Tuna Džinić, stari varmeđski pandur, uputio se da „svojeručno uruči“ bogatome salašaru Babijanu Lipoženčiću poziv na županijsku skupštinu, na tzv. konkregaciju. Ne čini on to samo iz koristoljublja, mada se zaista nikad ne vraća praznih šaka s Babijanova salaša. Ono par pilića, desetak jaja, bubanj ovčjeg sira ili suva plećka, sve to nije bogzna šta. Jedan stari varmeđski pandur vazda se dobro hrani. Varmeđaška gospoda svaki čas priređuju večere, izlete, „bankete“; tu su svatovi, krštenja, pa i daća, sem toga Tunina je žena čuvena kuvarica u čitavom „Bačorsagu“, a Tuna najparadniji posluživač oko trpeza i najgizdaviji nosač sveća pri gospodskim i gazdačkim svatovima i krštenjima. Nego, njega je privlačio salaš. I on je salašarsko dete, odrastao u Gornjim Salašima, samo mu se otac upleo u neke „špekulacije“ i propao, te je on morao da ode u „varmeđaše“ – toliko je „vamilija“ još vredela. Njemu se dopadao taj „gospodski kruv“, voleo je da sebe smatra barabar s mađarskom gospodom, deca su mu se već pomađarila u gimnaziji, ali i toj deci se činilo da su pilići doneseni „direkt“ sa salaša ukusniji i da je i sir odande bolji od kupovnog, iako je i taj tamo negde siren. Zatim, on se rođakao s Babijanom, po ne znam kojoj babi; godinama oni polažu naročitu važnost svojim zvaničnim funkcijama, shvataju jedno drugo veoma ozbiljno, i odaju jedno drugom punu „čest“ u takvim prilikama, a to je očevidno godilo obojici.
Tuna je prešao varoš, izašao na „veliku“ železničku prugu, išao šinama, i onda kod prve „štacije“ skrenuo levo i, mesto da odmah pođe kolskim putem na salaš, koji se video među voćem na bačkoj uzvišici od pola metra, on malo zaobiđe da bi prošao malenim šumarkom, zvanim Šikara, da bi se nadisao prolećnog šumskog vazduha. Šikara nije gusta, a tolika je da nema mesta u njoj s kojeg se ne bi između stabala providelo zeleno žito i beli, razbacani kućerci. Između granatih hrastova, koji se možda još sećaju nekadašnjih neprohodnih šuma i močvara sa svim onim bučnim životom ptica i divljači, vlada zatišje parkova koje čekaju trka i halabuka varoškog leta. Šikara je sada najlepša. Tiha, zelena, meka i vlažna. Čuje se svaki vrapčić ili žutovoljka u granju, samo po koja devojčica se provlači berući ljubičice, izletnička krčma „Kiosk“ još je zatvorena, ohrabrena trava promilela između usađenih stolova i po kuglani. No, neće proći ni mesec dana, a naići će škole, pevačka društva, tamburaši i vatrogasci, po travi će povaljati bačve s pivom; ljubičice će biti izgažene, trava utrvena, mladi izdanci na drveću pokidani, i ono par kosova će se razbežati od cikota i cupkanja, i svuda naokolo, mesto pečuraka, začepci i razbacane boce, zgužvane i omašćene stare novine, po koja vrpca i po koji rupčić, izgubljen ženski češalj, pileće kosti i negde, na jednoj grani, visoko, ulubljen polucilindar.
Tuna, stari pandur, skida svoj crveni kačket, gladi se po čelu i oseća se svečano ganut. Koliko je puta, u mladosti, i on igrao tu, vijao divojke koje su već i zbog širokih bunjevačkih sukanja teško izmicale; koliko je puta služio tu, po ćilimovima razbalaćenu, besnu gospodu, činio se da iza žbunja štošta i ne vidi, naposletku se i ljubio s pijanom gospodom, tovario ih u kola, pridržavao i pratio kućama.
Ma koliko da je šuma mala i retka, ipak čim je izašao iz nje, zapljusnula ga je osvetljena, vedra ravnica. Žita još retka i nežna kao mladićeva brada, ali se već talasaju i blistaju u predvečernjem suncu. Vrane i čavke se crne u njima; čoveka nigde, „on je svoje učinio, i posvetio je, sad je do Boga“.

Mekom i uskom putanjom prelazi Tuna i već izdaleka vidi visoku Babijanovu figuru u malenom vinogradu ispred salaša. Pipnu džep na prsima, poziv je tu, i smesta zaboravi i prirodu i Boga koji useve blagosilja.
Babijan, gologlav, zasukanih rukava od košulje, raskopčana prsluka, s gužvom like oko pasa, vezivao je lozu za tačke, čardaklije za letve dignute u vidu svodova duž cele srednje staze vinograda. Radio je polako, dostojanstveno prikrivajući staračko babranje. On je primetio Tunu čim je ovaj izašao iz šumarka. Poznao bi ga po onom neseljačkom, trgovačkom hodu, kako gazi petama i razdaleko, razroko razbacuje vrhove od cipela. A već otvorenoplava uniforma s belim „šujtašima“ i crvena kačketa odavale su pandura. No Babijan nije zastao ni jedan trenutak. Ni unuče koje mu je pritrčalo da javi Tunin dolazak nije ga izvelo iz takta. Tek kada je Tuna stigao do vinograda i viknuo: „’valjen Isus, baća-Babijane!“ – on se ispravi, zakrili dlanom oči, zagleda se da kao bolje vidi ko ga to pozdravlja, pa, tobože iznenađeno,odgovori:
– … I, Marija, baća Tuna! ’Ajde, ’ajde, priđi bliže, sad ću i ja, samo da još ovu lozicu privežem.
