak sa svojim kolima i sa svojim pogodnicima pomagali, i sad, kad je crkva gotova, našlo se gospode koji su zametnuli čitavu gungulu samo zato da Bunjevce i bunjevački jezik istisnu iz ove crkve, koju je skoro isključivo bunjevačka požrtvovanost i darežljivost podigla. Okupljeni su na skupu upozorili na primer obližnjeg šokačkog sela Santova (čije je kompletno stanovništvo, par godina ranije, u znak protesta zbog izbacivanja maternjeg jezika iz crkve u korist mađarskog, prešlo u pravoslavnu veru), poručivši da somborski Bunjevci samo mole i traže da im se prava ne potisnu. Jednoglasno je odlučeno da kaločkom nadbiskupu bude poslato bunjevačko izaslanstvo, koje će ga zamoliti da se postara da se nova crkva što pre preda svom plemenitom i uzvišenom cilju, a prava bunjevačkog naroda neka se ne potiskuju za volju pojedini ljudi, a na veliku štetu majke crkve.
Molba somborskih Bunjevaca nije naišla na razumevanje crkvenih vlasti, a Kaločka nadbiskupija odlučila je da novosagrađenu crkvu Sv. Stipana Kralja preda karmelićanskom redu. Kod potpisivanja ugovora o predaji crkve karmelićanima, Bunjevci su, u martu 1904. godine, zahtevali da od fratrova barem jedan bude Bunjevac jer su tu crkvu Bunjevci zidali, na šta je i gvardijan pristao, ali se tom nadbiskupov izaslanik kaločki (kanonik dr Karolj Hofman) opet protivio, te to tako i ne bude prihvaćeno. Somborski dopisnik „Nevena“ tim povodom piše kako ponovo Kaločka nadbiskupija čini Bunjevcima poteškoće i smetnje: Volio bi znati zašto je to Kaloči u nosu što bi moro uvik jedan fratar Bunjevac bit? Ta, to je naša crkva, mi smo je zidali, pa ipak! Ako to nije mržnja našeg jezika, onda ne znam šta može biti? Šta smo tako Kaloči skrivili? Na kraju, bez uvijanja, konstatuje kako Kaloča želi da Bunjevce otuđi od svog materinskog jezika, al nas samo od sebe otuđiva (istovremeno je i veronauka za bunjevačku decu podučavana samo na mađarskom jeziku, a kada je jedan od somborskih bunjevačkih prvaka to zamerio svešteniku, rekavši kako je pogibeljno za duševnu spas što dica ne uče vironauk na materinskom jeziku, dobio je „utehu“ da će samo jedna generacija propasti, a posle ćedu i tako razumit mađarski jezik).
Nova somborska crkva posvećena je 20. avgusta 1904. godine, ali je na dan posvećenja crkveni obred služen samo na mađarskom jeziku, a tek drugi dan je bilo bunjevačke mise i pridike. Među pristiglim karmelićanima, koji su ovde, za manje od godinu dana, podigli pored crkve svoj veliki samostan, ipak se nalazio i jedan Bunjevac – otac Gerard (Tomo) Stantić, koji je svojim poluvekovnim predanim monaškim i pastoralnim životom i radom stekao među somborskim vernicima izuzetan ugled i poštovanje (1985. g. započet je proces njegove beatifikacije). On je propovedao na maternjem bunjevačkom, te je, zahvaljujući njemu, i pored upornih pokušaja mađarizacije, somborski bunjevački svet mogao da sluša propovedi i službu na svom jeziku. U „Nevenu“ je, krajem avgusta 1905. godine, zabeleženo da bez oca Gerarda ne bi bilo bunjevačke pridike, ispovidi, pivanja itd. Ovo njegovo zalaganje brzo je zasmetalo i izazvalo burna reagovanja zagovornika mađarizacije Bunjevaca, koji su pismom gvardijanu lažno optuživali oca Gerarda da bunjevački pridikator, uzdajuć se da u cilom redu niko ne zna bunjevački, pridiči kako on hoće i u pridiki naglašava načela sasvim protivna nauci majke crkve, te su predložili kako bi korist bila Bunjevaca da više ne pridiči. Uprkos podmetanjima, otac Gerard nastavio je svoje bunjevačke pridike. Somborski dopisnik „Nevena“ piše kako je očevidno da su to pismo neprijatelji našeg jezika pisali, kao bajage da ne budemo krive nauke primili.
