TIHOMIR NOVAKOV, nuklearni fizičar, univerzitetski profesor i akademik, rođen je u Somboru, 16. marta 1929. godine, kao sin ovdašnjeg veterinara Miloša Novakova i Nade Novakov rođ. Tanurdžić. Četvorogodišnju osnovnu školu pohađao je u rodnom gradu, a potom je 1939. g. upisao somborsku Gimnaziju, u kojoj je i maturirao 1947. godine. Još u Gimnaziji mladi Novakov zanimao se za fiziku i pravio je rendgenske cevi i radio-aparate. Po završetku srednje škole upisao je fiziku na Prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu, gde je diplomirao 1952. godine, a doktorsku disertaciju „Nuklearna spektroskopija nekih izotopa u blizini Pb 208“ odbranio je 1958. godine. Postdoktorske studije iz nuklearne fizike završio je na Nobelovom institutu u Švedskoj.

Po završetku studija Novakov se zaposlio u Institutu za nuklearne nauke u Vinči, gde ga je dr Pavle Savić dodelio, kao saradnika, Roberu Valenu, šefu Laboratorije za fiziku, sa još dva vršnjaka i prijatelja iz somborske Gimnazije, Bogdanom Maglićem i Stevanom Koičkim (Valen je na Institut u Vinči došao sa pariskog Instituta za radijum). Novakov je u Institutu radio do 1958. godine, kada je izabran za docenta na Katedri za fiziku Prirodno–matematičkog fakulteta u Beogradu.
Uz preporuke svog kolege Bogdana Maglića, Novakov 1963. g. odlazi u SAD, gde je radio u Shell Development Company. Kao vanredni profesor predavao je na Pacifičkom univerzitetu u Stoktonu, a potom je 1972. g. postao naučni savetnik na Kalifornija univerzitetu u Berkliju, te osnivač i rukovodilac Grupe za atmosferske aerosole Lorens Berkli laboratorije, koja je okupljala najkreativnije naučnike iz SAD i sveta. Ovde je Novakov radio naredne četiri decenije i tu je pokrenuo pionirska istraživanja atmosferskih zagađenja od strane čoveka. Sa saradnicima, prvi je primenio rendgensku fotoelektronsku i Ramanovu spektroskopiju na uzorcima urbanih i udaljenih atmosferskih aerosola, te su na taj način u njima uočili strukture slične grafitu i aktivnom uglju. Za te čestice (PM ≤ 2.5 µm) Novakov je skovao termin black carbon (crni ugljenik). Džejms Hansen iz Godar instituta za svemirske nauke (pri agenciji NASA), bez sumnje jedan od klimatologa koji su vidno doprineli širenju svesti o klimatskim promenama, objavio je 2004. g. rad u kome je tvrdio da crni ugljenik na površini ledenih kapa apsorbuje sunčevu toplotu, što ubrzava njihovo topljenje, a u istom tekstu podsetio je i na značaj dr Tihomira Novakova za razvoj ove oblasti, nazvavši ga „kumom crnog ugljenika“. Inače, crni ugljenik nastaje nepotpunim sagorevanjem fosilnih i biogoriva, i uz ugljen-disoksid najveći je izazivač klimatskih promena jer apsorbuje sunčevu svetlost i doprinosi zagrevanju atmosfere, a time i globalnom zagrevanju. Mada je „crni ugljenik“ znatno kraćeg veka od ugljen-dioskida (u atmosferi se zadržava svega nekoliko dana ili sedmica), ima neuporedivo snažnije efekte (460 do 1.500 puta) na zagrevanje od ugljen-dioksida.

Sprovodeći revolucionarna istraživanja o heterogenim atmosferskim reakcijama, važnosti ugljeničnih aerosola kao jezgra kondenzacije oblaka, te optičkim svojstvima i klimatskim implikacijama apsorpcije sunčeve svetlosti na česticama crnog i organskog ugljenika u zemljinoj atmosferi, Tihomir Novakov i njegova istraživačka grupa brzo su stekli međunarodnu reputaciju i prerasli su u vodeći svetski naučni centar za istraživanje crnog ugljenika i aerosola, kao i njihovog uticaja na globalno zagrevanje. Jedan od njihovih naučnih doprinosa bio je i razvijanje nove analitičke tehnike za merenje crnog ugljenika u atmosferi, inovativnim usavršavanjem etalometra i njegovim efikasnijim korišćenjem, uz očitavanje rezultata u realnom vremenu.