Tuna ozbiljno obrisa o nogavicu svoj oznojeni dlan, pa se ceremonijalno rukovaše. Oni su obojica znali o čemu je reč, ali niti je Tuna što rekao niti je Babijan što odao, ni okom ni pokretom.
– Koje dobro donosi meni čak ovamo ovako slavnu varmeđašku gospodu?
– Imam s vama, baća-Babijane, dosta glavnih riči! – ozbiljno će Tuna, a Babijan ga obgrli i povede:
– E, kad je tako, a mi aj’mo unutra!
Prošavši okop, gde su se slobodno jurcala ždrebad i telad s uzdignutim repovima, i ušavši u dvorište, Babijan zapovednički viknu:
– Stipane, pridrž’-der Kusu, bać’ Tuna je doš’o, a ti, Mando, dones’-der vina, šunjke i sira i kiseli’ paprika! – U stvari, izlišno je bilo i to, jer čim je čeljad primetila izdaleka Tunu, pripremila je sve kao obično i sad već stajala sva u pristojnom odstojanju, gotovo s respektom, i pobožno pratila očima dvojicu staraca a uglas prizivala Isusa i Mariju. Baća Tuna se zadovoljno smešio i otpozdravljao sve sinove, i snahe i unučiće po njihovim imenima.
Babijan je uveo svoga gosta u gornju kuću s terasom i sa dve goleme sobe, koje su se otvarale samo kad gosti naiđu. Na terasi su dreždale dve rasušene, pletene fotelje i isti takav, odljusnut, okrugao stočić na jednoj nesigurnoj nozi. Kad njih dvojica naiđoše, po terasi se rastrčaše pijučući mali, žuti pilići, a kvočka, kao kakva namrštena i nepoverljiva guvernanta, skoči na sto vežbajući krilima kao da će nekome u oči poleteti. U grdnoj soburini, „sali“, s belim i prašnim podom od čamovine, udarala je zaptivena studen pustih odaja. Jedan krevet, sasvim građanski, garnitura od zelenog ripsa, sto, ogledalo, etažer, sve politirano, samo je u jednom uglu stajala presa za grožđe, a o klinu do zavese visili su kajasi. Na zidu Mati Božja sa sedam mačeva u vidljivom srcu, na spavaćem stočiću opet Mati Božja od porcelana kao u nekoj kapelici, a na stolu lanjska, isušena, šarena uskršnja jaja i belo jagnješce od vate s crvenom crkvenom zastavicom od papira među prednjim nožicama.

Tek što oni sedoše, a zazveckaše čaše i tanjiri. Najmlađa snaha, Manda, unosila je na poslužavniku veliku bukliju mutnog, belog vina, podebelo narezane šunke, sira, luka, paprike i zelenih patlidžana u sirćetu.
– ’Valjen Isus i Marija! – stidljivo prošapta Manda ne skidajući očiju sa čaša.
– Amen uvik, Mando! A kako ti je sin, a?
– Pa, fala Bogu, dobro, samo je nevaljan, dida ga razmazio.
– A ko će ako dida neće! – smeška se Tuna, a Babijan kao usteže osmeh i gladi brk. Manda pocrvene, pokaza bele zube, pa na vratima zašuštaše njene čiste, uštirkane suknje.
Babijan odmah natoči, kucnu o Tuninu čašu: – ’ajd ’, prvo u ime Božje! – pa pošto obojica iskapiše, obrisaše palcem i dlanom brke, prorakoljiše se i pogledaše suznim očima od brzog gutljaja: – e, a sad, šta je?
Tuna se tek sad maši džepa, zavuče ruku kao da traži i držeći poziv u ruci, poče pre svega službenim tonom:
– E, pri svega da vam kažem, baća-Babijane, ovo mi je ovdi prid’o u ruke sam gospodin „veišpan“ i kaže: da to odneseš mome baća-Babijanu, da ga mlogo pozdraviš i da ga u moje ime pozoveš prikosutra u „đileš“. On, kaže, nikako ne smi valiti. Tako mu kaži i pozdravi ga mlogo . . .
E, sad izvol’te, pa čitajte.
Babijan nije znao mađarski, a čitati je uopšte zaboravio, ali on zato najozbiljnije primi komad artije, pa se diže i viknu: – Mando, deder one moje naočale! – Dok je on nasađivao naočare, rasklapao, prinosio i udaljavao poziv, Tuni nije mrdnula ni jedna crta na licu: On je prekrstio ruke na svome okruglom trbuhu, utisnuo bradicu u nabrekli, crveni podvaljak, zagledao se u jelo i čekao.
– E, kad je tako, nije vajde, moram ići. A jesu l’ ti kazali kakvo će biti glasanje?
– Pa biraće se dva „ilneka“, jedno je racko misto.
– A ko će se birati?
– Za racko misto su se pogodili „veišpan“ i „livičari“, a za madžarsko bi „veišpan” ’tio svog sinovca, onog što je od Pletikosića dobio sto ’iljada srebra na ajncu; a livičari ’oćedu onog mladog Rataja što je od Fišera preot’o ženu.
– A-a, znam! Vidićemo, bože zdravlja, vidićemo. . . ’ajd’, drž’ tu šunjku! . . .
