Istorija,  OBZORJA PROŠLOSTI

MOHAČKA BITKA 1526. GODINE

Početkom 16. veka pred južnim vratima Kraljevine Ugarske pojavila se do tada najneposrednija opasnost od turskog prodora i osvajanja. Promenom na ugarskom prestolu 1516. g. kralja Vladislava II nasledio je maloletni desetogodišnji sin Ludovik (Lajoš) II, čime je već ranije oslabljena moć države nastavila da opada. Državni sabor, koji se 1518. g. sastao u Baču, doneo je konkretne odluke o odbrani zemlje, ali više nije bilo snage koja bi ih sprovela. Razjedinjeno plemstvo i nesposobno okruženje oko mladog vladara, uprkos podršci pape, nije od Ugarske moglo da načini ravnopravnog protivnika turskoj imperiji i njenom mladom ambicioznom sultanu i sposobnom vojskovođi Sulejmanu II. Odbrana južnih granica bila je poverena kaločko-bačkom nadbiskupu Pavlu Tomoriju, ali je isplata vojske bila neredovna, pa su srpski šajkaši otkazivali poslušnost i prelazili na tursku stranu. Sve je ukazivalo da su poslednji dani i propast Ugarske kraljevine na pragu.

Sultan Sulejman Veličanstveni
Ugarski kralj Ludovik (Lajoš) II
Zlatna forinta Ludovika II

Inače, Ludovikovo imenovanje nadbiskupa Pavla Tomorija za vojnog zapovednika granice prema Turcima pamti i srpsko narodno predanje, kroz stihove epske pesme “O kralju hungarskomu Ludoviku na Muhačkomu polju”, zabeležene u XVIII veku: “Nije sablja za popa, ni fratra, / Već krunica i krst ispod vrata. / Čuda brajko, i pokora teška, / Kaluđera vidjeti viteza […] Kralj Ludovik mlado momče beše, / Vojevati jošter ne znadaše. / Ne hte slušat hungarsku gospodu, / Već biskupe uze za vojvode. / Zove k sebi Tomorea fratra, / Franciškana po imenu Pavla, / Te je njemu tiho besjedio: / „Ti ćeš mojom upravljati vojskom, / Slušaćete peš’ci i konjici, / Sva gospoda i svi vladaoci / Od prelijepe zemlje Hungarije”. Navedena srpska epska pesma o Mohačkoj bitki završava stihovima: “I od tada, pobratime dragi, / Osta turska ravna Hungarija. / Teško majci budalu rodeći, / A kraljevstvu dijete vladajući”.

Biskup Pal Tomori predvodnik ugarske vojske

Nov turski sultan je, posle osvajanja Egipta, krenuo u rat protiv Ugarske, pa je 1521. g. zauzeo Beograd i Šabac, pustošeći i paleći naselja po Sremu, sve do Petrovaradina i Slankamena. Osvajanje Beograda i Šapca izazvalo je, ujedno, i nov talas srpskih seoba na prostore Bačke i Banata.

Tursko osvajanje Beograda 1521. god.
Turska minijatuira osvajanja Beograda 1521. god.

Pohod na Ugarsku sultan Sulejman pokrenuo je u leto 1526. godine. Pre presudne bitke Turci su već zauzeli strateške ugarske tvrđave u Slankamenu, Petrovaradinu, Iloku i Osijeku. Sultan Sulejman nalazio se na čelu vojske koja je brojala oko sto hiljada vojnika i 300 topova, sa velikom rečnom flotom koja je plovila Dunavom. Turska vojska je 26. avgusta prešla Dravu preko pontonskog mosta i dva dana kasnije stigla je do Mohača. Na Mohačkom polju je 29. avgusta vođena sudbonosna bitka sa višestruko slabijom i jedva sakupljenom vojskom ugarskog kralja Ludovika i ugarskih velikaša, koji su okupili oko 25.000 ratnika (od kojih oko 6.000 lakih i teških konjanika) i svega 80 topova.

Turske minijature Mohačke bitke 1526. god.

