Gastronomija,  RAVNIČARSKI DIVANI

SOMBORSKE LUBENICE

Brojni su simboli Sombora po kojima je ova varoš poznata daleko izvan svog okruženja. Zna se za Sombor po zelenilu (bođošima), fijakerima, tamburašima, čuvenom somborskom siru, ribljem paprikašu, slavnim pesnicima, piscima, slikarima, kompozitorima, prosvetiteljima, duhovnicima i sportistima, skladnoj i očuvanoj arhitekturi itd. Ipak, pri tome malo znamo da je Sombor vekovima, širom regiona, kako se to danas kaže za južnoslovenske prostore, bio najpoznatiji po – lubenicama.

Somborske lubenice bile su tamno-zelene kore, bez šara

Somborske lubenice, tamno zelene kore i bez šara, ali slatke i sočne, zaista su bile najčuveniji lokalni „brend“, a Somborci su sejali bostan (odnosno “vrežu” ili puzavice) još od 16. veka, pa su, vremenom, postali vrsni uzgajivači, posebno lubenica, koje su, u velikim količinama, izvozili i prodavali, sve do Bosne i Dalmacije. Prema podacima turskog katastarskog deftera iz 1570. g. somborska hrišćanska raja je na ime poreza za bostan i baštensko povrće davala harač od 26 akči, a turski stanovnici Sombora davali su 100 akči. Samo osam godina klasnije (1578) stanovnici Sombora su za bostan plaćali porez od 210 akči, što ukazuje da je za kratko vreme uzgoj lubenica i dinja povećan za dve trećine u poređenju sa prethodnim popisom. Prilikom svog boravka u Somboru, turski putopisac Evlija Čelebi zabeležio je 1665. g. da kola ukusnih lubenica i dinja ovde mogu da se kupe za svega pet novčića. Posebno je na ceni bilo seme somborske lubenice.

Lubenice su u Somboru gajene i prodavane još u vreme turske uprave

Bostan je bio sađen po salaškim baštama na nižem, vlažnom i dobro nađubrenom zemljištu, ili je sejan na njivama, obično uz kukuruz. Posebno dobro su lubenice rasle pored rečice Mostonge, gde su lako dostizale težinu od 15 do 20 kilograma. Bile su poznate po slatkom ukusu, te hrskavom i izrazito crvenom jezgru (mesu). Obično su, pre jela, hlađene u kućnom bunaru, a od kora lubenice somborske domaćice pravile su slatko ili su male lubenice, još dok su veličine pesnice, stavljale u turšiju.

Bostan
Somborka

Lubenice i dinje u Somboru su prodavane na prostoru između kuće (kasnije palate) trgovačke porodice Vajdinger i hotela „Lovački rog“ (kasnije „Sloboda“). Tek od polovine 20. veka lubenice se prodaju na velikoj Gradskoj pijaci. Pojavom železnice, u drugoj polovini 19. veka, somborske lubenice su izvožene i u udaljenije krajeve poput Slavonije, Bosne i Dalmacije.

Prodaja lubenica početkom 20. veka
Lubenice su u Somboru prodavane ispred Vajdingerovog zdanja

Somborski salašari su, kada bostan dobro rodi, imali brda lubenica, koje u toj količini nosu mogli ni da prodaju, ni da pojedu, pa su ih koristili i za hranjenje svinja. Sećam se priče svog oca kada se, kao mladić, sa drugarima vraćao kući (u Stanišić), peške posle neke utakmice u susednom Lemešu (Svetozaru Miletiću), poljskim putevima, po vrelom letnjem danu. Momci, ožedneli od fudbala i sunca, navratili do nekog salaša kraj koga je stojala čitava planina lubenica, pa upitaše čiču, vlasnika salaša, mogu li da se posluže kojom. On im velikodušno reče: „Ta samo vi je’te derani kol’ko god možete, tako svejedno oću l’ dat vama il’ svinjama…“.

 

Milan Stepanović

1 Komentar

  • Tatjana

    Ja sam Somborka.Sombor ima mnogo cega dobrog ali poseban reon salasa gde su zaista perfektne lubeni ce jesu salasi Bukovac ili Bukovack salasi.

Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.