Babijan se držao kao da neće da oda šta će on k’o raditi, a kao da od njega inače zavisi izbor. Međutim, Tuna je znao da će Babijan, stari „livičar”, glasati s opozicijom. No on je do kraja igrao ulogu diskretnoga, te nije dalje potrzao to pitanje. I sad, pošto se zvanični deo svršio, trebalo je preći na glavni zadatak, te on zamoli domaćina da pređu u kuću gde će se obojica osećati svojskije no u ovoj hladnoj, gospodskoj sobi.
Tu na stolicama sa sedištem od sirka, oko teškog stola pokrivenog mušemom, u blizini bele zemljane peći s krevecem, oslanjajući se na postolje naslagane „šlingovanim” jastucima do gredica, tu su se oni razbaškarili, pili, jeli, divanili i znojili se.
Uveče je Tunu podigao Stipan u čeze, sa svim pilićima, sirevima i jajima, i odneo ga upravo do kuće.
Niko od ukućana nije smeo da upita „Baću“: šta mu je „Varmeđa“ poručila ni šta je on naumio. Oni su svi bili ponosni na Baćinu „čest“, i ta njegova uloga u javnim poslovima ostala je za njih viša misterija o kojoj su i među sobom samo šapatom govorili. Najveći realista među njima, u tom pogledu, Stipan, pomalo je sumnjao u korisnost takvih počasti, ali se nije usudio da tu svoju ličnu misao iskaže.
Baća se držao još ozbiljnije i tajanstvenije. Koji put bi samo, ćuteći, poduže vrteo brkove među prstima, duvao dim preko lule, a to je značilo da krupno i važno misli. Treći dan uveče tek progovori usred večere:
– Stipane, ujutru upregni čilaše u karuca sas „galasersamom“. Biće posla u Varmeđi. Povešćemo – pa razgleda po zanemeloj porodici – i Anicu u varoš!
Anica, devojčica od petnaest godina, sinu od radosti, a ostale ženske se snuždiše.
– K’o što ti kažeš, Baća! – odgovori Stipan i ne trepnuvši.

Zorom je već cela kuća bila na nogama. Stara baka, mati i Manda, pre no što je starac i ustao, počeše da oblače Anicu u ugasito, zovine boje, staračko odelo, „ruvo“ od najfinijeg štofa. Na sedam donjih široka, „na jedanaest pola“ nabrana i do zemlje duga suknja, spreda od istog sukna keceljica na uglove, tvrd prsluk koji stidljivo neprimetnima čini jedva promoljene grudi, marama od svile iste boje, stegnuta pod bradom i navučena na oči, oko vrata, na debelom zlatnom lancu, velik biskupski krst, u ruku maramica „na karo“ s molitvenikom od slonove kosti na kopče i s krstom i u njemu stručak bosiljka. Kad su je udesili, ona se povuče u ugao i tu, ne mičući se, čekaše dok Baća bude gotov. I mada je u duši bila veoma srećna i vesela, ona je izgledala, onako nepomično stojeći, veoma žalosno. Valjda zbog one suprotnosti između detinjeg rumenog lica, još pljosnatog malog tela i teškog, mračnog odela kakvo nose i mlade i stare Bunjevke.
Stara i snahe posluživale su i njega bez reči, po utvrđenom redu. Čisto rublje, stajaće odelo od teške crne čoje, sa srebrnim pucetima, čizme do kolena, okrugao šešir od sjajnog filca, nikako još neugnut. Pred kućom su nestrpljivo kopkali čilaši, mahali glavama i frskali. To su bili odmorni konji, velikih i oblih sapi, sjajne dlake, zbog čega su i hranjeni naizmence zoblju i kukuruzom. Samo su im dugi repovi bili podsavijeni i svezani u čvor, a sa „karuca“ je davno popucao lak. Na sedište, uprkos federu i koži, položena su dva nadula, bela jastuka. Pored kola čekala je Manda s poslužavnikom na kome je bilo vino, mesa i jučerašnje sarme. Deda se prihvati, sruči dve čaše vina, – mala nije bila gladna, – pa se „prekriži“, digne Anicu ispod pazuha u kola, a njega žene poduhvatiše za laktove, smeštaše ga i ušuškavahu jastuke ispod njega. On samo pruži ruku preko točka koju svi poljubiše, pa mignu Stipanu: – ’ajd’ u ime Božje!
Kola zatandrkaše, a celo društvo osta pred kućom ne mičući se, s rukom u ruci, dogod oni tamo ne zamakoše.
Kad su ulazili u varoš, Babijan je uživao što se „Grce“ osvrću na gmljavinu točkova po kaldrmi i gledaju za debelim, gazdačkim konjima. Zaustavili su se, i bez dogovora, pred Butkovićevim „bircuzom“. U konjušnici, u nastrešnici nasred avlije, već su se isturile neke rude, i iza svakih kola iz šaraglja čupkahu seno konji Joze Bošnjaka, Ivana Alagića i ostalih Bunjevaca, salašara, skupštinara. Babijan ih je poznao sve.
