Postojanje bolnice u Somboru zapisano je još krajem druge decenije 18. veka, a i tokom narednih godina postojali su u gradu karantini i bolnice o kojima su brinule pravoslavna i katoličke crkva. Prvi gradski lekar ili fizikus (Phisici civitatis) bio je od 1778. g. Martin Peter Kral, sa godišnjom platom od 300 forinti, koji je, ujedno, bio i upravnik somborske bolnice. Najstarija Gradska bolnica (dve zgrade sa deset soba, tri kuhinje, dve ostave i bunar) izgrađena je u drugoj polovini 18. veka na Apatinskom putu, nedaleko od Velikog katoličkog groblja (na njenom mestu i danas se nalazi bolnica). Ova bolnica je više puta obnavljana, pa i iznova građena, a pred Prvi svetski rat u njene dve zgrade bilo je 75 ležaja. U gradu je tada radilo 12 lekara i 17 babica. Vremenom su kapaciteti Gradske bolnice dodatno prošireni, pa je nakon Prvog svetskog rata bolnica imala preko 200 postelja.

Prve ideje i nacrti novog gradskog bolničkog kompleksa, koji bi se nalazio na kraju leve strane Bajskog puta (Vojvođanske ulice), pored kasarne, nastali su još početkom 20. veka. Sačuvan je plan iz 1903. godine, koji predviđa izgradnju deset većih i pet manjih bolničkih objekata na ovoj lokaciji, sa ukupnim kapacitetom od 300 bolničkih ležajeva. I osam godina kasnije (1911) načinjen je elaborat o izgradnji nove velike bolničke zgrade. Ipak, na početak izgradnje prvog bolničkog zdanja na predloženom mestu, čekalo se još duže od decenije.

Kada se 8. juna 1922. g. kralj Aleksandar Karađorđević venčao Marijom, kćerkom rumunskog kralja Ferdinanda, somborske gradske i županijske vlasti odlučile su da primereno daruju kraljevski par, pa je ustanovljen i Županijski odbor za dodelu svadbenog poklona. Dr Milenko Petrović je predložio da se kao svadbeni dar u Somboru sagradi nova bolnica koja bi nosila ime kralja i kraljice. Kraljevski par se saglasio i odrekao svadbenog poklona na ime izgradnje bolnice. Odbor je prikupio tri miliona dinara, a Maršalatu dvora je za tu namenu uplaćeno još četiri miliona. Gradske vlasti su, početkom novembra 1922. godine, sa zadovoljstvom primile odluku Županije o izgradnji bolnice ocenjujući da će ona u svakom pogledu dići ugled grada Sombora i biti od neprocenjive koristi ne samo po grad, nego i po celu njegovu okolinu.
Projekat bolnice uradio je inženjer Rupel, profesor Tehničkog fakulteta u Hamburgu, tada poznat stručnjak za sanitetsku izgradnju. Građevinski radovi počeli su u novembru 1923. godine. Gradnjom je upravljao novosadski arhitekta Daka Popović, radove je nadgledao somborski građevinar Jovan Sigmund, a izgradnja je bila završena do proleća 1925. godine (sačuvana je fotografija završnih radova na zgradi bolnice).

Jednospratnica veličine 2.100 kv. metara, koja je arhitektonski predstavljala spoj stilova secesije i istorijskog akademizma, sa osnovom u obliku razvučenog ćiriličnog slova П (u čast prestolonaslednika Petra) i sa krilima izbačenim od središnjeg dela zgrade, imala je jednostavnu fasadu izdeljenu stilizovanim pilastrima. Središnji deo zgrade predstavljala je dvospratnica sa izraženim ispadom u čijem se prizemlju nalazio veliki lučni ulaz, iznad koga su se, na oba sprata, nalazila po tri prozora. Ispad je bio nadvišen trouglastim zabatom na kome se nalazio grb Kraljevine SHS i natpis naziva bolnice ispisan zlatnim slovima. Visok krov središnjeg dela bio je uzdignutiji od krova preostalog dela zgrade i završavao se omanjim kubetom. Oba krila središnjeg dela zgrade imala su po sedam pravougaonih prozora u prizemlju i na spratu, na spoljnoj fasadi prvog sprata oba krila zgrade bilo je po devet prozora, a u prizemlju po sedam prozora i vrata.
Kada je sagrađena, bolnica je imala 300 ležajeva i bila je na stepenu poliklinike, sa četiri odeljenja (za očne, dečje, unutrašnje i kožno-venerične bolesti). Sedam lepih i prostranih soba dodeljeno je Domu narodnog zdravlja (Higijenskom zavodu), koji je bio opremljen savremenim bakteriološki, senološkim i hemijskim laboratorijama. Prvi upravitelj bolnice bio je dr Milenko Petrović (sin somborskog preparandijskog profesora i dopisnog člana Srpske kraljevske akadmije Mite Petrovića). Izgradnja bolnice, tada jedne od najsavremenijih na prostoru Kraljevine SHS, koštala je oko sedam miliona dinara, a njeno opremanje još oko četiri miliona dinara (oprema je nabavljena na račun nemačkih ratnih reparacija).

