Arhitektura,  Istorija,  OBZORJA PROŠLOSTI,  PALETA RAVNICE

SOMBORSKA SRPSKA ČITAONICA

Staranjem uglednih i učenih somborskih Srba osnovana je 12/24. marta 1845. g. Srpska čitaonica, te se Somborci iz slovesnog svog dremeža bude, javljao je somborski dopisnik „Serbskih narodnih novina“ Aleksandar Stojačković, budući srpski povesničar i političar.

Među 72 osnivača druge po starosti čitaonice u Srba (starija je jedino iriška čitaonica) nalazili su se i tadašnji gradonačelnik, varoški kapetan, poslanik u ugarskom Saboru, sveštenici, trgovci, zemljoposednici i drugi najotličniji građani. Besumnje da je ovaj kulturni poduhvat somborskih Srba delom bio uslovljen i osnivanjem čitaonice čiju su većinu pokretača i članova činili somborski Mađari, tri meseca ranije. Za prvog predsednika izabran je stari somborski paroh Avram Maksimović, sastavljač prvog srpskog pčelarskog priručnika, štampanog još 1810. godine, koji je, svojevremeno, imao presudnu ulogu u inicijativi za preseljenje Srpske učiteljske škole (Preparandije) iz Sentandreje u Sombor 1816. godine.

Somborski sveštenik Avram Maksimović, prvi predsednik Srpske čitaonice
Spisak osnivača somborske Srpske čitaonice (oštećen)
Ustav somborske Srpske čitaonice odobren je od gradskih vlasti u aprilu 1846. godine, a februara 1847. g. potvrdio ga je i tadašnji austrijski imperator Ferdinand. Prema ovom dokumentu, članom čitaonice mogao je postati samo onaj građanin čiji su poštenje, dobrota i pravičnost njegovi osvedočeni. Kao i posle svakog poduhvata koji krene sa oduševljenjem osnivača, nakon nekoliko godina deo članstva somborske Srpske čitaonice je ohladneo, pa je decembarskoj skupštini iz 1852. g. prisustvovala svega trećina upisanih članova. Ipak, materijalno stanje Čitaonice bilo je dobro, a glavnica sa kojom je raspolagala Čitaonica iznosila je krajem 1852. g. 8.000 forinti.
Naslovna i prva strana Ustava somborske Srpske čitaonice iz 1846. god.

Srpska čitaonica imala je i svoju knjižnicu (biblioteku), čiji je knjižni fond popunjavan najčešće poklonima, pa je 1853. g. majka preminulog dr Save Jovanovića, urednika patrijaršijkog lista „Pozornik“ i nekadašnjeg profesora somborske realke, poklonila ovdašnjoj Srpskoj čitaonici njegovu zbirku od 300 knjiga, mahom naučne sadržine, pisanih na srpskom, latinskom, francuskom, nemačkom, češkom i mađarskom jeziku. Osim toga, Čitaonica je decenijama bila pokretač kulturnog, društvenog i političkog života ovdašnjih Srba, a često su njeni članovi organizovali i brojne akcije za pomoć raznim povodima, kako na lokalnom nivou, tako i širom srpskog nacionalnog prostora.

Lepo uređene prostorije Srpske čitaonice nalazile su se 1858. g. u okviru zdanja somborske Srpske učiteljske škole (Preparandije), u porti Svetođurđevske crkve, a članovi Čitaonice imali su mogućnost da, osim knjiga, čitaju srpsku i nemačku štampu. Srpska čitaonica je 1861. g. imala nacionalnu srpsku zastavu na kojoj je bila ispisana reč sloga, i ona je, povremeno, bila isticana na tornju Gradske kuće. Šezdesetih godina 19. veka prostorije Čitaonice nalazile su se u palati „In foro”, prvo u prizemlju, a zatim u središnjoj prostoriji koja je izlazila na balkon ovog zdanja. Početkom sedamdesetih godina 19. veka Srpska čitaonica je premeštena u crkvenu ili „protinu“ kuću, na uglu Trga Sv. Đorđa i Velikocrkvene ulice (Veljka Petrovića), a na fotografiji Trga, nastaloj oko 1874. godine, na fasadi ove kuće, koja je tada u prizemlju još imala stubove, vidi se velik ćirilični natpis „Srpska čitaonica“. Osim čitanjem, članovi Čitaonice su vreme najčešće prekraćivali i kartanjem, pa je 1881. g. protiv Čitaonice podneta prijava da se u njenim prostorijama hazardira i povedena je povodom toga istraga, ali ništa nije dokazano.