Vojske su se postrojila do podneva tog dana, a posle artiljerijske pripreme ugarske trupe su napale turske položaje. Uspeli su da probiju i potisnu prvi turski borbeni red, ali tada se drugi red razdvojio, te su turski topovi i strelci otvorili snažnu paljbu iz topova i pušaka na desno krilo ugarske vojske, koje su istovremeno napali i odredi poslati da ga zaobiđu. Desno krilo je počelo u neredu da se povlači, a  kada je odbijen i napad centra ugarske vojske došlo je do njenog potpunog rasula, te je bitka završena za nepuna dva časa. Turska pobeda bila je brza i potpuna, a u bitki je izginulo preko 20.000 vojnika, kao i skoro celokupno visoko mađarsko plemstvo, najviši državni službenici, veliki župani, vojne starešine i crkveni velikodostojnici, pa i sam mađarski vladar Ludovik II.

Mohačka bitka (Mor Tan, ulje na platnu 1856)
Mohačka bitka (Bartalan Sekelji, ulje na platnu, 1866)
Nalazak tela kralja Ludovika (Bartalan Sekelji, ulje na platnu, 1860)
Plan Mohačke bitke 1526. god.

Svega nekoliko dana posle poraza ugarske vojske na Mohačkom polju raspao se i državni aparat, a preživeli plemići pobegli su pred Turcima, koji su narednih dana razorili, opljačkali i spalili nebranjenu prestonicu Budim i susednu Peštu. Turska vojska, koja je bila okupljena oko Pešte, krenula je 25. septembra natrag, put Petrovaradina, u dve kolone: jedna, sastavljena od rumelijskih trupa, koju je predvodio veliki vezir Ibrahim, prošla je kroz Segedin, a druga, koju su činile sve ostale vojne formacije, kojima je neposredno komandovao sultan Sulejman, prolazila je pored leve obale Dunava, pravcem Baja – Sombor (Coborsentmihalj). Turske trupe su pri povratku pustošile, pljačkale i ubijale sve što bi im se našlo na putu, a posebno nemilosrdno zbegove civilnog stanovništva (tada su stradali Pečuj, Segedin, Bač, Bečej i Titel, a odbranjena je Subotica). O tome nema sačuvanih podataka, ali možemo da pretpostavimo da ni naselja Bodroške županije, među kojima i Coborsentmihalj (Sombor), koji se nalazio na velikom kraljevskom putu prema Baču i Petrovaradinu, nisu ostala pošteđena.

Mohačka bitka ucrtana na Lazarusovoj mapi Ugarske iz 1528. god.
Ugarski konjanik (plemić)
Ugarski pešaci s početka 16. veka
Turski aga (16. vek)

Posle Dožine bune (1514), a posebno nakon Mohačke bitke, mađarsko stanovništvo u Bačkoj delimično se raselilo i povuklo u bezbednije krajeve i veće gradove, a delimično je stradalo ili je odvedeno u ropstvo, pa je Bačka, po svedočenju savremenika, tih godina postala pusta zemlja (terra desolata). Prema savremenim procenama, u međurečju Dunava i Tise tada je, na razne načine, stradalo preko 400.000 ljudi, od kojih je jedna četvrtina odvedena u ropstvo.

Smrt mladog kralja Ludovika II značila je i početak borbe za upražnjen ugarski presto. Na njega je, pozivajući se na odluke sabora u Rakošu iz 1505. godine, pretendovao erdeljski vojvoda Jovan Zapolja, koga je podržavalo srednje i sitno plemstvo, ali i turski sultan. Drugi pretendent bio je austrijski nadvojvoda Ferdinand Habzburški, koji je imao podršku manjeg dela plemstva. Građanski rat, kao vrhunac višegodišnjih nedaća, bio je neminovan.

Jovan Zapolja, pretedent na ugarski presto nakon Mohačke bitke
Ferdinand Habzburški, pretedent na ugarski presto nakon Mohačke bitke

Mohačkom bitkom ugašena je, posle više od 500 godina, samostalna srednjovekovna ugarska država, a nastupilo je vreme pojačanih unutrašnjih sukoba, koji će biti završeni 15 godina kasnije, konačnim turskim osvajanjem najvećeg dela nekadašnje kraljevine Ugarske.

Spomen kapela na mestu Mohačke bitke (početak 20. veka)

Milan Stepanović

Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.