Godine 1895. u Somboru su, kao i u ostalim gradovima i selima Kraljevine Ugarske, postala obavezna venčanja pred matičarem, u gradskoj, odnosno opštinskoj (seoskoj) matičnoj kancelariji. Država je te godine, umesto crkve, u potpunosti preuzela vođenje matičnih knjiga rođenih, venčanih i umrlih, a crkva je i dalje imala pravo da vodi svoje matične protokole, ali je upis u državne knjige postao obavezan, bez obzira na upis u crkvene knjige.

Bračni parovi su te godine prvi put sklapali brak pred somborskim matičarem, u Velikoj sali Gradske kuće, posle čega bi, obično nakon nekoliko dana, odlazili u svoju crkvu na crkveno venčanje. Tako su se u četvrtak, 3. oktobra 1895. godine (po novom kalendaru), pred gradskim matičarem venčali 19-togodišnji Milan, sin somborskog zemljodelca Koste Stričevića, i 18-togodišnja Angelina, kćer Pante Simendića, takođe ovdašnjeg zemljodelca. Svečani čin sklapanja građanskog braka protekao je prema propisanom protokolu i taman kada se dvoje mladih spremalo da krene posle venčanja mladoženjinoj kući, mladin otac Panta, koji je, očito, kao i većina našeg paorskog sveta, bio protiv ove novotarije, uzeo je pod ruku svoju tek venčanu kćer i iznenađenom mladoženji (zetu) doviknuo da će supruga doći u njegovu kuću tek kada u narednu nedelju (1/13. oktobra) bude, „kako Bog zapoveda“, obavljeno i crkveno venčanje u somborskom Svetođurđevskom hramu. Nakon tih reči brzo je i ljutito ćerku izveo iz matične kancelarije.


I zaista, tek kada je deseti dan posle građanskog venčanja somborski prota Ljubomir Kupusarević venčao mladi par nakon nedeljne liturgije, pred kumom, starim svatom, roditeljima i svatovima, mlada je napustila svoju i otišla mladoženjinoj kući. Događaj je odjeknuo u gradu, ali i šire, pa je o njemu, kao veselom somborskom slučaju, u članku „Episoda kod civilnoga vjenčanja“ pisao i list „Banovac“ iz Petrinje. U kasnijim decenijama navike su promenjene, a civilna venčanja, pred gradskim matičarem, u znatnoj meri zamenila su crkvena, posebno nakon Drugog svetskog rata.

M.S.