Tihomir Novakov među prvim je svetskim naučnicima koji su ukazivali na opasnost nekontrolisane emisije štetnih supstanci u zemljinu atmosferu. Bio je domaćin prve Međunarodne konferencije o ugljeničnim česticama u atmosferi, koja je organizovana u laboratoriji Berkli 1978. godine, a okupila je vodeće svetske naučnike u tada još relativno novoj oblasti istraživanja. Serija tih konferencija nastavljena je i narednih godina i decenija, sve do danas. Njegove kasnije naučne aktivnosti bile su usmerene na istorijske aspekte antropogenih aerosola. U svojim istraživanjima sarađivao je i sa brojnim naučnicima iz drugih država (posebno iz Austrije i Kine).

Tokom šest decenija duge naučne karijere, između 1952. i 2013. godine, Novakov je objavio preko 150 naučnih radova, koji su citirani preko šest hiljada puta. Još dok je radio u Jugoslaviji štampana je 1959. g. njegova doktorska disertacija, u izdanju Beogradskog univerziteta, a 1964. godine, u izdanju Zavoda za izdavanje udžbenika, objavljena je i njegova knjiga na srpskom „Struktura jezgra“. Među značajnijim radovima koje je objavio u SAD (najčešće sa koautorima), nalaze se: „Sulfates as Pollution Particulates : Catalytic Formation on Carbon (Soot) Particles“ [„Sulfati kao čestice zagađenja: katalitičko formiranje na česticama ugljenika (čađi)“] (časopis Science, br. 186, 1974); „Application of ESCA to the Analysis of Atmospheric Particulates“ [„Primena ESCA na analizu atmosferskih čestica“], objavljen u knjizi „Contemporary Topics in Analytical and Clinical Chemistry, 1“ (Njujork, 1977); „Soot in the Atmosphere“ [„Čađ u atmosferi“], objavljen u knjizi „In Particulate Carbon : Atmospheric Life Cycle“ (Njujork, 1982); „The aethalometer – an instrument for the real-time measurement of optical-absorption by aerosol-particles“ [„Etalometar – instrument za merenje optičke apsorpcije čestica aerosola u realnom vremenu“] (časopis Science of the Total Environment, br. 36, 1984); „The role of analytical chemistry in assessing atmospheric effects of combustion“ [„Uloga analitičke hemije u proceni atmosferskih efekata sagorevanja“], (Berkli, 1987); „Large contribution of organic aerosols to cloud-condensation-nuclei concentrations“ [„Veliki doprinos organskih aerosola koncentracijama jezgara kondenzacije oblaka“] (časopis Nature, br. 365, 1993); „Airborne measurements of carbonaceous aerosols on the east coast of the United States“ [„Merenja ugljeničnih aerosola u vazduhu na istočnoj obali Sjedinjenih Država“] (časopis Journal of Geophysical Research, br. 102, 1997); „Evidence that the spectral dependence of light absorption by aerosols is affected by organic carbon“ [„Dokaz da organski ugljenik utiče na spektralnu zavisnost apsorpcije svetlosti od strane aerosola“] (časopis Journal of Geophysical Research, br. 109, 2004); „Response of California temperature to regional anthropogenic aerosol changes“ [„Uticaj regionalnih antropogenih promena aerosola na kalifornijske temperature“] (časopis Geophysical Research Letters, br. 35 [19], 2008); „The black carbon story: early history and new perspectives“ [„Priča o crnom ugljeniku : rana istorija i nove perspektive“] (časopis Ambio, br. 42, 2013) itd.

Za inostranog člana Srpske akademije nauka i umetnosti Novakov je izabran krajem aprila 1991. godine, a krajem maja 1998. g. postao je inostrani član Odeljenja za matematiku, fiziku i geo-nauke SANU. Godinama je blisko sarađivao sa Austrijskom akademijom nauka.

Novakov je 2001. g. penzionisan, ali je nastavio svoja istraživanja u Berkliju kao gostujući naučnik. Do kraja života bio je mentor mladim naučnicima. Tečno je govorio pet jezika (srpski, engleski, nemački, mađarski i ruski). Kao doživotni zaljubljenik u operu, duže od 40 godina bio je jedan od pokrovitelja Opere u San Francisku i Metropoliten opere u Njujorku.
Tihomir Novakov preminuo je 2. januara 2015. godine u Kensingtonu (Kalifornija, SAD), u 86. godini života.
Milan Stepanović
[Tekst autora prenesen je iz njegove monografije “150 godina Gimnazije u Somboru”]