I mada su u crkvi koju su sagradili bili skoro potpuno potisnuti, somborski Bunjevci su je i nakon izgradnje darivali i ukrašavli svojim prilozima. O trošku porodice Pekanović izrađen je 1904. g. u Budimpešti oltar Sv. Ane, a Karlo Hameder i njegova supruga Bunjevka Eva Burnać, darovali su oltar Sv. Vendelina, takođe načinjen u Budimpešti. Bogato ukrašen oltar Blažene Djevice Marije darovali su somborski bunjevački salašari, koji su za njegovu izradu skupili 3.300 srebrnih kruna. Kompoziciju prizora Isusove smrti na križu darovao je 1902. g. Mijo Šimatić. U severnoj lađi postavljen je raskošni kip Uskrsnuća Isusova, koji je 1906. g. darovala Eva Lukić, a pri dnu severne lađe postavljen je kip Žalosne Gospe, koji je darovala Paulina Bošnjak. U južnoj lađi nalazi se kip Isusa na Maslinskoj gori, koji je 1905. g. darovala Janja Tokić, rođ. Guganović. Kraj vrata koja vode u hodnik za ispovedanje postavljen je kip Sv. Franje, inače dar Bene Bošnjaka, a Aleksandar Bošnjak je darovao kamenu posudu za svetu vodu, koja stoji na mermernom stubu. Mnogobrojnim prilozima somborskih Bunjevaca (a najveće priloge dale su bunjevačke porodice Bogišić, Bošnjak, Budimčević, Džinić, Firanj, Gromilović, Hornjak, Jozić, Ivanović, Kalmar, Logo, Lukić, Matarić, Palić, Parčetić, Pavletić, Raič i Strilić), u znatnoj meri je omogućeno da u crkvi Sv. Stipana Kralja 1925. g. budu postavljene orgulje Sv. Male Terezije, izrađene u Salcburgu, u fabrici orgulja „Cecilija“ Hansa Maurahera, prema projektu Jožefa Gejera, profesora liturgike i organologa na konzervatorijumu u Budimpešti. Ove orgulje su nadaleko znane po svojoj lepoti i veličini (najveće su na prostoru Vojvodine).
Posle Prvog svetskog rata (od 1923) ukinuta je jurisdikcija Kaločke nadbiskupije nad Bačkom, koja je stavljena pod upravu Apostolske administrature (kasnije Biskupije), čije se sedište nalazilo u Subotici. U crkvi Sv. Stipana Kralja je, između dva svetska rata, ravnopravno korišćen bunjevački, mađarski i nemački jezik, ali su, nešto kasnije, pridike umesto na bunjevačkom ikavskom narečju održavane na hrvatskom književnom jeziku, što je, takođe, (z)bunilo ovdašnji bunjevački svet (gospođa Barbara Beba Stojkov, rođ. Goretić, supruga znamenitog somborskog i vojvođanskog slikara Save Stojkova, pričala je autoru ovog priloga kako je, kao devojčica, tridesetih godina 20. veka, slušala svoju majku, baku i rođake kako se bune što im sveštenik u crkvi priča po horvacki, umisto bunjevački). Ali, to je već druga dimenzija jednovekovne dihotomije bačkih i somborskih Bunjevaca, koja nije tema ovog priloga. U vreme mađarske okupacije (1941-1944) vraćena je nadležnost Kaločke nadbiskupije, pa su u somborskoj crkvi Sv. Stipana Kralja bile izvešane mađarske nacionalne i državne zastave, a mađarski je, ponovo, postao primaran jezik i u crkvenom životu.
Danas, kada je detaljno obnovljena crkva Sv. Stipana (Stjepana, Stefana, Ištvana) Kralja ili Karmelićanska crkva, kako je u svakodnevnom govoru nazivaju Somborci, prepoznatljiva po svoja dva monumentalna crkvena tornja visine 73,5 metra, somborski Bunjevci s pravom i ponosom mogu da pokažu kako su njihovi preci, trudom, upornošću, odricanjima, požrtvovanjem i istrajnošću, podigli jednu od najvećih crkava na prostoru Vojvodine, a svakako najveću u Somboru.
Milan Stepanović
