Bački salaš – mnogoopevan znamen poetičnosti prostora ravnice prostrte između Dunava i donjeg toka Tise – postoji, po mišljenjima istoričara i etnologa, još od 15 veka. Etimološko značenje naziva salaš korene ima u mađarskom jeziku, u reči szállás zabeležene najranije u 13. veku, sa značenjem zaštićeno mesto, odnosno azil (i u savremenom mađarskom jeziku ova odrednica ima značenje konačište, odnosno prenoćište). Na putopisnoj mapi Hejnriha Otendorfa pored Sombora je 1667. godine, na nemačkom, upisan toponim Salaš (Sallasch), a naziv sallasch zapisan je i 1735. g. na nemačkom jeziku u popisu ostavine somborskog kapetana Jovana Janka Brankovića. U dokumentu pisanom crkvenoslovenskim jezikom četrdesetih godina 18. veka pustare oko Sombora, ali i kuće na njima, nazivaju se salašima.

Većinom su, po Bačkoj, salaši predstavljali pojedinačne raštrkane kućice oko imanja, veoma retko u većim skupinama. Somborski salaši su jedinstveni po tome što predstavljaju sasvim uređena salaška naselja, u kojima se, najčešće, nalazi više desetina salaša, negde ušorenih, a negde još raštrkanih, ali u neposrednoj blizini jedan od drugog.

Koreni današnjih, potpuno endemičnih salaških naselja oko Sombora, zadiru u početak 18. veka, kada su somborski graničari 1702. g. dobili pravo na korišćenje 28 velikih pustara u užoj i široj okolini Sombora. Na ovim pustarama ubrzo su, na zemlji koju su obrađivali, podizali kolibe ili kućice od naboja, prekrivene trskom ili slamom, koje su predstavljale preteču današnjih salaša. Tokom četrdesetih godina 18. veka komorske vlasti povremeno su se žalile da salaši oko Sombora služe kao skloništa razbojnicima. Krajem 1745. g. poručnik somborskih graničara Teodor Stojačić izvestio je da razbojnici pljačkaju po somborskim salašima i da stanovništvo živi u strahu, a županijska uprava je u maju 1747. g. tvrdila da su baš Somborci više od dve godine na svojim pustarama, salašima, kolibama i kućama skrivali razbojnike i sprečavali njihovo otkrivanje. Administrator komorske uprave u Bačkoj Franc Jozef Redl izvestio je 1746. g. Dvorsku komoru da od većine somborskih pustara Komora za svoj alodij ne bi mogla ništa uzeti jer ih militari obrađuju, a načičkali su ih svojim kolibama. U izveštaju koji je iste godine poslao iz Sombora baron Redl navodi se da somborski graničari i komoraši drže 33 pustare, sa 18 velikih salaša (zapravo salaških skupina, tada još uvek ne i naselja), koji su po veličini skoro bili ravni osrednjim selima. Svaku od ovih pustara Redl je opširno zasebno opisao.
Ukidanjem statusa vojničkog mesta sve somborske pustare prešle su 1746. g. u nadležnost Komorske uprave za Bačku županiju, a kada je 1749. g. carica Marija Terezija potpisala Elibertacionu povelju, Sombor je, kao slobodan i kraljevski grad, dobio na raspolaganje 11 pustara, na kojima su već decenijama postojali omanji salaši somborskih stanovnika. Državne i komorske vlasti nastojale su do kraja 18. veka da spreče podizanje i širenje salaša kraj Sombora, kao i da postojeće uklone. U prvom Statutu slobodnog i kraljevskog grada Sombora, koji je krajem aprila 1749. g. Somborcima predao caričin izaslanik grof Johan Koler, u čl. 28 izričito je zapisano da je opaženo da na području grada mnogi građani poseduju salaše na kojima postoje sagrađene kućice koje su oslobođene zemaljskog poreza i drugih javnih nameta, a mogu da posluže za skloništa pljačkašima i razbojnicima, i pošto su veoma udaljeni od crkava, komisijski se zato naređuje i odlučuje da se svi salaši sruše i uklone. Isti član Statuta dopušta građanima, pošto je zemljište ovog grada premereno i izmereno, da sebi za svoju stoku mogu da izgrade majure blizu grada, ali se nikako ne smeju na njima nastaniti. Somborci su sa zahvalnošću primili Statut, ali im ni na kraj pameti nije bilo da postupe po ovoj odredbi o salašima, već su sve učestalije počeli da ih podižu i nastanjuju. Paul Krušper, administrator komorske uprave nakon 1771. godine, zapretio je i vojnom silom ukoliko stanovnici ne sruše i ne napuste salaše. Kao retko kad (osim za elibertaciju), Somborci su složno i jedinstveno ustali u odbranu svojih salaša. Snažno su se suprotstavili ovakvim naredbama i osujetili njihovo sprovođenje u život. U svojoj studiji istoričar Antal Hegediš primećuje da je bilo potrebno da protekne pola stoleća trvenja i borbi da sistem salaša, tako značajan i karakterističan za dalji razvoj grada, bude priznat i legalizovan.

