Deda Adolf nije više deda Adolf. Obratio mi se „kanda besedi s konja“ (rekla bi tetka Paulina).
– Od danas nisam više deda Adolf. Je l’ ti jasno?
Pitam ga, ako nije moj deda, ko je onda?
– Ostajem i dalje tvoj deda, ali odsad ne smeš da me oslovljavaš sa Adolf. Verstehst du? Nur Großpapa, ohne Adolf! – ljuti se, gunđa.
Trudim se da pokažem kako sve razumem, premda ništa ne razumem.
– Mogu da te oslovljavam kako ti hoćeš, ali ne mogu da kažem samo deda kad pričam o tebi. Neće se znati na kog dedu mislim.
Uzalud se trudim, i dalje je jako nabrušen:
– Ja sam ti jedini deda. Na kog drugog bi mogao da misliš? Sve je jasno, ne pravi se lud. Verstehst du?
– Na dedu Josefa – kažem hrabro.
Deda se malo čudi, malo ljuti, pomešano.
– On je mrtav. Zaboga!
Htedoh da odvratim – „ne sasvim“, ali sam se u zadnji čas predomislio. Ne vredi sa dedom raspravljati, kad nešto uvrti sebi u glavu. On možda nije više Adolf, ali zasigurno je ostao Zajdner. Moja majka je često govorila: „ Svi Zajdneri su tvrdoglave mazge. Ako utuve nešto u glavu, to više iz nje ne izvuku ni četiri konja debela“.

Nije samo meni zabranio da ga oslovljavam po imenu. Svim svojim poznanicima iz Dedinog sokaka i okoline izdao je slično naređenje.
– Pa kako da te zovemo? – pitale su komšije.
– Zovite me Šušumiga, ako vam se to sviđa, samo ne Adolf – odgovarao je deda.
Komšije su ga poslušale, pa su ga svi oslovljavali sa „Šušumiga“. Dedi svejedno, njemu je važno da više ni za koga nije Adolf, a nekada je bio ponosan na svoje ime. Govorio je da ono potiče od nemačkog „Edelwolf“ što znači „plemeniti vuk“. Onda se pojavio jedan drugi i drukčiji Adolf, koga moj deda nije mogao da smisli.
– Kakav idiot! Uvaliće ceo svet u bedu i nesreću – praskao je po ceo dan.
Nikada ga nije nazivao pravim imenom i prezimenom. Bio je kreten, idiot, dedak, imbecil, klajnbirgerski ćifta, palanački polusvet, provincijski šljam, a u najboljem slučaju her Šiklgruber.
– Naći će se valjda neko da smakne tog zlotvora, pre nego što on smakne sve nas.
Nije se našao niko. Adolf (onaj drugi) postajao je sve moćniji, sve silniji i sve opasniji.
– Ljudi bez pameti, kad su najjači, tad su i najgori – upozoravao je deda, sve odreda.
Niko ga nije shvatao ozbiljno, navodno, vazda je bio sklon preterivanjima. Po varoši se pročulo da deda ispod postelje drži noćni sud u obliku Firerove glave.
– Kad napunim tu posudu – pričao je svima – konačno će biti nekog sadržaja u njegovoj šupljoj tintari.
U somborskim jevrejskim krugovima mnogi su smatrali da je moj deda nastran čovek. Govorili su za njega da je zanesenjak kome je samoljublje udarilo u glavu, a sumnjičavi su tvrdili da ga je njegova Švabica začarala i otuđila od Jevrejstva, dok su vernici smatrali da je bezbožnik, koji je samog sebe lišio mogućnosti da umre spokojan i utešen. Deda nije mnogo mario za te glasine. Potpuno se osamio, nije odlazio u varoš, u posete, u kafane, u sinagogu na velike praznike, jedino je posećivao birtiju u Mračnom sokaku (tako sam nazivao obližnju ulicu u kojoj su sve sijalice bile porazbijane). Tu su uglavnom svraćali baštovani i paori, a moj se deda s njima se barabario. Tetka Elizabeta mu je to zamerala:
– Ti ljudi nisu u tvom rangu – govorila mu molećivo.
– Šta im fali? I paori su ljudi, sto puta bolji od štucera i kaćiperki što pazare u tvom mode salonu – uzvraćao je deda prkosno.
Počeo je i da se oblači kao paori: somotske pantalone i bela košulja od kudelje, na bosim nogama papuče, a u hladnije vreme opaklija, na glavi šubara, a na nogama klompe napunjene slamom. Kada nije kopao u bašti, kalemio voćke ili prskao vinovu lozu, sedeo je pored radio-aparata marke „Orion“ (dar sina Matije za šezdeseti rođendan), slušajući Radio Berlin. Po nekoliko puta na dan slušao je Firerove govore, koje je nemački radio neprestano ponavljao.
– Ako želim da pobedim neprijatelja – govorio je deda – treba da znam šta misli, koja mu je pamet i koje su mu namere.
Jedne nedelje, u februaru, Firer je tulio čitavo prepodne. Deda se nije odvajao od radio-aparata. Posle ručka, obukao je stajaće odelo i belu košulju, vezao mašnu i izglancao cipele.
– Kuda se spremaš? – pitala je baka Laura.
– U varoš – glasio je odgovor.
– U to doba? – čudila se baka.
– Uvek idem u varoš u to doba – promumlao je deda i otišao.
Baka se zabrinula, ali preda mnom se pravila kao da joj je milo što je deda konačno otišao među svet.
– Potpuno je otpao od ljudi – rekla je – a to nije zdravo, tako se brže stari.
Deda se vratio tek uveče, zlovoljan i namršten, ,,kanda će mu kiša s čela udariti”, što bi rekla baka Laura, ali ovog puta nije to rekla, već je upitala:
– Kako si se proveo?
– Kako može da se provede normalan čovek među gomilom budala – uzvratio je deda, a baka više ništa nije pitala.
Posle toga, deda je bar jednom dnevno odlazio u varoš. Ako je to bilo pre podne, išao bi u kafanu „Beograd“ u kojoj su se okupljali, poslovni ljudi, novinari, umetnici i besposličari. Po podne bi sedeo u „Slonu“ stecištu zanatlija i sitnih trgovaca, dok bi uveče bio gost u elitnom kafeu hotela „Sloboda“, omiljenom sastajalištu imućnijih meštana. Ostatak dana provodio je pored radio-aparata ili čitajući novine.

