Istorija,  OBZORJA PROŠLOSTI

SOMBORSKI GIMNAZIJALCI U ANTIFAŠISTIČKOJ BORBI

Somborska Gimnazija osnovana je 1872. godine i prvobitno je bila zamišljena kao škola sa nastavom na srpskom i mađarskom jeziku. Mada je srpski nastavni jezik ubrzo bio zapostavljen i nastava se do 1919. g. odvijala samo na mađarskom, somborska Gimnazija bila je jedna od najboljih srednjih škola na prostoru današnje Vojvodine. Nakon Prvog svetskog rata i osnivanja Kraljevine SHS, u čiji sastav je ušao i Sombor, osnovana je 1920. g. nova dvojezična Državna gimnazija (u zgradi dotadašnje), koja od 1930. g. nosi naziv Državna realna gimnazija (nakon 1923. g. u njoj više nije bilo nastave na mađarskom jeziku). Nemali broj đaka ove škole (Srba, Mađara, Jevreja, Bunjevaca, pa i Nemaca), posebno u 1930-im, prihvatao je i podržavao napredne, antifašističke i levičarske ideje, pa se, posle Aprilskog rata i okupacije Jugoslavije u proleće 1941. godine, aktivno priključio antifašističkom pokretu i Narodnooslobodilačkoj borbi. Više desetina nekadašnjih i tadašnjih somborskih gimnazijalaca u toj borbi je i poginulo. Nepoznat je tačan broj (ali i on je svakako velik) somborskih gimnazijalaca, koji su stradali kao civilne žrtve fašističkog terora u vreme okupacije, posebno među pripadnicima jevrejske i srpske nacionalnosti.

Somborska gimnazija početkom 1940-ih

Među antifašističkim aktivistima i borcima troje nekadašnjih učenika i jedan nastavnik somborske Gimnazije proglašeni su u posleratnoj Jugoslaviji za narodne heroje:

Vladimir Vlada Aksentijević (1916-1942), rodom iz okoline Obrenovca, maturirao je u somborskoj Gimnaziji 1934. godine, posle čega je studirao tehniku u Beogradu. Bio je pripadnik KPJ, pa je 1940. g. osuđen po Zakonu o zaštiti države i kaznu je izdržavao u Mariboru. Početkom Drugog svetskog rata uspeo je da pobegne iz voza prilikom transporta u Srbiju i da se priključi Posavskom partizanskom odredu, u kome je postao politički komesar Prvog bataljona. U borbama protiv okupatora istakao se hrabrošću. Posle borbe na Kadinjači povukao se sa preživelim borcima u Sandžak, ali je po zadatku vraćen u Posavinu da organizuje i nastavi oružanu borbu protiv okupatora. Prilikom kratkog boravka u rodnom selu, početkom 1942. godine, izdan je i uhapšen od strane pripadnika četničkih jedinica, koji su ga predali okupatorskim vlastima. Mučen je tokom istrage u valjevskom zatvoru, ali nije odao svoje saradnike i simpatizere antifašističke borbe. Osuđen je na smrt vešanjem i obešen je 27. marta 1942. godine, a ispod vešala pozvao je okupljen narod na borbu protiv fašizma i okupacije. Za narodnog heroja proglašen je 14. decembra 1949. godine. Imenom Vlade Aksentijevića nazvana je 1978. g. škola za usmereno obrazovanje i vaspitanje u društvenim delatnostima, koja je, u vreme reforme srednjih škola u SFRJ, nastala na tradiciji dotadašnje somborske Gimnazije.[1] 

Vladimir Vlada Aksentijević

Sofija Sonja Marinković (1916-1943), rođena je u selu Striježevici u Slavoniji, u svešteničkoj porodici, a detinjstvo je provela u Somboru gde je završila osnovnu školu i četiri niža razreda somborske Gimnazije (pohađala je isto odeljenje kao i Vlada Aksentijević). Više razrede gimnazije završila je u Novom Sadu, a Poljoprivredni fakultet u Beogradu. Još kao studentkinja postala je član SKOJ-a i KPJ i bila je među pokretačima OMPOK-a (Omladinskog kulturno-privrednog pokreta), a kao delegat omladine Vojvodine prisustvovala je 1937. g. Svetskom omladinskom kongresu za mir u Parizu. Zbog svojih aktivnosti hapšena je 1939. g. u Beogradu i 1940. g. u Novom Sadu, ali ni nakon brutalne policijske torture nije odala svoje saradnike, pa je puštena iz zatvora. Postala je iste godine član Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu. Posle okupacije se povukla u ilegalu, a sa Žarkom Zrenjaninom (nekadašnjim učenikom somborske Učiteljske škole) radila je na širenju Narodnooslobodilačkog pokreta u Banatu i Bačkoj, te na osnivanju prvih partizanskih udarnih i diverzantskih grupa. Kada je u julu 1941. g. bila upućena u Beograd, prepoznali su je policijski agenti u Pančevu, pa je ponovo uhapšena, mučena i na kraju, sa grupom talaca, streljana 31. jula 1941. g. u Velikom Bečkereku (Zrenjaninu), u znak odmazde za akcije paljenja žita i napada na nemačke vojnike, koje su vršile banatske partizanske grupe. Prisutni na streljanju svedočili su o njenom herojskom i prkosnom držanju pred nemačkim streljačkim vodom. Za narodnog heroja proglašena je još 25. oktobra 1943. godine i druga je žena u Jugoslaviji koja je odlikovana Ordenom narodnog heroja, svega deset dana posle Marije Bursać. Danas ime Sonje Marinković nosi ulica pored središnjeg gradskog parka u Somboru, kao i ulice u još pedesetak drugih gradova i naselja po Srbiji.[2]