Krenuvši da ih obrađuju i nastanjuju, od retko naseljenih pustara i selišta načinili su Somborci polovinom XVIII veka prva stalna salaška naselja. Salaši su tada prestali da budu privremeno stanište samo za boravak u vreme poljskih radova ili ispaše stoke i postali su staništa svakodnevnog života. Uskoro su, na udaljenosti od pet do deset kilometara, poput venca optočili grad. Uvidom u popise stanovnika Sombora iz polovine XVIII veka zapaža se da je velika većina Somboraca salaše naseljavala prema gradskom području u kojem su živeli, pa su često najbliži susedi u gradu bili i prvi susedi na salašima. Stanovnici severnog i severoistočnog dela grada naseljavali su salaše Rančevo, Bilić, Obzir i Milčić. Žitelji istočnog i jugoistočnog gradskog područja imali su salaše u Šaponjama, Ivanovom Selu (kasnije Leniji) i Preradoviću (kasnije Radojevićima). Somborci koji su živeli u južnom i jugozapadnom delu grada salaše su imali u Gradini, Žarkovcu, Lugumercima, Čičovima i na Bukovcu, a u zapadnim i severozapadnim delovima grada živele su, uglavnom, starosedelačke, ranije komorske porodice, koje su naseljavale Mali Miličić (kasnije Šikaru), Šivolju (kasnije Bezdanske salaše) i Nenadić.
Svega petnaestak godina nakon elibertacije grada Somborci su, prema popisu iz 1764. godine, na nekadašnjim pustarama podigli 424 pojedinačna salaša. Najviše ih je bilo u Gradini i Čičovima. Popis iz 1775. g. beleži 470 pojedinačnih salaša sa 22.378 starih jutara zemlje koje su bile u posedu vlasnika salaša. Na salašima je korišćeno i obrađivano više od 2/3 plodnog zemljišta u somborskom ataru, i to jasno ukazuje na njihov preovlađujući uticaj na tadašnji privredni i ekonomski razvoj grada. Vlasnici imanja ovih malih, novonastalih naselja posedovali su od desetak, pa do nekoliko stotina „lanaca“ najplodnije bačke crnice.
Somborske gradske vlasti 1779. g. naredile urbanizaciju salaških naselja kako bi što više bili ušoreni i bliže putevima jer su, kako je smatrao Magistrat, dok su raštrkani, predstavljali pogodna skrovišta za razbojnike. Neka salaška naselja su, ubrzo, bila ušorena i takva su ostala do danas (Bukovac, Čičovi, Žarkovac, Šaponje, Milčić, Obzir, Bilić i Rančevo), ali to, ipak, nije bilo moguće učiniti svuda. Ponegde je postojala samo središnja skupina salaša oko koje su bila brojna raštrkana mikrosalaška naselja koja su samo administrativno pripadala tom salaškom ataru. Ovakvi su posebno bili salaši Gradina, Preradović (Radojevići), Ivanovo Selo (Lenija), Šivolja (Bezdanski salaši) i Mali Miličić (Šikara), a delimično i Nenadić i Lugumerci.
Nekada znatno bogatstvo somborskog salašarskog sveta opstajalo je decenijama i generacijama, a počelo je da se tanji i omaljuje prirodnim grananjem porodica i usitnjavanjem poseda prilikom deoba naslednika velikih salaških imanja, te su ona krajem 19. i početkom 20. veka bila svedena najviše na nekoliko desetina jutara zemlje, a često i na manje od toga. Ipak, znatan broj Somboraca živeo je i dalje na salašima, pa se skoro 40% svih kuća popisanih na teritoriji grada 1857. i 1867. g. nalazilo u okolnim salaškim naseljima (popis kuća iz 1873. g. navodi da je na prostoru slobodnog i kraljevskog grada Sombora bilo ukupno 3.927 kuća, od čega je u gradu bilo 2.403, a na salašima 1.524 kuće ili 38,8% svih popisanih kuća). Prema podacima s početka 20. veka od 4.179 kuća u Somboru, na salašima se nalazila 1.341 kuća (ili oko jedne trećine), a od 30.593 stanovnika koliko je 1910. g. živelo na teritoriji slobodnog i kraljevskog grada Sombora, 12.035 duša živelo je u 26 većih ili manjih salaških naselja, što znači da je početkom 20. veka, još uvek, blizu 40% somborskog stanovništva živelo na salašima.