Proleće je te godine banulo iznenada. Trešnje su procvetale ranije nego inače, a narcisi su prekrili našu baštu žutim pokrovom. Deda ništa od toga nije primetio. Baka se ozbiljno zabrinula a ja sam je umirio, rekao sam da je deda sigurno zauzet raznim važnim poslovima, pa ne može da se bavi kojekakvim sitnicama. Baka je pitala, koji su to „važni poslovi“, a ja sam obećao da ću saznati. Mnogo brže sam saznao nego što sam očekivao.
Stajali smo na velikom odmoru iza nužnika, grejali smo se na ranom proletnjem suncu. Čaruga upita:
– Je istina da je tvoj deda stuknuo pameću?
– Od koga si to čuo?
– Od ćaleta.
Ako je tata Čaruga nešto načuo, pomislih, onda o tome već cela jevrejska čaršija bruji. Zamolio sam Kapija, da kod svog oca proveri o čemu se radi. Kafana je bila „stalno radno mesto“ tate Kapolnaija i znao je kako čaršija diše. Već sutradan Kapi mi je podneo opširan izveštaj. Po varoši se pripovedalo da je mom dedi došao sus, pa sad diže bunu protiv Švaba. Obilazio je kafane, presretao prijatelje i poznanike ubeđivao ih, da se udruže i naoružaju kako bi bili spremni da se odbrane od nacističkog nasilja i pogroma. Svima je dojadio čitanjem odlomaka iz Firerovih govora. Uzalud su ga umirivali da su to samo prazne pretnje, da pas koji laje ne ujeda, i da će tog lajavca Englezi časkom oduvati ukoliko se otrgne s lanca. Deda je i dalje terao svoje. Ljudi su govorili da je „nudnik“, počeli su da ga izbegavaju, a više ga niko nije pozivao u kuću, plašeći se da ne napravi neki ispad.