Sofija Sonja Marinković

Božidar Maslarić (1895-1963), rodom je iz Dalja, a školovao se u rodnom selu i Osijeku. Početak Prvog svetskog rata zatekao ga je u Beogradu, gde se odmah prijavio u srpsku vojsku kao dobrovoljac. Prešao je Albaniju i bio ranjen na Solunskom frontu, posle čega je poslat u Nicu na studije, koje je dovršio u Beogradu po završetku rata. Krajem 1920. g. primljen je za suplenta u somborsku Gimnaziju, u kojoj je predavao matematiku, fiziku, francuski i filozofiju i bio razredni starešina osmom razredu na srpskom nastavnom jeziku. Već u leto 1921. g. otpušten je iz državne službe zbog pripadnosti komunističkom pokretu, posle čega je uhapšen i osuđen na dvogodišnji zatvor u Sremskoj Mitrovici. Po izlasku iz zatvora živeo je u Osijeku i Zagrebu, a potom je, kao član KPJ, boravio u Beču i Moskvi, gde je predavao na Komunističkom univerzitetu nacionalnih manjina Zapada. Iz SSSR-a  je otišao u Španski građanski rat u kome se borio kao član republikanske gerilske grupe. Nakon poraza španske republikanske vojske bio je u koncentracionom logoru u Alžiru, odakle se vratio u SSSR. U vreme Drugog svetskog rata potpredsednik je Sveslovenskog komiteta u Moskvi i aktivno radi na okupljanju boraca protiv fašizma u slovenskim zemljama. U Jugoslaviju se vratio u oktobru 1944. g. i u činu general-majora, učestvovao je u završnim borbama za oslobođenje zemlje (govorio je na velikom mitingu u tek oslobođenom Somboru, povodom obeležavanja godišnjice Oktobarske revolucije, 7. novembra 1944). Po okončanju rata neko vreme bio je upravnik Vojno-političke škole u Beogradu, a potom i ministar za saobraćaj i veze u saveznoj jugoslovenskoj vladi, a od 1951. g. potpredsednik je republičke vlade NR Hrvatske. Za narodnog heroja proglašen je 27. novembra 1953. godine.[3]

Božidar Maslarić kao španski borac

Rudolf Rudi Čajavec (1911-1942), rodom iz okoline Kaknja u Bosni. Još kao đak VII razreda Prve muške gimnazije u Sarajevu bio je predvodnik đačkog štrajka, zbog čega je isteran iz škole, pa je školovanje dovršio u somborskoj Gimnaziji. Završio je Pravni fakultet u Beogradu, gde je uhapšen kao jedan od predvodnika studentskih demonstracija. U vojsci je 1937. g. završio obuku za vazduhoplovnog inženjera i dobio je čin rezervnog vazduhoplovnog potporučnika. Nakon Aprilskog rata i okupacije Čajavec je mobilisan u avijaciju NDH, odakle je u maju 1942. g. pobegao avionom „Brege 19“, stupivši u redove Narodnooslobodilačke vojske i postavši jedan od prvih partizanskih pilota. Početkom jula 1942. g. bacao je letke iz aviona iznad Banjaluke i bombardovao je neprijateljski aerodrom Zalužani, a prilikom poslednjeg napada bio je ranjen u uzvratnoj vatri, pa je prinudno sleteo kod sela Kadinjana, gde su ga opkolile četničke jedinice. Posle kraće borbe s njima, da im ne bi živ pao u ruke, izvršio je samoubistvo. Za narodnog heroja proglašen je 20. decembra 1951. godine. Po njemu je ponela ime velika fabrika signalnih uređaja u Banjaluci.[4] 

Rudolf Rudi Čajavec

Somborski gimnazijalci koji su, kao istaknuti pripadnici antifašističke borbe, izgubili živote u neposrednim borbama protiv okupatora i njihovih saradnika, ili su, nakon hapšenja, stradali u zatvorima, koncentracionim logorima i na prinudnim radovima, bili su:[5]

Leo Akerhalt (1920-1942), rođen je u Osijeku, a maturirao je u somborskoj Gimnaziji 1938. godine. Na studijama je postao član SKOJ-a. Okupacione vlasti uhapsile su ga u Somboru krajem 1941. godine, a početkom 1942. g. osuđen je na tri godine zatvora. U novembru 1942. g. iz kaločkog zatvora prinudno je odveden u radne čete na Istočni front, gde su ga mađarski honvedi (domobrani), sa još nekoliko zatvorenika iz Sombora, streljali na obali Dona, početkom decembra 1942. godine, u odmazdi zbog bekstva nekolicine zatvorenika.[6]

Antal Benja (1921-1944), rođen je u Somboru, a u somborskoj Gimnaziji maturirao je 1940. godine, posle čega je započeo studije veterine. Bio je član SKOJ-a. Uhapšen je u junu 1943. g. i osuđen je na osam godina zatvora. Iz segedinskog zatvora premešten je u zatvor Šatoraljaujhelj, na severoistoku Mađarske, gde je pogubljen početkom aprila 1944. godine, nakon učešća u oružanoj zatvorskoj pobuni i pokušaju proboja jugoslovenskih i mađarskih komunista. Njegovim imenom nazvana je jedna od somborskih ulica.[7]

Antal Benja

Laslo Bokor (1921-1942), rođen je u Somboru, maturirao je u ovdašnjoj Gimnaziji 1939, a član SKOJ-a postao je 1940. godine, kao student medicine. Uhapšen je u Somboru krajem 1941. godine, a u februaru 1942. g. osuđen je na šest godina zatvora.  Bio je među Somborcima koji su iz kaločkog zatvora u novembru 1942. g. prinudno odvedeni u radne čete na Istočni front, a mađarski honvedi su ga streljali na obali Dona, početkom decembra 1942. godine, u odmazdi zbog bekstva nekolicine zatvorenika.[8]

Branislav Gagrčin (1925-1945), rođen je u Deronjama, a kao učenik VI razreda somborske Gimnazije primljen je u SKOJ, u jesen 1940. godine. Nakon okupacije prekinuo je dalje školovanje, a kao člana Okružnog komiteta SKOJ-a i člana KPJ (od 1942) okupacione vlasti su ga dva puta hapsile. Posle drugog hapšenja osuđen je, u januaru 1943. godine, na šest godina robije, tokom koje je boravio u nekoliko mađarskih zatvora. U januaru 1945. g. dospeo je u logor Dahau, a poginuo je u logorskoj ispostavi Alah, krajem aprila 1945. godine, dan pre nego što je logor oslobođen.[9]  