Prema tradiciji, u velikim salaškim naseljima živeli su isključivo Srbii Bunjevci. Bunjevački salašari svoje salaše imali su, mahom, u Gradini i Nenadiću, a pojedine bunjevačke porodice živele su i u Leniji, Lugumercima, Šikari, kao i na Bezdanskim salašima. Srpski salašari salaška imanja imali su u Rančevu, Biliću, Obziru, Milčiću, Šaponjama, Leniji, Radojevićima, Žarkovcu, Lugumercima, Čičovima i na Bukovcu, a pomešani sa bunjevačkim porodicama živeli su u salaškom naselju Šikara, kao i na Bezdanskim salašima. Tek krajem 19. veka pojedine bogatije nemačke i mađarske porodice podižu salaše na svojim velikim imanjima, skoro latifundijama, gde se najčešće nalaze, za razliku od skromnih srpskih i bunjevačkih salaša, pravi kašteli sa brojnim sporednim zgradama. Somborska salaška naselja imala su sve što im je potrebno za svakodnevni život, pa i znatno više od toga. Neka salaška naselja imala su i svoju kapelicu (tzv. „vodice“), salašku školu sa zvonima koja su, u slučaju opasnosti od gradonosnih oblaka, zvonila kako bi bili rasterani, ali ni jedno salaško naselje nije imalo svoje groblje, pa su svi upokojeni salašari, prema običajima predaka, bili sahranjivani na jednom od po dva gradska pravoslavna ili rimokatolička groblja.

Današnja somborska salaška naselja počela su da se urbanizuju u drugoj polovini 20. veka, pa su neki od salaša bližih gradu (Rokovci, Bukovac, Šikara, Bezdanski salaši, Nenadić, Obzir, Lenija, Lugumerci – danas Lugovo) postali tokom poslednjih decenija zapravo predgrađe Sombora, dok se u onim, nešto udaljenijim salašima (Rančevo, Bilić, Milčić, Šaponje, Radojevići, Gradina, Žarkovac, Čičovi), broj salašara znatno smanjio u poređenju sa onim od pre jednog veka, te se ona lagano gase.
Milan Stepanović