RAVNIČARSKI DIVANI,  Tradicija

SOMBORSKI FIJAKERI

Početkom poslednje trećine 19. veka u Somboru se razvila fijakerska služba, koja je poseban podstrek dobila prolaskom železničke pruge kroz Sombor i podizanjem železničke stanice na severnom obodu grada, skoro dva kilometra udaljenom od gradskog središta (iz pera novinara zagrebačkog „Srbobrana“ Manojla Đorđevića ostalo je zapisano svedočanstvo iz 1885. godine, da je, odmah po dolasku na somborsku železničku stanicu, primetio kako se ispred nje otegao čitav red karuca, odnosno fijakera). Pre pojave fijakera prevozom putnika po gradu uglavnom su se bavili somborski Jevreji, na udobnim kolima sa “federmadracima”, a fijakeristi su, kasnije, najčešće bili ovdašnji Srbi i Bunjevci, mahom siromašni ljudi iz ratarskog (paorskog) staleža.

Kako je broj fijakera i fijakerista povećan početkom osamdesetih godina 19. veka, gradske vlasti su 1884. g. usvojile Pravilnik o radu fijakerske službe, koji je predviđao da fijakeristi budu čestiti i pristojni ljudi, vični kočijašenju, dobri poznavaoci rasporeda gradskih ulica i trezveni dok voze, a odeveni po propisu. Fijakeri su, prema odredbama pravilnika, morali da budu u dobrom stanju, lepog izgleda, čisti i održavani, stakla na fijakeru čitava, konji dobri i zdravi, stanični prostor čist od svake prljavštine ili otpada, a u sušnim danima i zaliven. Fijakerska stajališta određivale su gradske vlasti i policijska služba, a sva vozila morala su da poštuju prvenstvo reda prema pristizanju. Korisnici su, bez obzira na red, mogli da biraju bilo koje vozilo iz reda. Svaki vlasnik fijakera mogao je da zaposli pomoćnog kočijaša, koji je morao da bude stariji od 16 godina. Pred policijskim službenicima kočijaši su morali da dokažu da su vični vožnji i tek nakon toga dobijali su dozvolu za bavljenje fijakerskim poslom. Kočijaš nije smeo da ostavlja fijaker bez nadzora, niti da dozvoli da ga vozi drugo lice. Za fijaker nije smelo da bude prikačeno bilo kakvo drugo prevozno sredstvo (kolica, prikolica itd), a fijakerista je bio dužan da vozi oprezno i da glasom, a kasnije i trubom, upozorava pešake. Prema ovom Pravilniku, fijakeristi su obavezno morali da uprežu po dva konja u fijaker, a broj fijakera bio je ograničen na svega 15. Prvobitno su, osamdesetih godina 19. veka, somborski fijakeri bili sasvim zatvoreni, sa zastakljenim prozorčićima, a kasniji modeli pravljeni su otvoreni, sa pokretnim krovom.

Somborski fijaker oko 1901. godine, pred još nedovršenoj karmelićanskom crkvom

Novi pravilnik o gradskoj fijakerskoj službi donet je 1902. godine i od tog vremena fijaker je mogao da vuče i jedan umesto dva konja (pravilnikom je bilo predviđeno da gradom vozi 35 fijakera sa po jednim i deset fijakera sa po dva konja u zaprezi). Svaki fijaker je morao da ima po dva fenjera, koji bi bili upaljeni u večernjim časovima. Kočijaši su mogli da budu isključivo stanovnici Sombora, a jedan vlasnik je najviše mogao da ima po dva fijakera. Predviđena je bila i registracija fijakera u gradskoj policijskoj službi. Radno vreme fijakerista bilo je od šest do 21 čas tokom letnje sezone i od sedam do 20 časova tokom zimske sezone. Ovaj pravilnik delimično je dopunjen 1907. godine. Godine 1915. u Somboru je radilo 46 fijakera. Odlukom gradskih vlasti iz 1921. g. broj fijakera u Somboru povećan je na 60, a od 1929. g. odlučeno je da broj fijakera ubuduće ne bude ograničen, kao i da svake četvrte godine fijakeristi i fijakeri podležu sanitarno-higijenskom pregledu. Tridesetih godina 20. veka, kao i u godinama nakon Drugog svetskog rata, u gradu je bilo i po 70 fijakerista. Postojale su dnevna i noćna tarifa za naplatu vožnje, kao i utvrđen cenovnik do određenih gradskih lokacija (železnička stanica, mlin, vašarišta, kasarna, kanal, groblja), a do odredišta izvan grada vozilo se po pogodbi sa fijakeristom.

Somborski fijaker tridesetih godina 20. veka
Somborski fijaker, četrdesetih godina 20. veka

Četiri središnja fijakerska stajališta nalazila su se na Vencu ispred Županije i Županijskog parka, na Pozorišnom trgu ispred hotela “Lovački rog”, na kraju Glavne ulice, kod zdanja Preparandije, i na Železničkoj stanici (jedno manje stajalište nalazilo se i na kraju Bajskog puta, kod Banovinske bolnice). Sva stajališta morala su da budu čista i osvetljena fenjerima (nakon 1905. g. osvetljenje je postalo električno).

Fijakerska stanica pred železničkom stanicom (prva decenija 20. veka)
Fijakerska stanica ispred Županije i Županijskog parka, na današnjem Vencu Stepe Stepanovića (prva deceija 20. veka)
Fijakerska stanica kod Preparandije, na uglu Venca Radomira Putnika i Vojvođanske ulice, početak pedesetih godina 20. veka
Središnja gradska fijakerska stanica ispred hotela “Sloboda” (ranije “Lovački rog”), na platou ispred današnjeg Gradskog muzeja (ranije Fernbahovog zdanja), početkom pedesetih godina 20. veka

U Somboru je postojao i znatan broj majstora za izradu delova za fijakere (kolara i kovača), a od početka tridesetih godina 20. veka fijakeri su, umesto drvenih točkova opšivenih šinama, počeli sve više da koriste gumene točkove.

Kolarska radionica za izradu fijakera u Somboru, tridesetih godina 20. veka

Somborski fijakeristi su, preko svog udruženja, osnovanog dvadesetih godina 20. veka, redovno angažovali čoveka koji je održavao čistoću njihovih placeva, odakle su razvozili putnike sa železnice, odocnele veseljake iz obližnjih gostionica ili hotelskih salona, pouranile piljarice, pa gradske frajle i gospođe, zamomčene derane, magistratske i županijske činovnike, hirovite gazde debelih „šlajpika“, koji bi, ponekad, kao potvrdu gospodstva, u jednom fijakeru vozili svoj štap, u drugom šešir, a treći bi vozio njih.

Somborski fijaker u vreme Drugog svetskog rata, na Glavnoj ulici
Somborski fijaker vozi književnika Veljka Petrovića i njegovu suprugu Maru, 1961. god.
Jedan od poslednjih somborskih fijakerista Sanko Milutinović – Duca, sedamdesetih godina 20. veka, ispred Male pravoslavne crkve u Somboru
Somborski tamburaši na fijakeru u Gradskom parku kod Županije, 1976. god. (iz kolekcije Petra Stojkova)

Nisu fijakeri bili samo službeno vozilo za prevoz Somboraca. Svaka imućnija kuća imala je svoj fijaker, a poneke i svog fijakeristu. Gradski Magistrat i Bačko-bodroška županija, čije se sedište nalazilo u Somboru, imale su svoje službene fijakere, koji su prevozili gradske i županijske čelnike i njihove goste. Bez fijakera su bili nezamislivi svatovi svake iole bolje somborske kuće i porodice, a tada su u fijaker prezana po dva, ili čak četiri konja.

Zvanični županijski fijakeri prevozili su dostojanstvenike Bačko-bodroške županije (na somborskoj Glavnoj ulici, prve decenije 20. veka)
Somborski Bunjevci na fijakeru, prilikom proslave “Dužionice” 1938. god.

Svatovski dvopreg (iznad) i svatovski četvoropreg (dole), na somborskoj Glavnoj ulici, tridesetih godina 20. veka

Fijaker je, vremenom, postao prepoznatljiv i opevan simbol Sombora, da bi, krajem 20. veka, poslednji somborski fijakeri sa gradskih ulica, osim jednog, namenjenog turistima, bili preseljeni u sećanja, kaskajući još samo kroz pesme i priče o starom Somboru. A dve “fijakerske” tamburaške pesme koje su proslavile Sombor pre pola veka, objavljene su iste 1973. godine – “Fijaker stari” Zvonka Bogdana, u njegovom izvoeđnju, i “Fijakerist” Velimira Velje Subotića (tekst) i Save Vukosavljeva (muzika) u izvođenju Živana Milića. Za drugu pesmu vezana je i priča o čuvenom somborskom Jovanu Mirosavljeviću Jagri, fijakeristi koji je voleo da posedi i popije, pa i da se zakarta sa društvom u obližnjoj Kasini, a mušteriju bi zamolio da se sam odveze na odredište i da ostavi novac na sedištu, pod pokrovcem. A njegov Riđan, nakon što bi odvezao mušteriju, sam se vraćao na fijakersku stanicu, te je Jagra, kad završi kartanje i popije poslednju čašu špricera, dolazio do svog fijakera, uzimao pazar ispod pokrovca i pomilovavši konja rekao bi mu: “Rićko, dobro si pazario”…

Somborski fijakeristi na Staroj autobuskoj stanici (kod Muzeja), sedamdesetih godina 20. veka
Jedan od poslednjih somborskih fijakera, u zimu 1987. god. (iz kolekcije Petra Stojkova)
Gradski fijakerista Ilija Mirković 2011. god. (fotografija Rajka R. Karišića)

FIJAKERIST (Velimir Velja Subotić i Sava Vukosavljev)

Najdivnijem fijakeristi na svetu.
U Somboru,
pokojnom Jagri u spomen.

Molim vas, nemojte,
nemojte, ne psujte,
molim vas, nije fer.
Večeras nemojte,
o samo večeras
ne psujte fijaker.

Pa i voz ponekad,
svaki voz ponekad,
pokvari vozni red.
Što ne bi fijaker,
taj stari fijaker
kog vozi čiča sed.

Haj-đi, haj-đi, haj-đi, haj-đi, haj-đe…

Danas je godina,
baš ove večeri
u ovaj isti dan,
kasao, zastao,
s dušom se rastao
moj verni konj Riđan.

Kazuj mušterijo
kud si namerio,
u koji želiš kraj?
Novčanik u stranu,
za dušu Riđanu
večeras vozim fraj.

Haj-đi, haj-đi, haj-đi, haj-đi, haj-đe…

Zašto si starino,
pod ovim orahom
bacio zobi dlan?
Ej, tu je stanica,
poslednji put je tu
zastao moj Riđan…

Haj-đi, ha-đi, haj-đi, haj-đi, haj-đe…

LP ploča Živana Milića “Stare gradske pesme”, na kojoj je prvi put objavljena pesma “Fijakerist” (PGP RTB, 1973)

[Fijakerist – Živan Milić]

FIJAKER STARI (Zvonko Bogdan)

Fijaker stari ulicama luta
i sobom nosi zaljubljeni par,
cele noći sneg polako pada,
a dvoje mladih greje srca žar.

Prošla je noć ta kao oka treptaj
i zora rana ostavlja svoj trag,
ja napuštam najmiliju dragu,
sve divne noći i taj Sombor grad.

Samo da mi se lastom stvoriti
i još da mogu nebom leteti,
leteo bih ceo dan i noć,
samo da mogu svojoj dragoj doć’.

Fijaker stari sad više ne luta
i ne čuje se onog vranca bat,
zaboravit moram svoju dragu,
sve divne noći i taj Sombor grad.

[Fijaker stari – Zvonko Bogdan]

Singl ploča Zvonka Bogdana “Fijaker stari” (PGP RTB, 1973)
Somborski fijaker kao muzejski ekponat

Milan Stepanović

 

2 Komentara

  • Miodrag Milenović

    Predlažem Ti malu ispravku. Autor pesme “Fijakerista Jagra” i ja smo se decenijama družili i ne znam da ga je iko zvao “Veljko”. Njegovo ime je “Velimir”, a opšte je bio poznat po nadimku “Velja”…

    • Milan Stepanović

      U pravu ste, prsti lete brže od misli, izgleda. Bili smo sa čika-Veljom porodični prijatelji još pre 40-tak i više godine… Hvala, ispravljeno.

Odgovorite Milan Stepanović Otkaži

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.