Kamenko Gagrčin (1920-1942), rođen je u Bačkom Brestovcu i bio je stariji brat Branislava Gagrčina. Kako je već navedeno, zbog levičarskih i antifašističkih stavova, koje je, kao učenik VIII razreda somborske Gimnazije, izneo u pismenom zadatku, isključen je iz škole 1938. godine, ali mu je, dve godine kasnije, omogućeno da maturira. Godine 1939. postao je član SKOJ-a, a 1941. g. i član KPJ. Ubrzo je postao sekretar Okružnog komiteta KPJ u Somboru. Kada je u noći 24. novembra 1942. g. mađarska policija opkolila kuću u kojoj se skrivao u somborskom predgrađu Mlake, Gagrčin je pucao na pripadnike okupatorske policije i žandarmerije, a poslednji metak ostavio je za sebe kako ne bi živ dospeo u ruke neprijatelja. Bista Kamenka Gagrčina otkrivena je u Parku heroja u Somboru, ispred zdanja Županije, 28. novembra 1961. godine, a njegovim imenom nazvana je i jedna od somborskih ulica.[10]

Kamenko Gagrčin

Zoran Gomirac (1918-1943) bio je sin somborskog pravoslavnog sveštenika Žarka Gomirca. U Somboru je pohađao samo drugi razred gimnazije 1931/32. godine. Studirao je medicinu, a član KPJ postao je 1941. godine. U julu 1941. g. izabran je za komandanta štaba okružnog partizanskog odreda i učestvovao je u prvim diverzantskim akcijama u Somboru. Okupacione vlasti uhapsile su ga u oktobru 1941. g. i početkom 1942. g. osuđen je na smrtnu kaznu, koja je potom preinačena na kaznu doživotnog zatvora. Iz zatvora u Kaloči (u kome je bio član zatvorskog komiteta) prinudno je u novembru 1942. g. odveden u radne čete na Istočni front gde je, najverovatnije u februaru 1943. godine, preminuo od tifusa. Njegovim imenom nazvana je jedna od somborskih ulica.[11]

Vera Gucunja (1917-1943), rođena je u Popovcu (Baranja), gde je njen otac, Somborac Jovan Gucunja, bio učitelj. U somborskoj gimnaziji maturirala je 1935. godine, kao jedna od najboljih učenica, pa je bila oslobođena usmenih ispita (njena svetosavska beseda objavljena je 1935. g. u godišnjem izveštaju škole). Medicinu je studirala u Beogradu, a kao jedna od osnivača OMPOK-a bila je 1937. g. delegat na Svetskom omladinskom kongresu za mir u Parizu. Članica SKOJ-a postala je 1938. godine. Jula 1941. g. uhapsila je specijalna policija u Beogradu, a zbog posledica mučenja u policiji prebačena je u zatvorsku bolnicu, odakle je, početkom septembra, uspela da pobegne. Kao apsolventkinja medicine i članica KPJ prebačena je u Požeški partizanski odred i uspešno je u jesen 1941. g. formirala sanitetsku službu i partizansku bolnicu u istočnoj Srbiji (udala se za dr Boška Vrebalova, partizanskog lekara ubijenog 1943. g. i kasnije proglašenog za narodnog heroja). U prvim danima 1944. godine, kao instruktora KPJ za Mlavski srez, na zadatku u selu Melnici, uhvatili su je pripadnici četničkog pokreta i ranjenu je vodili po okolnim selima, pokušavajući da saznaju imena partizanskih saradnika. Nije odala nikog, a svesna da može da očekuje samo nastavak surovog mučenja, ponižavanje i smrt, 8. januara 1944. g. iskoristila je trenutak njihove nebudnosti, dočepala se bombe, aktivirala je i legla na nju. Posmrtno je odlikovana Partizanskom spomenicom i Ordenom zasluga za narod. Danas njeno ime, već duže od šest decenija, nosi somborska predškolska ustanova. U Parku heroja u Somboru, ispred zdanja Županije, 4. jula 1958. g. otkrivena je bista Vere Gucunje, a njenim imenom nazvana je i jedna od somborskih ulica.[12]

Vera Vrebalov Gucunja

Radomir Rada Drakulić (1923-1945), rođen je u Somboru, a maturirao je u somborskoj Gimnaziji 1941. godine, kao jedan od najboljih đaka svoje generacije. Iste godine postao je član SKOJ-a. Krajem 1942. g. uhapšen je na studijama u Budimpešti pod optužbom da je radio u korist jugoslovenskog Narodnooslobodilačkog pokreta, pa je u januaru 1943. g. osuđen na dve i po godine strogog zatvora. Pred dolazak Crvene armije iz zatvora u Segedinu premešten je u koncentracioni logor Dahau, pa u Buhenvald, a od posledica zatočenja umro je u martu 1945. godine, malo pre nego što će logor biti oslobođen. Posthumno je 1961. g. objavljena njegova poetska zbirka „Krv sa klanice ljudskih duša“, nastala u zatočeništvu, a ime Rade Drakulića nosi i jedna od somborskih ulica.[13] 

Posthumno obajvljena poetska zbirka Rade Drakulića, nastala u zatočeništvu

Radojko Žunić (1918-1941), rođen je u selu Gorobilju kraj Užičke Požege, a maturirao je u somborskoj Gimnaziji 1939. godine. Studirao je medicinu, a 1941. g. pristupio je partizanskim jedinicama i postao je kandidat za člana KPJ. U oktobru 1941. g. uhvatili su ga pripadnici četničkih jedinica i streljali ga u rodnom selu, 23. oktobra 1941. godine.[14]

Ivan Milan Jakšić (1911-1942), rođen je u Kikindi (njegov deda bio je rođeni brat pesnika Đure Jakšića). Maturirao je u somborskoj Gimnaziji 1929. godine. Studirao je tehniku u Pragu, gde je 1932. g. postao član KPJ, zbog čega je kasnije proteran iz Praga u Beč. Bio je dobrovoljac i politički komesar čehoslovačke protivavionske baterije u Španskom građanskom ratu 1937. godine. Posle poraza republikanske vojske nalazio se u zarobljeničkom logoru u Francuskoj, a nakon okupacije Francuske premešten je u logor u Nemačkoj, odakle je uspeo da pobegne u leto 1941. g. i da dođe u okupiranu Jugoslaviju. Uz Slavišu Vajnera Čiču bio je pokretač ustanka na Romaniji. Postao je politički komesar Pračanskog bataljona, a poginuo je 21. januara 1942. godine, prilikom upada u ustašku zasedu, na putu prema Goraždu. U rodnoj Kikindi jedna ulica nazvana je njegovim imenom.[15]

Mirko Jančurić (1924-1944), rođen je u Staparu, a četiri niža razreda somborske Gimnazije završio je do okupacije 1941. godine, posle čega nije nastavio školovanje u izmenjenim okolnostima. Bio je borac XII vojvođanske udarne brigade i poginuo je u Batinskoj bitki, 12. novembra 1944. godine. Njegovo ime nalazi se među imenima đaka poginulih u Narodnooslobodilačkoj borbi, na spomen-tabli somborske Gimnazije.[16]

Branislav Branko Josić (1922-1944), rođen je u Somboru i bio je đak sedmog razreda somborske Gimnazije školske 1940/41. g. (školovanje nije nastavio nakon okupacije). Kao član SKOJ-a uhapšen je krajem 1941. godine, a početkom naredne godine osuđen je na zatvorsku kaznu koju je izdržavao u Kaloči, odakle je u novembru 1942. g. prinudno odveden u radne čete na Istočni front, gde je ranjen, posle čega je, početkom 1943. godine, preminuo od tifusa. Ime mu je ubeleženo na spomen-ploči đaka poginulih u Narodnooslobodilačkoj borbi, u zgradi Gimnazije.[17] 

Dimitrije Kaćanski (1925-1945), rođen je u Somboru i školske 1940/41. g. završio je peti razred somborske Gimnazije, ali školovanje nakon okupacije nije nastavio. Poginuo je kao borac XII vojvođanske udarne brigade u Baranji, početkom 1945. godine. Ime mu je ubeleženo na gimnazijskoj spomen-ploči đaka poginulih u Narodnooslobodilačkoj borbi.[18]

Radivoj Rada Kovčin (1921-1943), rođen u Somboru, pohađao je somborsku Gimnaziju, a kažnjen je isključenjem iz škole kao đak VIII razreda, u vreme mađarske uprave, tokom školske 1941/42. godine. Bio je uhapšen kao pripadnik antifašističkog pokreta i osuđen na zatvorsku kaznu 1942. godine. Iz zatvora u Kaloči prinudno je upućen u radne čete na Istočnom frontu, gde je oboleo od tifusa i preminuo u januaru 1943. godine. Ime mu je ubeleženo na gimnazijskoj spomen-ploči đaka poginulih u Narodnooslobodilačkoj borbi.[19]

Ladislav Kon (1921-1943), pohađao je niže razrede Gimnazije u Somboru, a malu maturu polagao je 1935. godine, posle koje je pohađao somborsku Trgovačku akademiju. Bio je omladinski aktivista i član SKOJ-a, zbog čega su ga okupacione vlasti uhapsile krajem 1941. g. i osudile ga početkom 1942. g. na tri godine zatvora. U novembru 1942. g. prinudno je odveden iz kaločkog zatvora u radne čete na Istočnom frontu, gde je preminuo početkom 1943. godine.[20] 

Stevan Konjović (1913-1941), rođen je u Somboru i maturirao je u ovdašnjoj Gimnaziji 1931. godine. Studirao je šumarstvo, a u KPJ primljen je 1935. godine. Već naredne godine, zbog svoje političke aktivnosti, bio je uhapšen i osuđen na zatvorsku kaznu prema Zakonu o zaštiti države, koju je 1936/37. g. izdržavao u Sremskoj Mitrovici. Kasnije je postao član Centralnog komiteta KPJ za Hrvatsku i poginuo je 1941. g. u Zagrebu.[21]

Jevrem Lazić (1925-1944), rođen je u Somboru i završio je četvrti razred somborske Gimnazije školske 1940/41. godine, ali školovanje tokom okupacije nije nastavio. Poginuo je krajem 1944. g. kao borac Narodnooslobodilačke vojske, kod Bolmana u Baranji. Ime mu je ubeleženo na gimnazijskoj spomen-ploči đaka poginulih u Narodnooslobodilačkoj borbi.[22] 

Milenko Marinković (1910-1944), rođen je u selu Striježevici u Slavoniji i bio je stariji brat narodnog heroja Sonje Marinković. Maturirao je u somborskoj Gimnaziji 1928. godine, posle čega je studirao građevinu u Beogradu, gde je stupio u revolucionarni studentski pokret i učestvovao u velikom broju studentskih akcija. Zbog antifašističke delatnosti uhapšen je i osuđen početkom jeseni 1943. godine, a kaznu je izdržavao u zatvoru Šatoraljaujhelj, na severu Mađarske, u kome je bio član zatvorskog partijskog rukovodstva. Tu je 22. marta 1944. g. poginuo u oružanoj pobuni i pokušaju proboja iz zatvora.[23]   

Đura Maširević (1922-1945), rođen je u Somboru kao sin dr Branka Maširevića, predsednika Okružnog suda i dugogodišnjeg predsednika Upravnog odbora Zajednice doma i škole. Maturirao je u somborskoj Gimnaziji 1940. g. i iste godine primljen je u SKOJ. Prekinuo je studije zbog rata i okupacije i vratio se u Sombor. Tu je, u novembru 1942. g. uhapšen i u januaru 1943. g. osuđen na četvorogodišnju zatvorsku kaznu, koju je izdržavao u mađarskom zatvoru. Krajem 1944. g. prebačen je u logor Dahau, a u ispostavi tog logora Šemberg poginuo je u februaru 1945. godine.[24] 

Zlatoje Pajčić (1925-1943), rođen je u Sentandreji, a u somborskoj Gimnaziji je do 1941. g. završio šest razreda, ali školovanje u vreme okupacije nije nastavio. Još pre rata primljen je u članstvo SKOJ-a. Uhapšen je krajem 1941. g. u Somboru i početkom naredne godine osuđen je na tri godine zatvora. Prinudno je iz kaločkog zatvora poslat u radne čete na Istočnom frontu, gde je preminuo početkom 1943. godine. Ime mu je ubeleženo na gimnazijskoj spomen-ploči đaka poginulih u Narodnooslobodilačkoj borbi.[25]  

Nikola Pantić (1926-1944/45), bio je školske 1940/41. g. đak trećeg razreda Gimnazije, ali školovanje u njoj nije nastavio tokom okupacije. Poginuo je kao pripadnik Narodnooslobodilačke vojske u zimu 1944/45. g. u Slavoniji. Ime mu je ubeleženo na gimnazijskoj spomen-ploči đaka poginulih u Narodnooslobodilačkoj borbi.[26]

Marinko Plavšić (1912-1942), rođen je u Somboru, a maturirao je u ovdašnjoj Gimnaziji 1934. godine. Završio je studije prava i postao je član KPJ, čiji je bio jedan od aktivista i nakon okupacije Sombora. Uhapšen je u drugoj polovini 1941. godine, a posle višemesečne istrage, Specijalni sud osudio ga je polovinom februara 1942. g. na kaznu smrti streljanjem, što je 19. februara izvršeno u dvorištu Honvedske kasarne, na početku Bezdanskog puta u Somboru. Njegovim imenom nazvana je jedna somborska ulica.[27]

Dr Mihailo Miška Predić (1918-1941), rođen je u Rudnoj, u Banatu, a u somborskoj Gimnaziji maturirao je 1936. godine, posle čega je studirao medicinu u Zagrebu. Godine 1941. zaposlio se kao lekar – stažer u bolnici u Petrovgradu (Velikom Bečkereku, kasnije Zrenjaninu), a istovremeno se nalazio i u pokrajinskom rukovodstvu SKOJ-a. Nemačka policija uhapsila ga je u julu 1941. godine, a streljan je poslednjeg dana tog meseca u Velikom Bečkereku. Kada su nakon rata ekshumirana tela streljanih rodoljuba pronašli su Predićevo telo vezano jednom rukom i bodljikavom žicom za telo narodnog heroja Sonje Marinković, njegove bliske saradnice i nerazdvojne prijateljice.[28]      

Mileta Protić (1913-1944), rođen je u Tovariševu, a od 1927. g. pohađao je somborsku Gimnaziju (od V do VIII razreda), u kojoj je maturirao 1931. godine. Školovanje je nastavio na Vojnoj pomorskoj akademiji u Dubrovniku, koju je završio sa odličnim uspehom 1934. godine. Potom je 1937. g. završio Vazduhoplovnu izviđačku školu u Petrovaradinu, a 1939. g. i  Pilotsku školu u Pančevu. Uoči Drugog svetskog rata imao je čin poručnika fregate, a dan pred kapitulaciju u Aprilskom ratu, sa još nekoliko pilota, preleteo je hidroavionom u Grčku, pa u Egipat, gde se, sa drugim jugoslovenskim pilotima, stavio na raspolaganje britanskom Kraljevskom ratnom vazduhoplovstvu (RAF), obavljajući brojne borbene i ratne zadatke na Mediteranu. Kada je 22. aprila 1944. g. u Libiji formirana prva eskadrila jugoslovenske Narodnooslobodilačke vojske, sa 26 pilota, Mileta Protić je postavljen za njenog komandanta. Polovinom avgusta 1944. g. ova eskadrila je, sa svojih 16 „Spitfajera“, počela borbena dejstva iznad Jugoslavije, a baza eskadrile nalazila se na ostrvu Vis. Komandant eskadrile, major Mileta Protić, poginuo je na 66. borbenom zadatku, 19. decembra 1944. godine, kod Žepča u Bosni. U poslednjem od nekoliko ponovljenih napada na nemačku motorizovanu kolonu bio je pogođen i teško ranjen, pa je odlučio da se avionom, sa preostalim bombama, obruši na neprijateljske tenkove. Uništio je tenkove i poginuo u eksploziji koju je izazvao tim herojskim činom. Posthumno je odlikovan Ordenom partizanske zvezde prvog reda. Njegovim imenom nazvane su po jedna ulica u Somboru, Novom Sadu i rodnom Tovariševu, u kome ime Milete Protića nosi i tamošnja osnovna škola.[29]

Mileta Protić

Dr Ružica Rip (1914-1942), rođena je u jevrejskoj trgovačkoj porodici u Bezdanu, a u somborskoj Gimnaziji maturirala je 1933. godine. Studirala je medicinu u Beogradu i aktivno je učestvovala u naprednom studentskom pokretu. Članica KPJ postala je 1940. godine, a kao mlada lekarka uhapšena je i zatvorena u zloglasnoj beogradskoj „Glavnjači“, odakle je, posle višemesečne torture, puštena nakon martovskih demonstracija. Iz okupiranog Beograda dr Ružica Rip je, sa verenikom Milutinom Lakićevićem (kasnije proglašenim za narodnog heroja), prešla početkom maja 1941. g. u Crnu Goru, gde je  njen verenik bio jedan od organizatora ustanka protiv okupatora, a njoj je poverena organizacija partizanske sanitetske službe. Vodila je partizanske bolnice u Kolašinu i na Žabljaku, a potom je bila lekarka Komskog partizanskog odreda. Zarobljena je u martu 1942. godine, prilikom evakuacije ranjenika i mučenički je stradala 25. marta u zarobljeništvu kod Kolašina u Crnoj Gori. Njenim imenom nazvana je jedna somborska ulica, kao i ovdašnja Srednja medicinska škola.[30] 

Dr Ružica Rip

Ladislav Santo (1921-1942), rođen je u Somboru, a u ovdašnjoj Gimnaziji maturirao je 1939. godine. Kao student postao je član SKOJ-a i aktivno je učestvovao u antifašističkom pokretu, pa je uhapšen u Somboru krajem 1941. godine. Početkom naredne godine osuđen je na tri godine zatvora. Bio je među Somborcima koji su iz kaločkog zatvora, u novembru 1942. godine, prinudno odvedeni u radne čete na Istočni front, a mađarski honvedi su ga streljali na obali Dona, početkom decembra 1942. godine, u odmazdi zbog bekstva nekolicine zatvorenika.[31]

Vujadin Bane Sekulić (1920-1941), rođen je u Somboru i pohađao je ovdašnju Gimnaziju u kojoj je maturirao 1939. godine, a kao jedan od najboljih učenika bio je oslobođen usmenih ispita (istovremeno se, kao gimnazijalac, uspešno bavio atletikom). Studirao je tehničke nauke u Beogradu, gde je 1940. g. postao član SKOJ-a. Hapšen je zbog učešća u demonstracijama. Posle Aprilskog rata i okupacije vratio se u Sombor i u julu 1941. g. postao član KPJ. Uhvaćen je 22. jula u akciji paljevine žita u predelu južno od Sombora. Na licu mesta je pretučen i odveden u obližnje nemačko selo Prigrevicu, gde je izdržao prva mučenja, posle čega je vraćen u Sombor. Usledila je tronedeljna policijska istraga uz fizičku torturu, ali Bane Sekulić nije odao svoje drugove, niti partijske veze. Višednevna batinjanja policijskih agenata mladi Somborac je izdržao stoički, a kada su okupatorske vlasti shvatile da neće uspeti da ga slome, organizovano je 14. avgusta 1941. g. suđenje pred prekim Vojnim sudom, na drugom spratu zdanja Županije. Bane Sekulić je osuđen na smrt streljanjem i kazna je izvršena iste večeri u dvorištu zatvora, iza Županije. Pred streljanje bilo je dozvoljeno da se sretne sa majkom i sestrom, preko kojih je poručio da je srećan što umire, a da nije poklekao pod mučenjima. Posle oslobođenja, njegovim imenom nazvana je jedna somborska ulica, kao i ovdašnja velika fabrika metalnih proizvoda. U somborskom gradskom parku, ispred zdanja Županije, otkrivena je 4. jula 1958. g. bista Baneta Sekulića, a 1988. g. postavljena je i njegova spomen-ploča na fasadi zdanja Županije. Ime mu se nalazi i na gimnazijskoj spomen-ploči đaka poginulih u Narodnooslobodilačkoj borbi.[32]