Palata In foro u čijim se prostorijama (zaokruženo) nalazila Srpska čitaonica šezdesetih godina 19. veka
Crkveno zdanje (protina kuća) u čijem se prizemlju nalazila Srpska čitaonica (natpis zaokružen) sedamdesetih godina 19. veka

Nakon više decenija seljakanja Čitaonice, o Božiću 1881. g. somborski srpski prvaci okupljeni u kući Sime Bikara dogovorili su se da podignu stalno čitaoničko zdanje. Sima Bikar je predložio da se kupi posed sa kućom braće Šliser, u samom središtu grada, na uglu Solarskog sokaka i Glavne ulice, u neposrednom susedstvu nešto ranije sagrađene palate Julija Semzea (krajem 18. i tokom prve tri decenije 19. veka ovde se nalazilo zemljište i prizmena kuća u seoskom stilu trgovca i fabrikanta Vasilija Prokopovića, 1837. g. vlasnik ovog poseda, veliličine 357 kvadratnih hvati, bio je Aleksandar Peak, a 1859. g. Jozef Lipert). Zemljište i kuća kupljeni su od braće Šliser za 7.700 forinti.

Istovremeno je čitaonička skupština osnovala sedmočlani „Odbor za zidanje Čitaonice“, na čijem čelu se nalazio Justin Konjović. Odbor je krajem januara 1882. g. usvojio predlog da čitaoničko zdanje bude podignuto još iste godine. Prilozima članova Čitaonice i srpskog građanstva, pre svega trudom i zalaganjem Justina Konjovića, Sime Bikara i Nike Grujića, gradnja je mogla da počne već u proleće 1882. godine. Kamen temeljac zdanja Srpske čitaonice, u prisustvu članova čitaoničke skupštine i građanstva, položen je 25. maja 1882. godine, a osvetio ga je zamenik somborskog prote Miloš Janković. U temelje je postavljena povelja o zidanju. Arhitektonski nacrt načinio je peštanski arhitekta Leopold Decer, a zgradu je, za iznos od 24.000 forinti, sazidao Ferenc Decer, koji je te godine rukovodio i završnim radovima na obnovi i proširenju zgrade Županije.

Justin Konjović (deda slikara Milana Konjovića), predsednik Odbora za zidanje zdanja Srpske čitaonice 1882. god.

Na skladnoj i lepoj jednospratnici, uzornom primeru stila eklekticizma, sazidanoj u obliku slova L, zapadna fasada gledala je na Glavnu ulicu, a severna na Adžijin ili Solarski sokak (današnja Čitaonička ulica). Na spratu zapadne fasade nalazila su se tri polukružna prozora između kojih je postavljen po jedan jonski stub, dok su se dva jonska stuba nalazila na kraju fasade, a u prizemlju su bila polukružna vrata sa dva polukružna izloga. Severna fasada zgrade bila je istovetna sa zapadnom, sa istovetnim ispadom i polukružnim prozorima na spratu i u prizemlju (u prizemlju uokvirenim širokim rustičnim pojasom). Kasnije će donji polukružni izlozi i ulazna vrata grubo biti prepravljeni u kvadratne, ali će prilikom poslednje obnove ovog zdanja prizemlju biti vraćen prvobitan izgled. Na vrhu obe fasade, u najužem centru Sombora, velikim zlatnim slovima, u vreme francjozefovske Austrougarske, stojao je ćirilični natpis Srpska čitaonica.

Zdanje Srpske čitaonice tokom prve decenije 20. veka

Prostorije Čitaonice nalazile su se na spratu, a činile su ih čitaonica, dvornica za razgovor i ćeretanje i prostorija sa bilijarom i bibliotekom za igre i zabave. U prizemlju su bili lokali za izdavanje (godinama se u ovde nalazila velika pivnica, a kasnije i poznata somborska boemska kafana „Beograd“, koja je polovinom pedesetih godina 20. veka bila pretvorena u istoimeni radnički restoran).