Glasine su stigle i do „zglave ljudi“ iz somborske Jevrejske veroispovedne opštine. Pozvali su dedu na razgovor. Prisutni su bili svi zvaničnici sa „rosekolom“ na čelu. Upozorili su dedu, pristojno i dobronamerno da prestane sa huškanjem protiv Nemaca, jer bi takvo ponašanje moglo imati veoma rđave posledice po našu nejaku zajednicu. Deda ih je, navodno, sve odreda, sa „rosekolom” na čelu, poslao u P.M. Pre nego što je tresnuo vratima, rekao je, opet navodno:
– Mogli bismo da budemo vukovi, a vi nas terate da blejimo k’o ovce.

Pitao sam teču Stevana šta on misli o tome. Odgovorio mi je:
– Ukoliko im se ne sviđa šta tvoj deda govori, neka ga ubede da nije u pravu, ako mogu.
– Oni kažu da ne mogu s njim izaći na kraj jer je lud.
– Njima je teško da izađu na kraj s jednim ludakom, zamisli, kako je tvom dedi pored svih njih. Zapisao sam tu misao u „svaštaru“ (biće mi potrebna, kad-tad, zaključio sam).
Kad se već činilo da je deda ostao potpuno usamljen u nastojanju da organizuje otpor protiv svog mrskog imenjaka, našao se, ipak, jedan istomišljenik: Doktor Tibor, lekar opšte prakse i najbolji dijagnostičar u varoši. U svom otvorenom kabrioletu zastarelog tipa, dižući nepodnošljivu buku, danonoćno je obilazio svoje pacijente, pa se svima činilo da nikada i ne spava. Ne izlazeći iz svog prepotopskog vozila i ne gaseći brektavi motor, dovikivao se sa pacijentima, tražeći od njih sažete izveštaje o temperaturi, mokraći i stolici, koristeći pri tome najvulgarniji rečnik, što je kod varoških „čistunica“ izazivalo prave šokove.
– Jesi li se prosrao? – ili – Imaš li još sraćku? – grmeo je s ulice, u ranu zoru, u podne, ili usred noći.
Niko se u čaršiji nije začudio što je baš on ušao u komplot s mojim dedom jer su ga smatrali za čudaka, a mnogi su otvoreno govorili, da je „mokrom čarapom fisnut“.
Deda je bez uspeha nastojao da proširi krug zaverenika, a onda je rekao svom novom pajtašu doktoru Tiboru:
– Obratiću se Srbima. Oni su hrabar narod, ne podnose nepravdu i nasilnike, oni će me razumeti.
Nije išlo. Naše komšije su govorile: „Ta mant’e se švapski’ ujdurmi, ili, „ne pleti se, k’o muva u balegu“. Ipak, jedan im se pridružio: nekakav Bećin. Zvani „Beca Bum“. Samotnjak i neženja, koji je živeo od ručne proizvodnje kapisli, prskajućih žabica i „raketli“ za dečje igre i svetkovine. Tako se broj zaverenika popeo na tri: po jedan Jevrejin, Mađar i Srbin. Teča Stevan je povodom toga rekao:
– Sad bar znam na koga Hitler misli, kad govori o međunarodnoj zaveri protiv Nemačke.

Međunarodni zaverenici od naoružanja su posedovali: dedin parabelum zaostao iz rata, doktorovu lovačku „duplonku“ i eksplozivne naprave Bece Buma (neodređene efikasnosti). Sastajali su se dva do tri puta nedeljno, i to uglavnom kod dede, igrali preferans, mezetili šunke sa kiselim paprikama i pili domaću ružicu, „što penu preseca i sve varnice baca“, kako reče Beca Bum.
Baš tih dana rodila je tetka Elizabeta sina Đorđa, a mi smo na filmskom žurnalu gledali kako nemačke trupe marširaju ulicama Praga.
– Približavaju se, rekao je deda. (Bivši Adolf.)
[Odlomak iz romana “Semper idem” Đorđa Lebovića]
1 Komentar
Milan Stepanović
I sa mojim školskim znanjem nemačkog primetio sam tu grešku u knjizi, ali nisam hteo da je ispravljam. Ipak, kad vidim da ima reagovanja, učinio sam to, pa Vam se zahvaljujem na ispravci.