Vujadin Bane Sekulić

Kornelija Sende (1914-1941), rođena je u Bačalmašu (u Mađarskoj), niže razrede gimnazije pohađala je u Apatinu, a više razrede u Somboru, gde je 1932. g. i maturirala. Studirala je medicinu u Zagrebu i Beogradu i pristupila je naprednom studentskom pokretu, a 1937. g. postala je član zabranjene KPJ. Sa svojim suprugom Vladetom Popovićem, takođe studentom medicine, učestvovala je od 1937. g. u Španskom građanskom ratu kao bolničarka u redovima republikanske vojske, nakon čijeg poraza je bila zatvorena u logoru Sen Zahar u Francuskoj. U Jugoslaviju se vratila 1939. godine, ali su potom usledila višestruka hapšenja (u septembru 1939, januaru i julu 1940. i januaru 1941), prilikom kojih je trpela policijska zlostavljanja i fizičku torturu, a nakon martovskih demonstracija 1941. g. proterana je u Apatin, gde je živela njena porodica. Ilegalno se vratila u okupirani Beograd i postala sekretar jedne partijske ćelije. Ponovo je uhapšena u avgustu 1941. godine i upućena u logor na Banjici, gde je 19. septembra 1941. g. streljana.[33]

Dušan Staničkov (1919-1941), rođen je u Staparu, a u somborskoj Gimnaziji pohađao je četiri niža razreda, da bi posle male mature (1934) prešao u Vojno-tehnički zavod u Kragujevcu, na bravarski zanat, gde je 1936. g. primljen u SKOJ. Član KPJ postao je 1939. g. i uskoro je osuđen na devet meseci zatvora, posle koga je proteran u Sombor. Zbog hrabrog držanja u policijskoj istrazi predložen je za člana Okružnog komiteta SKOJ-a u Somboru, a uskoro je postao i član Okružnog komiteta KPJ za severozapadnu Bačku i Baranju. Tokom jula 1941. g. učestvovao je u akcijama paljenja žita. U partizanskoj bazi, na salašu u somborskim Gogama, opkolili su ga, u noći između 2. i 3. novembra 1941. godine, pripadnici mađarske žandarmerije i policijski agenti, a da ne bi dospeo u ruke neprijatelja izvršio je samoubistvo. Posle rata, njegovim imenom nazvani su jedna somborska ulica i građevinsko preduzeće u Somboru, a ubeležen je i na gimnazijskoj spomen-ploči đaka poginulih u Narodnooslobodilačkoj borbi.[34]

Dušan Staničkov

Milivoj Milenko Stričević (1914-1945), rođen je u Somboru i završio je šest razreda somborske Gimnazije (ispisao se iz škole u VII razredu školske 1931/32. godine). Bavio se potom zemljoradnjom na svom salašu u Leniji, a 1942. g. bio je primljen u KPJ. Uhapšen je u novembru 1942, a u januaru 1943. g. osuđen je na dve i po godine zatvora. Iz mađarskih zatvora premešten je u koncentracioni logor Dahau u Nemačkoj, a poginuo je u februaru 1945. godine, u logorskoj ispostavi Šemberg. Njegovim imenom nazvana je jedna somborska ulica.[35] 

Bogdan Suvajdžić (1925-1944), rođen je u Sivcu, a u somborskoj Gimnaziji pohađao je 1940/41. g. četvrti razred, ali nije nastavio školovanje u vreme okupacije. Poginuo je u redovima Narodnooslobodilačke vojske 12. novembra 1944. godine. Ime mu je ubeleženo na gimnazijskoj spomen-ploči đaka poginulih u Narodnooslobodilačkoj borbi.[36]

Dr Andrija Fišer (1914-1943), rođen je u Bogojevu, a maturirao je u somborskoj Gimnaziji 1933. godine. Studirao je medicinu i kao lekar postao je aktivista Narodnooslobodilačkog pokreta. Uhapšen je krajem 1941. g. u Somboru i osuđen je početkom naredne godine na šest godina zatvora. Iz zatvora u Kaloči je, u novembru 1942. godine, prinudno odveden u radne čete na Istočnom frontu, gde je poginuo početkom 1943. godine.[37]

Vilmoš Špajdl (1911-1945), rođen je u Lipi (Rumunija), a maturirao je u somborskoj Gimnaziji 1929. godine. Studirao je i diplomirao građevinu u Beogradu, gde je pristupio KPJ. U Aprilskom ratu bio je zarobljen, a posle višemesečnog boravka u nemačkom vojnom logoru vratio se u Sombor i odmah se priključio Narodnooslobodilačkom pokretu. Trosobni stan inž. Špajdla bio je utočište somborskih ilegalaca (neko vreme u njemu je boravio i sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu Svetozar Toza Marković), a tu su pripremani i štampani materijali NOP-a i Pokrajinskog komiteta. Vilmoš Špajdl i njegova supruga uhapšeni su krajem novembra 1942. godine. Početkom 1943. g. oboje su osuđeni na smrtnu kaznu, koja im je zamenjena kaznama 15-godišnjeg, odnosno osmogodišnjeg zatvora. Krajem 1944. g. inž. Špajdl premešten je iz segedinskog zatvora (u kome je bio jedan od urednika ilegalnog zatvorskog lista) u koncentracioni logor Dahau, gde je smrtno stradao početkom 1945. godine. Njegovim imenom nazvana je posle rata jedna somborska ulica.[38]

Vilmoš Špajdl

Dr Oto Štoker (1911-1944), rođen je u Baji (Mađarska), a u somborskoj Gimnaziji maturirao je 1930. godine. Studirao je na beogradskom Poljoprivrednom fakultetu, na kome je od 1938. g. radio kao asistent – volonter, a doktorirao je iz oblasti pedologije 1940. godine. Pridružio se tokom rata Narodnooslobodilačkom pokretu i angažovan je u Ekonomskom odeljenju Glavnog štaba NOV i POJ za Vojvodinu. Poginuo je krajem 1944. g. na Sremskom frontu.[39] 

Ivan Šuc (1921-1944), rođen je u Zagrebu,  živeo je u Odžacima i maturirao je u somborskoj Gimnaziji 1939. godine. Član SKOJ-a postao je 1940, a nakon hapšenja u Budimpešti, gde je studirao arhitekturu, u septembru 1943. g. osuđen je na smrtnu kaznu, koja je zamenjena kaznom višegodišnjeg zatvora. Dospeo je u mađarski zatvor Šatoraljaujhelj, gde je bio urednik ilegalnog zatvorskog lista „Okovana Vojvodina“ i član zatvorskog partijskog rukovodstva. Smrtno je stradao 22. marta 1944. g. u pokušaju proboja tokom zatvorske pobune, čiji je bio jedan od predvodnika.[40] 

Osim navedenih, trojica učenika VIII razreda somborske Gimnazije (Branko Žganec, Radoslav Korljan i Vlado Hart) živote su izgubili u ustaškom teroru, a najmanje 11 tadašnjih gimnazijalaca jevrejske narodnosti stradalo je u holokaustu, po nacističkim logorima (Toma Bolgar, Nikola Vig, Josip Zelenfrojnd, Vera Mader, Mira Mader, Marinka Oblat, Ervin Paškus, Judita Rozenfeld, Josip Hirš, Oto Štajn i Pavle Štaser).[41] 

Deo nekadašnjih somborskih gimnazijalaca preživeo je hapšenja, zatvorske torture i prisilni rad, i uspeo je da se vrati u Sombor. Među njima su bili i: Stevan Ištvan Sentđerđi, student prava, inače član SKOJ-a (od 1939) i KPJ (od 1940), aktivista Narodnooslobodilačkog pokreta, koji je početkom 1942. g. bio osuđen na 12 godina zatvora, a krajem 1944. g. vratio se iz zatvora u Kaloči (posle rata bio je profesor srpskohrvatskog jezika u Subotici); Milenko Beljanski, član SKOJ-a (od 1940) i KPJ (od 1942), vratio se u junu 1945. g. iz logora Dahau, posle tri godine boravka u raznim mađarskim i nemačkim zatvorima i logorima (posle rata bio je novinar i pisac, osnivač, direktor i urednik „Somborskih novina“, a zahvaljujući njemu objavljen je i sačuvan najznatniji broj podataka o antifašističkom pokretu u Somboru i okolini); Olga Braun, članica SKOJ-a od 1940, uhapšena je i osuđena početkom 1942. g. na tri godine zatvora, koje je izdržala u kaločkom zatvoru, a potom u koncentracionim logorima Dahau i Bergenbelzen u Nemačkoj, odakle se, nakon oporavka u stacionaru, vratila u Sombor u avgustu 1945. godine (posle rata postala je profesor srpskohrvatskog jezika). Među retkim jevrejskim đacima somborske Gimnazije koji su preživeli pakao Aušvica i Mathauzena bio je učenik šestog razreda Đorđe Lebović (ali ću pakao zauvek nositi u sebi, zapisao je kasnije), koji se vratio u Sombor i nastavio školovanje u Gimnaziji 1945/46. godine. Ovaj, kasnije poznati jugoslovenski dramaturg, sa valjda sudbinskom predodređenosti da svedoči o veličini preživljenog zla, osim nekoliko potresnih drama, ostavio je o svom detinjstvu i mladosti u Somboru, sve do vremena odlaska u logor, literarno svedočenje najviše umetničke vrednosti – autobiografski roman „Semper idem“, verovatno jedno od najupečatljivijih ostvarenja savremene srpske književnosti.

Đorđe Lebović

U zgradi somborske Gimnazije, na središnjem zidu međusprata, 16. decembra 1950. g. postavljena je, na inicijativu Školskog komiteta Narodne omladine Jugoslavije, spomen-ploča sa imenima 12 gimnazijalaca poginulih u antifašističkoj borbi.

Spomen-ploča sa imenima nekih od poginulih gimnazijalaca-antifašista, postavljena u zgradi somborske Gimnazije, 16. decembra 1950. god.

Milan Stepanović

Najavna ilustracija: Sutjeska (plakat autora Sanje Stepanović i Danila Miloševa Wostoka)

[1] Izveštaj za školsku 1933/34 (1934). 75. Petrović, S.; Lazarević, R.; Petković, A. i Stanković, D. (1957).  6;  https://sr.wikipedia.org/wiki/Vlada_Aksentijević (pristupljeno 20.08.2022).

[2] Izveštaj za školsku 1929/30 (1930). 35. Petrović, S.; Lazarević, R.; Petković, A. i Stanković, D. (1957).  452;  Cvetić, B. i dr. (1975). 784; https://sr.wikipedia.org/wiki/Sonja_Marinković (pristupljeno 20.08.2022).

[3] AJ. F. 66, fsc. 883-1298/09.02.1921; AJ. F. 66, fsc. 883-1298/02.08.1921; Petrović, S.; Lazarević, R.; Petković, A. i Stanković, D. (1957).  466-467;  https://sr.wikipedia.org/wiki/Božidar_Maslarić (pristupljeno 20.08.2022).

[4] Petrović, S.; Lazarević, R.; Petković, A. i Stanković, D. (1957). 125;  https://sr.wikipedia.org/wiki/Čajavec (pristupljeno 20.08.2022).

[5] Konsultujući zvanične izvornike (matične knjige, lične podatke učenika iz školskih izveštaja i spiskove poginulih u Drugom svetskom ratu) i stručne studije, na više mesta ispravili smo podatke o godinama i mestu rođenja i smrti, koji su navedeni u citiranoj zavičajnoj literaturi.  

[6] Izveštaj za školsku 1937/38 (1938). 114; Beljanski, M. (1969). 92; Rotbart, V. (1988). 291.

[7] Izveštaj za školsku 1939/40 (1940). 123; Beljanski, M. (1973). 69-70, 74-75; Rotbart, V. (1988). 236, 376-378; Bárdos, L., Jámbor, Á., Neruszsil, I., Seregi, F. & Majtényi, J. (1994). 201, 204.

[8] Izveštaj za školsku 1938/39 (1939). 111; Beljanski, M. (1969). 92; Rotbart, V. (1988). 291.

[9] Évkönyve 1940/41, 1941/42 (1942). 31; Vasiljević, S. (1981). 9; Beljanski, M. (1988). 28. Rotbart, V. (1988). 112, 185, 195, 242, 375. 236.

[10] Izveštaj za školsku 1937/38 (1938). 103; Izveštaj za školsku 1939/40 (1940). 124; Beljanski, M. (1969). 226-227.

[11] Izveštaj za školsku 1931/32 (1932). 54; Beljanski, M. (1969). 92; Vasiljević, S. (1977). 10; Rotbart, V. (1988). 129, 162,163, 165,183, 366.

[12] Izveštaj za školsku 1934/35 (1935). 10-15, 102; Cvetić, B. i dr. (1975). 553; https://www.ravnoplov.rs/hrabra-somborska-partizanka/ (pristupljeno 20.08.2022).

[13] Évkönyve 1940/41, 1941/42 (1942). 35, 45; Beljanski, M. (1988). 35-37. Rotbart, V. (1988). 375.

[14] Izveštaj za školsku 1938/39 (1939). 111; Ljubičić, N. (1979). 406.

[15] Maširević, L. (1972). 153; https://sh.wikipedia.org/wiki/Ivan_Jakšić (pristupljeno 20.08.2022).

[16] Évkönyve 1940/41, 1941/42 (1942). 27; Božić, M. (1978). 476.

[17] Évkönyve 1940/41, 1941/42 (1942). 33. Izveštaj za školsku 1945/46 (1946). 3; Beljanski, M. (1969). 93.

[18] Évkönyve 1940/41, 1941/42 (1942). 29; Izveštaj za školsku 1945/46 (1946). 3; Maširević, L. (1972).  71.

[19] Évkönyve 1940/41, 1941/42 (1942). 32, 99; Maširević, L. (1972).  69.

[20] Izveštaj za školsku 1934/35 (1935). 87, 99; Beljanski, M. (1969). 93. Beljanski, M. (1988). 14.

[21] Izveštaj za školsku 1930/31 (1931). 116; Beljanski, M. (1968). 188, 193-195.

[22] Évkönyve 1940/41, 1941/42 (1942). 27. Izveštaj za školsku 1945/46 (1946). 3.

[23] Maširević, L. (1972). 153; Rotbart, V. (1988). 183, 189, 207, 377; Bárdos, L., Jámbor, Á., Neruszsil, I., Seregi, F. & Majtényi, J. (1994). 141, 152, 192, 236.

https://sr.wikipedia.org/wiki/Sonja_Marinković (pristupljeno 20.08.2022);

[24] Izveštaj za školsku 1939/40 (1940). 125; Beljanski, M. (1969). 228.

[25] Évkönyve 1940/41, 1941/42 (1942). 31; Beljanski, M. (1969). 92; Beljanski, M. (1988). 14.

[26] Évkönyve 1940/41, 1941/42 (1942). 21; Izveštaj za školsku 1945/46 (1946). 4.

[27] Izveštaj za školsku 1933/34 (1934). 76; Beljanski, M. (1969). 91-92.

[28] Izveštaj za školsku 1933/34 (1934). 76; http://zrikipedia.com/index.php?title=Mihailo_Predić_-_Miška (pristupljeno 21.08.2022).

[29] Izveštaj za školsku 1930/31 (1931). 115; http://vazduhoplovnetradicijesrbije.rs/index.php/biografije/562-mileta-protic (pristupljeno 21.08.2022).

[30] Izveštaj za školsku 1932/33 (1933). 76; Maširević, L. (1981), 2; https://sr.m.wikipedia.org/sr-ec/Ružica_Rip (pristupljeno 21.08.2022); https://medicalcg.me/ljubav-ih-u-smrt-odvela/ (pristupljeno 21.08.2022).

[31] Izveštaj za školsku 1938/39 (1939). 113; Rotbart, V. (1988). 291.

[32] Izveštaj za školsku 1938/39 (1939). 114; Beljanski, M. (1969). 74-76; Beljanski, M. (1988). 23-24; https://www.ravnoplov.rs/vujadin-bane-sekulic-antifasisticki-heroj-iz-sombora/ (pristupljeno 22.08.2022).

[33] Izveštaj za školsku 1931/32 (1932). 75; Cvetić, B. i dr. (1975). 120; https://sr.m.wikipedia.org/sr-ec/Kornelija_Sende-Popović (pristupljeno 22.08.2022).

[34] Izveštaj za školsku 1933/34 (1934). 59, 72;  Beljanski, M. (1988). 25-26.

[35] Izveštaj za školsku 1931/32 (1932). 62, 72;  Beljanski, M. (1969). 188, 228. 

[36] Évkönyve 1940/41, 1941/42 (1942). 26; Izveštaj za školsku 1945/46 (1946). 3; Maširević, L. (1972).  71.

[37] Izveštaj za školsku 1932/33 (1933). 76;  Beljanski, M. (1969). 92; Beljanski, M. (1988). 14.

[38] Maširević, L. (1972). 153; Beljanski, M. (1973). 59-67. Rotbart, V. (1988). 132, 185, 195, 212, 375.

[39] Izveštaj za školsku 1929/30 (1930). 46; Pedeset godina Poljoprivrednog fakulteta… (1970). 29, 147, 236; Maširević, L. (1972). 153.

[40] Izveštaj za školsku 1938/39 (1939). 114;  Rotbart, V. (1988). 183, 207, 209; Bárdos, L., Jámbor, Á., Neruszsil, I., Seregi, F. & Majtényi, J. (1994). 95, 141, 144, 152, 170, 182, 193, 200.

[41] Izveštaj za školsku 1945/46 (1946). 4;  Maširević, L. (1972). 69.

1 Komentar

  • Drasko Kovjanic

    Imam zajednicku fotografiju Branslava Gagricana ,sestre mu Jelice i brata Blagoja u njihovom dvoristu.

Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.