Oni su bili sedeli za velikim stolom iznad koga je, pored Isusa i limene reklame Dreherova piva, visila slika Košutova kako kleči na krvavom bojištu, položio ruku na srce, okrenuo ono belo u oku prema nebesima i moli se Bogu – i tekst molitve je na slici – a oko okvira mađarska trobojka. Baće već „vruštukuju“ paprikaša i piju vina. Za manjim stolom ćućore povedene „divojke“, sve mlade, nežne, uska lica, ali i pred njima paprikaš i pivo. Anica ode k njima, a Stipan za treći sto, pa, pošto ubrzo izede svoju porciju, vrati se konjima. I „divojke“ se uskoro digoše, poljubiše svaka svoga čiču u ruku i odoše, držeći u obe ruke pred sobom molitvenike, na kratku misu od deset minuta i na dugu šetnju tamo-amo pred crkvom.
Babijana dočekaše svi ,,s reverencijom“ koja pripada njegovima „dvista lanaca oranice u jednom komadu“. U društvu je bio i najviše se čuo jedan gospodin, advokat Vujević, koji je morao da se ači i još više rasteže reči kako bi izgledao više narodski, ali to je njega stalo muke, jer je već gotovo zaboravio svoj maternji jezik. Vujević je „tolkovao“ „livičarsku“ politiku: – Sve zlo dolazi od Beča i od Raca, jer je zbog njih velika „porcija“ i zbog njih „naša dica služidu soldačiju“. Race treba izbaciti iz Varmeđe i zvanija, nek’ iđu u popove, a na njina mista ponamištati našu škulovanu dicu koja umidu i s narodom i s Madžarijom divaniti. Al’ sad još nek’ im bude. I taj „njêv“ kandidat je miran čovik, nije od onih „psiju“. Međutim, o županovom sinovcu ni čuti! „Svi pravi livičari glasaće za Rataja, jer je kremen čovik i dobar katolik. A što je ot’o tuđu ženu? Ot’o je od Čifuta, pa šta!“
U deset sati pođoše svi, siti i gasni, „korporativno“ s Vujevićem na čelu, u Varmeđu. Pred njom je zacrnelo: obrijani i neobrijani popovi, skoro svi s crvenim postavama, cilindri, redengoti i gazdačka čoha. Čim koja hrpa skupštinara naiđe, zadrigli, uparađeni panduri pred kapijom udaraju o kundake nekih škljoca iz kojih još tane nikad izletelo nije, a ta oružana parada je naročito nadimala Babijanovu skupštinarsku svest.

U sali se ponameštaše u smislu desnice i levice. A sala je bila prostrana i nesravnjeno sjajnija, ukrašenija i udobnija od mnogih starih skupština u kojima su se stvarale države. Levi zid, u celini, pokrivala je jedna slika, pobeda kod Sente, na kojoj je slikar Ajzenhut zaboravio Monasterlijine Srbe. Na ostalim zidovima ređaju se portreti svih dotadašnjih „velikih župana“, sve u zlatu, svili i kadifi, sa sabljama i sa mamuzama, s monoklima i s „pokenbortima“. Kad su se svi ispozdravljali i smestili u obla sedišta od crvenog somota, uđe veliki župan s monoklom na levom oku i s kotletima duž oba uha, i održa svečan državnički govor o značaju ove skupštine i o velikim zadacima njenim. Babijan nije ništa razumeo, a nije ga mnogo uzrujavalo ni glumačko uzbuđenje pojedinih njegovih jednomišljenika u kaputu koji su upadali u reč. On je bio zadovoljan. Njega se neposredno nije ticalo ništa. Prešlo se i na „vicinalnu“ železnicu za Palanku, ali pošto šine neće seći njegovu zemlju, on se igrao pisaljkom i zafrkavao belu artiju koja mu je bila stavljena na raspoloženje na pultu pred sedištem. Dobro se „vruštukalo“, te ga je hvatao san. Mislio je o kući. Da li su isterali prasice na ledinu i da li je ko ostao kod Bilke, koja treba da se oteli? Odjednom nastaje tajac. Vujević je pretio, a župan se smešio kao svaki župan koji ima većinu. Pa onda se počeše dizati jedan za drugim. Babijan se prenu, pripazi, ču naizmence igen (da), nem (ne), te videći da Vujević reče Alagiću na uvo nem, i on mirno sačeka svoje slovo i kuražno odglasa: nem! Posle je opet došlo do galame. Biralo se. On je isto onako i birao, i njegov kandidat je pao. Posle izbora svi su mislili „kući“, već je zvonilo podne, ali dođoše „eventualija“, interpelacije, politika. Babijanu je bilo dosadno, ali kad se diže jedan srpski pop i poče srpski besediti, on se razvedri. Pop je govorio žestoko protiv vladine naredbe kojom se čine smetnje „konfesionalnim“ školama. Koliko je njegov politički mozak dopirao, njemu se sviđao ovaj, jedva jednom razumljiv govor. I kad je neobrijan pop udario najžučnije na „framasonsko vladino nasilje“, Babijan, preko Jozinih leđa, munu nežno debelog bereškog župnika, Blažu Adžića, i namignu zadovoljno:
– Ovaj racki popa fino divani, a? – No obrijani popa je bio više disciplinovan, i mada se i njemu sviđao govor drugoga brata u Hristu, on punovažno diže čupave obrve i šanu:
– Čuvaj se „bizantinčine“!
Babijan nije razumeo reč, ali je razumeo da se ne treba oduševljavati.
Srpski pop, naravno, nije uspeo. Opozicija je ledeno posmatrala, a s desnice je neko doviknuo: – To je zato što nije izabran za protu! – Vladi je izglasano poverenje.

Kad svi ustadoše da pođu, Tuna pandur se progura do Babijana i pruži mu ogromni, tvrdi karton s bojadisanim svetim Pavlom, grbom Bačbodroške županije, i, da ne bi Babijan bio u neprilici, šanu mu: – Baća-Babijane, Prisvitli vas poziva na „gala-ručak“. Pričekajte, pa pođite s velečasnim, i oni su pozvati. – Babijan manu glavom, kao da se nije osećao polaskan i ovim, nešto zakasnelim pozivom. U njegovim očima to je baš značilo više. Jer župan redovno „na turnuse“ poziva. I niko ne bude zvat dvaput jedno za drugim. S njim je, dakle, učinjen izuzetak.
Nepozvani su izlazili prepirući se još neprestano, ili dogovarajući se gde i u kojoj mehani opet da se nađu. To je, uopšte, najlepša strana ovih i ovakvih skupština. Dvadesetak zvanica je zaostalo, koje će zajedno preći hodnikom u županovo odeljenje. Babijan je hteo da se čuje i vidi da je i on tu. Opraštao se glasno od svog društva, poručivao „dici“ da samo ručaju kod Butkovića i da ga sačekaju kad se vrati sa županova obeda. Pa onda pristupi popu Blaži. On je ovde mogao govoriti jedino s njim, s igumanom bođanskim i s druga dva Srbina advokata, ali su i ovi zadžakali mađarski s ostalima.
– A i vi na ručak pozvati, velečasni?
– E, čuveni su „veišpanski“ ručkovi!
– Nema divana! Ja sam i prošli put kod nji’ ruč’o – uzgred pominje Babijan.
Pop Blaža diže obrve, dobro zagleda Babijana, pa će s nimalo nevinim osmehom:
– A da ti nećeš privrnuti virom, kad si u takoj „gnodi“?
Babijan, gotovo polaskan, prezrivo odbi:
– Mi se i brez toga počtivamo!
Po zvanice je došao sekretar, a na vratima svoga stana dočekao ih je sam župan. On ih je uveo u salon i rukovao se redom sa svakim, „nalazeći za svakoga po jednu ljubaznu reč“. Babijan je osećao da se gubi. Bojao se stati i ići po parketu kao po ogledalu, a upravo ga je bunilo da gazi po smirnskim ćilimovima. Zatim, uza zidove stajali su ukočeni panduri, ali praznih ruku. Prošli put su nudili piva i zakuske. Čim celo jedno društvo prione na jelo i piće, lakše se čovek snađe u njemu. Uz to župan, kad naposletku stiže do njega, ne samo što mu stište ruku:
– O, moj baća-Babijan! – nego se okrete i čitavom društvu objavi s osmehom:
– Ovo je, gospodo, moj najopasniji politički protivnik! – pa okrenuvši se opet samom Babijanu, nastavi bunjevački s mađarskim akcentom:
– Kažem da ste vi moj najveći neprijatel u politiki, a moj najboli prijatel . . .
– Bože sačuvaj . . . ono jest’. . . – zamuca Babijan uz opštu veselost i pomodri od uzbuđenja. Zatim župan uhvati vladinovca poslanika ispod ruke i nastavi raspoloženo:
– Vous le verrez, il est drôle, trés amusant ce type-lá! Quel appétit de diable! [Videćete ga, smešan je, vrlo je zabavan ovaj tip! Kakav đavolski apetit!]
Pre no što su seli za sto koji je bio postavljen za dvadeset i dvojicu, čim su pojedini potražili svoja imena, župan opet, „šarmantno nestašan“, zamoli „velikog beležnika“ da svoje mesto ustupi Babijanu, kako bi sedeo do njega. Babijan je zbunjeno nazirao neku novu počast, a kad ga je župan zagrlio i posadio kraj sebe na sredinu stola, on se rastopio od sreće. Čim su arhimandrit i opat, na čelu širokoga stola, blagoslovili nemo trpezu i prekrstili se, stolice škripnuše, a šestorica plavih pandura uletoše. Jedan je donosio pivo u vitkim, oznojenim čašama na srebrnom poslužavniku, dvojica dve žute kokoši na belim servijetama, a ostali su delili čaše. Župan mignu, i jedan s kokoškom poče kod arhimandrita, a drugi kod baća-Babijana.
Arhimandrit je čitao peštanske novine u kojima se redovno i opširno referiše o dvorskim i aristokratskim ručkovima i o svim novinama u „etikeciji“. On se nije zbunio, ali je radoznalo pričekao da vidi Babijana na delu. Uopšte, svi se zagledaše u njega. Niko ga nije zažalio. Velika gospoda vole takve šale, a ona manja su mislila na sebe i uživala što će neko pre njih turiti prst u vrelu vodu. Babijana nije pomela ova opšta pažnja, niti je on primetio napeti smeh na ustima velikaša. Njega je samo začudila ta žuta kokoš na servijeti koju mu je pandur podneo s evnuškom, hladnom uslužnošću. Zašto bar na tepsiji ne unose tu prokletu, kuvanu kokoš? Pa odsudno ščepa viljušku i nož i poče energično da testeriše batak s posrebrenim krajem. U isti mah prasnu kikot, nemilosrdan, neodoljivi kikot koji je tresao čak i popa-Blažu
Babijan tek tada oseti da je kokoš presna. Ubrisa rukavom znoj sa čela i uspravi laktove na stolu s dignutim nožem i viljuškom kao vojnik pri kapitulaciji, pa se poče i sam smejati:
– E, da se kaže, gospocka uncutarija! E, baš ste pravi đavo, prisvitli!
Župan, kome je monokl ispao u nastupu smejanja, obgrli starog salašara, pa mu, kao detetu, uze obe ruke i, razoružavši ih, turi mu u desnicu lopaticu od sedefa na srebrnoj dršci i zahvati iz otvorenog kokošjeg trbuha ajvara.
– Ne srdi se, baća-Babijane, to se tako jede. Namaži na kruv, pa jedi. To je dobro. To je osobito dobro za stare ljude. Tvoja baba bude večeras vesela!
Manji ljudi su se tek sada smejali, pošto im je odlaknulo, a veći su saopštavali da to nisu kokoši, već štajerski kopunovi i da se u Beču „servira“ tako u poslednje vreme.
Babijanu se baš nije dopadao ajvar, ali ga je jeo, ne zato što je shvatio njegovo značenje, nego jer nije znao šta drugo da radi, a, naposletku, ni njemu nije bilo krivo da zasmejava društvo. I to je neka prisnost i neka slava. Prćio je pomalo nos, što je izazivalo smeh, a kad, ohrabren uspehom, diže praznu čašu piva, sam župan mu nasu belog badačonjskog vina:
– Ne pivo, na to se pije samo belo vino!
– Možem ja i to! – veli Babijan uz opšte veselje i odobravanje. Svi se kucnuše s njim.
I tako je išlo i sa ostalim „gangovima“. „Fogaš“ (veliki zubati smuđ iz Blatnog jezera) hteo je da seče popreko, toplu, „natrvenu“ pitu s „kremom“ natakao je na viljušku kao dušmana i hteo je da obzine celu, pečenje je izreckao nasitno, mada je imao sve zube, a župan ga je u svemu podučavao, i to mu je činilo neobično zadovoljstvo. – Ti ćeš, baća, doći i do ministra i do primasa, pa da nas onda ne „blamiraš“. Da vide kakve su naše gazde! – Svi su se neprestano bavili njime, smejali se i zadavali mu ozbiljna pitanja rogobatnim jezikom i s mnogo stranih reči. On je video da mu se smeju, čak je osećao i da mu se rugaju, ali tek uvide i to da mu druge nema i, najzad, ipak, on je bio nesumnjivi centar cele otmene sofre, a jelo i piće bilo je odlično. Jeo je od svega po dvaput, ispijao sve čaše, male, veće, velike, uzane, široke, belo vino, crno vino, burgundac kao topaz, malagu, pa ipak je neprestano pogledao na one kao dlanovi široke i plitke čaše s dugim, tankim drškama, s vijugama usečenim kao dijamantom, i čekao je da u njima zašume oni drobni, hitri mehurići. Naposletku zaređaše panduri, kao posle pozdravnih rafala, s bocama, omotanim u bele servijete kao da su bolesne, i za tili čas zaigraše u čašama sitni, magloviti vodoskoci, i zamirisa cela prostrana trpezarija uzbudljivim vonjem šampanja. Svima se zastakliše oči, u svačijoj glavi minu nejasna uspomena na neki vals, na silne sijalice, na ženski smeh i na ženska naga ramena. Samo se baća-Babijanu raspoloži lik tog vraškog pića radi. Župan se diže s monoklom u ukočenom oku i nazdravi njegovom apoštolskom veličanstvu. Pri završnim rečima zabrujaše, kroz na prečac raskriljena vrata, Cigani. Eljen, eljen, eljen (živeo!). Svi, stojeći, iskapiše. Župan ustade opet. Monokl još blistav i nepomičan, ali drugo oko već slobodnije žmiri. On završi: – Da živi vlada, – pa odmah kucnu o Babijanovu čašu: – No, baća, da živi naša visoka vlada!
– Pa neka živi, vlade mora biti, te mora!
Svi se smeju, i pop Blaža se smeje mada vrti glavom, pa se i on kuca, i on iskapljuje. Posle ustaje arhimandrit, i on nazdravlja županu, uzoru svih župana, dičnom poglavici naše male, bačke države, kojom on, na sreću svih vera i jezika u njoj, upravlja tako da, kad bi se „oni gore“ ugledali na njega ili bar slušali njegove savete, kad ga, na ogromnu štetu zemlje, još nisu uzeli sebi u vladu, ne bi bilo u Ugarskoj ni verskog ni narodnosnog pitanja. Opet eljen, opet ustajanje, kucanje i pijenje uz pratnju muzike. Najzad se opet diže župan, ali mu monokl zaigra i usred besede iskliznu. On nazdravi Babijanu, čestitom Bunjevcu i patrioti, diki salašara i skupštinara koji se isto toliko brine za Varmeđu koliko i za svoje njive. – Za mene kažu protivnici da sam partizan i aristokrat. Eto vidite kako ja postupam s opozicionarima i sa seljacima. – Pa se okrete tronutome Babijanu bunjevačkim rečima: – Babijan, ja tebe mlogo volim, tebi dopuštam da mi kažeš ti. Servus, baća, ali brez ljubljenje! – U opštem polupijanom, polušaljivom i poluganutom raspoloženju Babijan je samo brisao oči i mucao:
– I tebe je bunjevačko mliko odojilo. Krv nije voda! . . .
U tom je prošao ručak. Društvo se još jednom nasmejalo Babijanu, koji se stresao od kiselog ananasa, pa ga obiberisao, jer, kaže, on tako i dinju jede. Pa panduri unesoše velik pozlaćen čorbaluk s vodom i ubrusom i čaše sa mlakom, neoslađenom limunadom pored ovalnog, srebrnog umivaonika. Kad Babijan ugleda bolu s vodom, on se užasnu:
– Prisvitli, zar vode posli svega ovog? Nikad ni dovika!
– To je da prste opereš, baća!
Ali baća zamoči obe žuljave, rutave šake, izbrčka svu vodu, poprska sve oko sebe i ubrisa se o stolnjak, pa zagladi brke:
– E, to je već ništo!
Ali kad mu prinesoše čašu, on lukavo mignu na župana:
– E, neće baća dvared. Jedared sam popio, više ajak! – i nikako nije hteo da promućka usta. – A da šta će ondak vino?
Župan brže diže sto, te se svi povukoše u salon, gde je već čekala kava s konjacima i likerima. Baća je probao sve i naposletku se zaustavio na manastirskoj šljivovici: – Sam švindl, da ’prostiš, prisvitli! – Međutim, jezik ga je demantovao.
Župan izvuče iz futrole od stakla debelu, crnu cigaru od aršina i sa širokim, crvenim prstenom, „sas štrupandlom“, i turi je baći u usta: – Baća, pazi, to košta pet forinti! – Baća se trže, gotovo trezveno, izvadi je iz usta, zagleda je prevrćući je među prstima i skoro prezrivo reče: – Svašta!
Kad se svi zavališe u naslonjače i zadimiše, župan se okrete, naredi da se Ciganima da jesti i piti, pa će porodičnim tonom opet Babijanu:
– E, sad, baća, da nam produciraš ono jutro na salašu! . . . Verujte, gospodo, to je nešto kolosalno, ja ni u „Ronaheru“ nisam čuo nešto savršenije.
Čiča se nešto kao snebivao, ali kad vide zažarena, zajapurena lica svih unaokolo, čija je presićenost zahtevala još novih potresa, on se prvo malo prokašlja, pa kad nastade tišina, zaklopi oči, zavali glavu i poče kukurikati. Prvo kao kakav mator i promukao pevac s čitavom izrađenom melodijom i s onim na kraju opuštenim glasom kao kad gajdašu pisak ispadne iz usta. Pa onda kao mlad petao u doba svoje plodne i budilačke moći, sa silnim naletom i brzim prekidom, i, najzad, kao kakav sasvim mlad, nespretan orozić, koji mutira slično gimnazisti petog razreda, koji još matorački počne kukuri. . . – ali nikako ne ume da završi ono – ku. I sve je on to pratio pokretima i mrdanjem glave i tela, čak je i rukama lupao o bedra k’o tobože krilima. Zatim je došlo mukanje: prvo ono bezizrazno, u vetar, kao teoci, pa ono duboko i toplo njihovih matera – uz prvo je blenuo naivno u neizvesnu tačku na gornjem zidu, a uz drugo obrnuo glavu u stranu kao da priziva tele da ga obliže po čelu. Pa rzanje s kopkanjem kopita, pa groktanje s njuškanjem izrivene zemlje, pa sva razna salašarska lajanja, kevkanja, sve do kvocanja, gakanja, škripanja đerma, testerisanja i dalekog zvona iz varoši – te završi, sav oznojen i zadihan, ženskim glasom: – dobrojtro, komšija, jeste l’ uranili, kako ste spavali, šta ste sanjali?
Celo se društvo povaljalo od grohota. Debeli ljudi su se hvatali za trbuhe i usijano im se lice trzalo od bolne nemoći: – Ta prestani, molim te, prestani, ubio te Bog! . . . – On sam bio je iznuren te je i njemu drhtala ruka, i pola mu se čašice prosulo dok ju je prineo ustima. Župan je prezadovoljno ponavljao svakom pojedinom: – Zar nisam rekao, zar nisam dobro učinio? – U drugoj sobi pucali su od smeha i Cigani i panduri, i Tuna, ušavši s novom kavom, morao je koji put šakom da zaklanja razjapljene vilice. Ali kad se njegove oči sretoše sa zamućenim i zasenjenim pogledom baća-Babijana, odjednom pade smeh kao ljuska s lica obojice.
– E, prisvitli – viknu Babijan ozbiljno, – umemo mi salašari tušta, i lajati i ljucki divaniti!
Župan, shvativši to kao predznak neprijatne faze u njegovu pijanstvu, zovne Tunu i naredi mu da nekako izvede baću i otprati do kola. Pred odlazak župan mu je natrpao špagove cigaretama, cigarama, bombonama – „za dicu“ – čak mu je gurnuo u šake i jednu bocu rakije za put i za sinove. Svi su se s njim rukovali, a župan nije mogao izbeći da ga Babijan ne poljubi. Kad je izašao, župan nasmejano sleže ramenima:
– Bolje ovako. Paor je paor, ne zna granice. Al’ je kolosalan, zar ne?
Usput ni Tuna ni Babijan nisu pominjali ni jednom rečju ni ručak ni veselje . . . Krepki starac, čim je izašao na vazduh, upregao je svu volju da se ispravi i da sigurnije korača. Stipan i Anica digoše ga u kola čineći se da ne primećuju nikakve znake pijanstva na njemu. Putem se navalio na Aničino rame i blaženo zadremao. – Ukućani su ga dočekali kao što su ga i ispratili, skidali ga nežno kao da je od porcelana i ljubili ga redom u ruke.
– Ima l’ što novo?
– Bilka otelila žensko.
Baća se nasmeši.
– Lip dan. – I više ne reče ni reči, ali svi naslutiše da je Baću kod župana postigla velika „čest“.
Svukao se, umio, obukao radno odelo, obišao salaš, pregledao da li je sve u redu, pa naručio sebi za večeru kiselih paprika i krastavaca, zatim legao i domaćinski zahrkao.
* * *

Nije prošlo ni nedelju dana, sunce je sve toplije i duže grejalo menjajući zemljino lice, kad jedno popodne, dok je Babijan nadzirao zidanje novog obora u dnu dvorišta, kao na komandu zalajaše svi kerovi pod vođstvom Kuse, koja je besomučno skakala na ogradu i kezila zube između letava. Babijan se osvrte i ugleda iznad ograde zelene lovačke šeširiće s tetrebovim perima i vrhove dvocevaka. Anica dotrča s rukama vlažnim od sapunjavice i usplahireno šapnu: – Baća, niki gospodari tražidu vas!
– Oteraj vaške, pa nek’ uđu! – odgovori mirno, bez iznenađenja, ne mičući se.
– Njê, Kusa, o’š pod kola! . . . – čula se vika i tutanj grudve s kotrškanjem za psima, škripnuše vrata, i doleti Stipan do Babijana, uzbuđen:
– Baća, došli su prisvitli gospon veišpan s gospod’nom „oblegatom“!
Babijan se okrete, pa kad ih vide, on se ispravi i ugušujući prijatnu nedoumicu, mirno naredi: – Nek’ žene otvore „salu“, počiste, postave i donesu vina, šunjke, kajgane, krastavaca i smista nek’ u’vate „par“ pilića na paprikaš! A ti, Stipane, deder moj „jankli“! – Pa učini dva tri koraka u susret gostima, bez ikakve žurbe. A ovi privezaše litareve svojih zečara jahaćim bičevima i pridržavahu ih, jer domaće vaške, ispod ambareva, režahu negostoprimljivo na njih, na te, po njihovim pojmovima, sigurno degenerisane elegantne varošlije. Dok su ovi aristokratski rezervisano opustili svoje duge, svilene uši i dahćući plazili svoje crvene jezičine, upirući treperave, vlažne, crne njuške čas u svoje goste, čas u ovaj poluobučeni „milie“ kao da su hteli zapitati: – A šta ćemo nas četvorica među ovima?
– Čemu da zafalim tu prisvitlu posetu na Lipoženčića salaš? Dobro mi došli! – pa pruži ruku i rukova se sa obojicom.
– Izvol’te samo ovamo da se odmorite i pri’vatite malicko, ’prošćavajte, veliku gospodu je teško ugostiti ’vako iznenada, al’ za lovce ima uvik dosta na salašu! – pa se osmehnu, zastade i negleduš navuče kaput koji mu je Stipan pridržavao.
– Mudro ti je ovo poslidnje, baća-Babijane . . . A mi malo pođosmo na zečeve, pa kad smo već tu naišli, ja rek’o da ostavimo konje u Šikari – a mi da svrnemo do mog dobrog baća-Babijana.
– Dobro ste uradili . . . A konji u Šikari, velite? . . . A, ’ajd’mo sad unutra – sad ću ja taki! – Stipane, jednu rič! . . .
Suknje zašuštaše tamo i amo, ženskadija se rastrčala. Već je sve bilo spremno. Manda je, u novoj „džegi“, već unosila vino, a u dnu dvorišta kreštale su kokoši, pištali pilići, dok dlan o dlan, a perje se razleće i mačke se šunjaju oko kuhinje.
Župan je, razume se, ovu posetu naročito udesio. Izbori su u izgledu, i za opoziciju bi bio smrtonosan udar kad bi se pridobio za vladu Babijan Lipoženčić, za čijim bi „lancima“ pošle sve bunjevačke gazde, a po mađarskom cenzusu fukara i ne glasa. On je njega davno uzeo na oko. Znao je da je tvrdoglav. Ali je verovao u uspeh. No ovaj ga je doček malo iznenadio.
Gospoda su se divila veličini i mnoštvu zgrada, gospodskome nameštaju, iako su ih presa i kajasi golicali na smeh; tapkali su Babijana po plećima, a ovaj se samopouzdano smešio.
– Izvol’te samo malko da se pri’vatimo, p’onda ćemo proći po salašu da vidite moj „gazdašag“, a dotle će biti gotova i večera.
Županu se učini: – ovaj matori očevidno izbegava ozbiljan razgovor i hoće da pokaže da ga se pravi smer njihove posete i ne tiče. Do đavola, ko bi mislio da je ovaj Bunja tako prepreden!
Kad posedaše i pogledaše jedan drugome u oči, Babijan je imao, tako nekako, bezazlen pogled koji nije dopuštao nikakvo podsećanje i koji je vezivao prisutne samo za sve ovo ovde. Kad bi došlo da oslovi župana sa „ti“, on bi to izgovarao tako prirodno kao da je to ostalo iz zajedničke mladosti. Najzad se župan pouzdao u vreme i u vino. Samo Baća-Babijan, što je više pio tog svog vina, „k’o od majke rođenog, koje iđe u noge, a ne u glavu k’o što to i Bog zapovida“, postajao je sve nepristupačniji. Kao da je taj sok sopstvene zemlje i sopstvenog sunca ulevao u njegovu salašarsku krv ponosnu svest o svojoj nepokretljivosti i o svojoj osiguranoj, seljačkoj nezavisnosti. