DAMARI RAVNICE,  Književnost

“KAD SELJAK UMIRE” (Veljko Petrović)

KAD SELJAK UMIRE

– Kako si žut, kao smilje, deda,
a čelo ti hladno kô od leda.
Srce ti bije tako polagano.
…Umrećeš, deko.
– Vidim, hoću ‘râno.
Pa kaži neka dođe bráta,
da mi sanduk meri, jedva od po hvata.
Hja, šta ćeš, ‘râno, godine, kopanje,
pa čoveka smanje…
A jedno neka popi ode.
…O, bože, zvone l’ to? Daj mi čašu vode.
– U varoši zvoni. Evo, dedo, čaša.
– Jeste, jeste, čujem, to su zvona naša.
…Davno sam ih slušô sa naših salaša…
– Otkud baš sad, deda?
– To se reći ne da.
Ti si mlada, sinko, al’ ćeš i ti znati.
Daće bog, pa ćeš i ti umirati…
Koji je sat, ‘râno?
– Deda, prošo peti.
– Kad je, sinko, Uskrs?
– Preksutra su Cveti.
Da l’ ti smeta sunce?
Upire l’ u oči?
– Ostavi, i hajde, još malo se boči;
uzmi me pod ruku – tako, pa polako,
izvedi me na panj, tamo pod čardakom,
da me još jedanput sunce mije zrakom…
…………………………………………………….
Pšenica u cvetu leluja, miriše;
iz varoši zvoni sve tiše i tiše…

Sunce skoro zašlo, još ostade kriška.
Pas se oko nogu starog gazde svija,
a deda se smeši na matorog priška,
i polako guta vetar što ćarlija.
…On čuje testeru, rendo da pijuče,
oseća da srce sve mu lakše tuče.
Na umorne oči navlači se opna;
on tone u more sa ovoga kopna.
Žao mu je zemlje, svečara i voka,
ali šta će kad je dospeo do roka.
…Neka topla tuga, pokorna i smerna,
kô ravnica ova, blaga, neizmerna,
zadrhtava njime,
kô list kad zastrepi pri zastutku zime.
Jedna topla tuga bez bola i jada,
kao onog brsta što s jeseni pada.
Jedno zdravo znanje i hrabro predanje,
jedno snažno, krupno, večno osećanje
iskonskog jedinstva crva i planeta;
jedna dobra vera, urođena, sveta,
koju miris daje sena i ugara,
koju život rađa, koja život stvara,
što zbori u daždu i u kravljem muku,
što brekće u snazi žetelačkih ruku:
vera izmirenja bez svesti i suda,
vera koja buja iz ljubavi gruda…
…………………………………………………….
Hladan suton pao; i deda se stresô.
Uzdahnu nečujno: – a sad hajde, snago!
– i osetiv čvrsto, mlado, toplo meso
na plećima njenim, osmehnu se blago.
…………………………………………………….
I kada je legô na uzglavlje meko,
on zaiska sveću; i mirno je čekô,
i umro je tako kao što je rekô,
– ni duša mu nije otišla daleko…

[Veljko Petrović, 1908.]

Mladi Veljko Petrović (1884-1967)

Ilustracija: Deda Milan (Sava Stojkov, ulje na platnu, 1975)

2 Komentara

  • Vukelić Mara

    Alal vera, Milane , takvog publicistu Sombor nije davno imao.
    Smatram da Veljko Petrović spada u sam vrh srpskih pisaca.
    Dali se negde mogu kupiti njegova sabrana dela, odavno ih tražim.
    Imala sam godinama njegovu zbirku pripovetki ‘Zemlja’.
    Nažalost, nekom je pozajmih i ostadoh bez nje.
    Hvala.

    • Milan Stepanović

      Hvala na lepim rečima. Upravo somborska Gradska biblioteka izdaje njegova sabrana dela u narednih par meseci (mislim da je prva knjiga upravo izašla iz štampe)… Pozdrav!

Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.