Na dan svetih Ćirila i Metodija, 24. maja 1925. godine, bolnica „Kralj Aleksandar i kraljica Marija“ svečano je otvorena u prisustvu kraljevskog izaslanika admirala Dragutina Price, ministra zdravlja dr Slavka Miletića (sina nekadašnjeg srpskog vojvođanskog tribuna Svetozara Miletića), stranih lekara – izaslanika Lige naroda, predstavnika županijskih i gradskih vlasti i mnogobrojnih Somboraca, te je bolnica zvanično predata narodu Bačke županije. Zgrada je osvećena uz obred sve četiri veroispovesti koje su postojale na ovim prostorima (pravoslavne, rimokatoličke, protestantske i jevrejske). Uporedo sa otvaranjem bolnice, priređena je i velika „Higijenska izložba“.
Do kraja 1925. g. u okviru nove somborske bolnice otvoreni su Pasterov zavod i školska klinika, a obezbeđen je i smeštaj za učenike srednjih škola, koji su se u Somboru školovali, a poticali su iz drugih naselja. Već naredne godine županija je izdvojila još 600.000 dinara za uvođenje vodovoda i za uređenje mašinske praonice i sušionice u zgradi ekonomata. Tokom 1926. g. u neposrednoj blizini bolnice je, o trošku Bačke županije, podignut i veliki Ekonomski paviljon, kraj koga je 1929. g. priređena poznata somborska Poljoprivredna izložba. Zgrada je, vremenom, postala deo bolničkog kompleksa.

Nakon što su 1929. g. u upravnoj podeli Kraljevine Jugoslavije uspostavljene banovine, somborska bolnica Kralja Aleksandra i kraljice Marije dobila je status banovinske. U susedstvu bolničke zgrade sagrađena su 1930. g. zdanja paviljona za zarazne bolesti i prosekture.
Godine 1936. dovršena je u bolničkom kompleksu još jedna zgrada, a sredstva za njenu izgradnju obezbeđena su iz zaostavštine somborskog veleposednika Stevana Semzea (1840-1915). Zgrada je građena dve godine, prema nacrtima inž. Svetozara Krotina, predračunska vrednost radova iznosila je milion i sedamsto hiljada dinara, a posao na podizanju zgrade dobio je, putem licitacije, građevinski preduzetnik Anđal. Kada je zdanje završeno, u njemu su smešteni hirurško i interno odeljenje, kao i sala za porođaje (danas se ovde nalazi interno odeljenje).


Prema podatku iz 1937. godine, godišnje je bolničku pomoć u somborskoj bolnici tražilo oko 3.000 bolesnika, kao iz grada, tako i iz okolnih varošica i sela. Bolnica je u to vreme bila najsavremenije opremljena, posedovala je rendgen-aparat i elektro-kardiograf, ali u njoj je tada radilo svega devet lekara.


Vremenom su, oko prvih bolničkih zgrada, nastala i ostala bolnička zdanja, a završetkom izgradnje savremenog Hirurškog bloka 1987. g. potpuno je uobličen izgled današnje Opšte bolnice „Dr Radivoj Simonović“, čija je okosnica postala zgrada sagrađena 1925. godine. Zgrada nekadašnje bolnice „Kralj Aleksandar i kraljica Marija“ detaljno je obnovljena tokom poslednje decenije.

Današnja Opšta bolnica „Dr Radivoj Simonović“ ima regionalni karakter i pruža zdravstvenu zaštitu stanovništvu četiri opštine Zapadnobačkog okruga (Sombor, Apatin, Odžaci i Kula).
Milan Stepanović