U mesecu martu, čim malo otopli, odrasli muški ukućani su danima i nedeljama, jednobrazdnim i dvobrazdnim plugom, u koji su uprezani volovi (kasnije i konji), orali tek prosušenu zemlju, pripremajući je za prolećnu setvu. Oralo se i vlačilo uvek po lepom i suvom vremenu, jer bi oranje po kiši sabijalo zemlju koja nakon toga ne bi bila dovoljno sitna i šuplja za sejanje (ujedno se verovalo da, ukoliko se vlači po kiši, umesto žita rađa kukolj).

Prva su u rano proleće sejana jara žita (ječam, zob i jara pšenica pomešana sa raži) kojima mraz ili sneg nisu mogli lako da naude, a zatim, kad još malo otopli, sejani su i proso, kukuruz, lan, kudelja i mahunaste biljke. Tek početkom 20. veka prolećna setva obuhvatala i druge prolećne kulture (šećernu repu i suncokret). Drljačom i branom vlačila su se prethodne jeseni posejana žita.



Lošijim martovskim danima salašari su na ugar dovozili i tu sušili blato iz okolnih bara, lokvi, ritova i jendeka. Krajem marta sa žitnih polja izvlačene su kolima „džombe“, koje su obično nošene u jamu iskopanu kraj poljskog bunara. Većina salašara je imala njive i livade na nekoliko različitih mesta, često i dosta udaljenih od matičnog salaša, pa je trebalo vremena da se do njih dođe sa oruđem, spravama i priborom, kolima, konjima ili volovima (pojedini salašari su imali i po desetak njiva, od kojih su neke bile u atarima susednih, pa i udaljenijih salaških naselja).
Po livadama su ravnani mravinjaci i krtičnjaci, a prazna mesta sejana su detelinom. Od panjeva kraj livada odsecano je vrbovo i ivovo kolje i ostavljano u šaci zemlje kako bi kasnije bilo posađeno. Suvlje livade rađale su slatke trave, a vlažnije kisele, pa je suvišna voda krajem marta i početkom aprila odvođena sa livada.
U vinogradima je bilo u toku ogrtanje, đubrenje i rezanje, a bolja loza je kalemljena na lošije čokoće.

U baštama su kresana, kalemljena i sasecana stabla breskve i kajsije. Sasecani su (na tri, najviše četiri „pupka“) i izdanci na granama duda, da ne bi na stablima ubrzo bilo više ploda nego lista. Ucvetalim mladicama voćki svaljivan je cvet da ne oslabe, a cvetale rane voćke i vinogradi „kadom“ (dimom) su čuvani od mraza. Rasadnici su pokrivani brezovim granjem i tako su čuvani od živine, susnežice ili jake kiše, koji bi im mogli naškoditi.

S kasne zime ili ranog proleća, odmah po otapanju snegova, čobanin je terao ovce koje se nisu ojagnjile na pašu, a goveda su na livade izlazila nešto kasnije, pa se njihova ishrana dopunjavala kukoljem i drugim samoniklim biljem koje se deca sakupljala ukraj puteva, njiva, livada i kukuružnjaka. Dobro se pazilo na nasađenu živinu (gnezda su pravljena na toplim mestima), koja je hranjena ječmom, zoblju i kukuruzom.

Ako je u martu bilo lepo vreme čišćene su i iznošene košnice, a pčele su puštane na drenovo i leskovo žbunje i na šušnjar. U podrumima su pretakana mlada vina, a deca i mlađa kućna čeljad obilazila su njive, livade i bašte i kupila mladu koprivu, poljsku salatu ili divlji hmelj i drugo „zimno zelje“ kojim je nadopunjavana već nedostajuća kuhinjska zelen iz trapova i podruma, koja se dobro mogla prodati i na gradskoj pijaci.

Pokućstvo je vetreno i čišćeno, posebno prilikom oštrih i suvih martovskih vetrova, trebljeni su po kući mravi, moljci, buve i stenice, pretresano je rublje, a salašarska kuća je krečena spolja i iznutra (sve ovo bio je „ženski“ posao).
M. S.
1 Komentar
Ana ŽUPAN
…na žalost “ženskom” poslu ni danas nema kraja, uvelike je olaksan raznim kucanskim aparatima…