Kada je u poznu jesen 1882. g. zidanje Srpske čitaonice bilo završeno, novosadska „Zastava“ je javljala da je to jedina veličanstvena čitaonička zgrada u svekolikom Srpstvu, te je sasvim pojmljivo što svaki Srbin Somborac s ponosom baca pogled na nju. Ukupan trošak izgradnje iznosio je 34.543 forinte, od čega je dobrovoljnim prilozima i beskamatnim zajmom prikupljeno od članova Čitaonice 8.000 forinti, dok je 15.000 forinti pozajmljeno iz prosvetnog fonda Pravoslavne crkvene opštine somborske. Razliku je predstavljao dug koji je, kao i pozajmljeni iznosi, trebalo da bude vraćen iz prihoda od kirije za prostorije Čitaonice u prizemlju koje su izdavane u zakup

O prazniku Svetog Andreje Prvozvanog, koji se u 19. veku slavio 12. decembra po novom kalendaru, zdanje Srpske čitaonice je svečano osvećeno (slava Čitaonice bio je prvo Sv. velikomučenik Georgije, koji je prvi put u ovom zdanju proslavljen 1883. godine, a sveti Andrej Prvozvani je za slavu odabran kasnije). Povodom otvaranja novog zdanja, uveče je bila priređena i igranka sa besedom. Idiličnu sliku srpskog zajedništva u velikom poduhvatu brzo je pokvarila politika koja je ovdašnje Srbe, nakon rascepa Miletićeve Srpske narodne slobodoumne stranke, podelila na radikalski i notabilitetski tabor, pa su njihove međusobne razmirice odložile i odocnile proslavu pedesetogodišnjice Srpske čitaonice, 1895. godine (notabiliteti su krajem 19. veka bili u većini, pa je ranije tvrda nacionalna linija Srpske čitaonice zamenjena saradnjom sa lokalnim, županijskim i mađarskim državnim vlastima).

Zdanje Srpske čitaonice na ručno bojenoj fotografiji s početka 20. veka
Srpska čitaonica i njeno okruženje, početkom 20. veka (u prvom planu je najstariji somborski arteski bunar)

Decembra 1897. g. član Srpske čitaonice postao je znameniti srpski pesnik Laza Kostić, ženidbom sa ovdašnjom bogatom, ali već ocvalom naslednicom Julijanom Palanačkom, i sam odnedavno Somborac. Četiri godine kasnije, u decembru 1901. godine, Laza Kostić je bio izabran za predsednika Srpske čitaonice, i tu dužnost će obavljati tokom sledećih devet godina, sve do smrti, u decembru 1910. godine. U vreme njegovog predsedničkog mandata povećana je nabavka listova i knjiga. nakon Kostićeve smrti, u znak žalosti za svojim dugogodišnjim prvim članom, Srpska čitaonica je narednu godinu bila bez izabranog predsednika.

Laza Kostić, predsednik somborske Srpske čitaonice od 1901. do 1910. god. (rad Uroša Predića, ulje na platnu, 1906)

Somborska Srpska čitaonica bila je uz biblioteku Srpske učiteljske škole do 1918. g. glavna srpska knjižnica u gradu, nakon čega je tu ulogu preuzela Gradska biblioteka, ranije uglavnom usmerena ka nemačkom i mađarskom čitalištu. Nakon toga usledilo je prirodno opadanje značaja Čitaonice, za koju je još 1908. g. Stefan Ilkić (kasnije arhimandrit), novinar somborske „Sloge“, negodujući, zapisao da kruženje krvi u Čitaonici biva iz godine u godinu sve tromije kao u organizmu koji stari, te da kod nas mnogi Čitaonicu upotrebljavaju kao jeftiniju kafanu. Ovaj rezigniran sud somborskog novinara o ovdašnjoj Srpskoj čitaonici pokazao se, kako je to primetio Radivoj Stokanov, priređivač knjige „Ustav somborske Srpske čitaonice“, kao cinično, ali pogođeno, proročanstvo njene budućnosti (i mladi Veljko Petrović imao je slično iskustvo sa ovdašnjom Srpskom čitaonicom koga se prisećao skoro šest decenija kasnije u pismu somborskom prijatelju Boži Kovačiću, u kome je pisao kako je 1906. g. Mita Kalić uzalud uputio apel u Čitaonici debelim Lalošima, Bikarima, Konjovačkima itd., kako bi se pomoglo mladom i obdarenom sugrađaninu, ali da nijedan potpis nije mogao da dobije).

Zdanje Čitaonice u vreme I svetskog rata

Tokom Prvog svetskog rata somborskoj Srpskoj čitaonici bila je zabranjena svaka delatnost, a tokom prve godine rata njene prostorije bile su korišćene za razne vojne svrhe, pa je tom prilikom oštećen znatan deo imovine Čitaonice (biblioteka, arhiv i nameštaj), a od 1915. do 1918. g. u zdanju Srpske čitaonice bila je smeštena somborska Trgovačka akademija. Odmah po završetku rata Srpska čitaonice je obnovila rad, kojim je, kao i pre izbijanja rata, rukovodio advokat dr David Konjović (otac slikara Milana Konjovića).

David Konjović, predsednik Srpske čitaonice 1911-1914. i 1919-1923. god.

Čitaonica je između dva rata, posebno dok je njen dugogodišnji predsednik bio dr Milenko Petrović (od 1923. do 1941. g.), povećala broj članova, tako da je od 80 članova, koliko je bilo 1933. godine, Srpska čitaonica 1940. g. imala 487 članova. Zaslugom ovog agilnog predsednika, u Čitaonicu su dolazili i držali predavanja ili priređivali izložbe i koncerte poznati književnici, slikari i kompozitori.

Dr Milenko Petrović, predsednik Čitaonice između dva svetska rata
Zdanje Čitaonice tridesetih godina 20. veka

U vreme Drugog svetskog rata, odmah nakon ulaska mađarskih honveda u Sombor, Srpskoj čitaonici ponovo je bio zabranjen rad, a zgrada je, usled ratnih dešavanja i boravka bugarskih vojnika u njoj nakon oslobođenja 1944. godine,, bila veoma ruinirana (prema opisu tadašnjeg domaćina zgrade, sve je bilo pokidano, porazbijano i odneto, pa su i podovi bili upotrebljavani za loženje).

Rad Čitaonice je obnovljen odmah posle oslobođenja, a 1957. godine, 112 godina nakon osnivanja ove najstarije srpske kulturne ustanove u Somboru, posleratne vlasti su, u sistematskom brisanju nacionalnih odrednica, iz njenog imena proterali nacionalni predznak srpska i pridodali joj ime njenog najslavnijeg člana Laze Kostića. Ćirilični natpis sa nazivom „Srpska čitaonica“, koji je stojao na vrhu zgrade čak i u vreme Prvog svetskog rata, bio je uklonjen, baš kao i ktitorski natpisi na zadužbinama koje su srpskom narodu u Somboru ostavili patrijarh Georgije Branković ili braća Nika i Đoka Mihajlović, jednako kao i na zdanju somborskog Srpskog pevačkog društva.

Zgrada Čitaonice početkom šezdesetih godina 20. veka, na čijem je vrhu izbrisan nekadašnji njen naziv

Voljom Skupštine članova Čitaonice vraćena je 1991. g. nacionalna pridevska odrednica, pa je njen današnji naziv Srpska čitaonica „Laza Kostić“, a potom je vraćen i stari natpis na zdanju Čitaonice. Postepeno se somborska Srpska čitaonica vraćala svojim kulturnim i književnim delatnostima, kao davno proklamovanoj prvobitnoj zamisli svojih utemeljitelja.

Slikar Sava Stojkov, doživotni počasni predsednik Srpske čitaonice “Laza Kostić” u Somboru
Srpska čitaonica (Sava Stojkov, ulje na platnu, 2000)

Zgrada Srpske čitaonice temeljno je obnovljena tokom druge polovine devedesetih godina 20. veka. Tada su njena spoljašnjost i unutrašnjost, pažljivo i promišljeno, uz čuvanje izvorne arhitekture zdanja, dobili nov izgled. U obnovljenoj velikoj sali Čitaonice smeštena je zbirka od 20 portreta slavnih muževa somborske Srpske čitaonice, koje je tokom 1999. g. naslikao i darovao njen doživotni počasni predsednik somborski slikar Sava Stojkov (1925-2014), koji je, nešto ranije, naslikao i veliku ikonu patrona Srpske čitaonice svetog apostola Andreja Prvozvanog. Fasada ovog zdanja potpuno je obnovljena tokom 2023. godine.

Srpska čitaonica u Somboru danas

S jedne od brojnih promocija knjiga u Srpskoj čitaonici, 2011. god. (predstavljanje istorijsko-umetničke monografije “Svetođurđevska crkva u Somboru”, čiji je autor potpisnik ovog priloga)

Od 1969. g. ovo zdanje ima status zaštićenog spomenika kulture.

Milan Stepanović

Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.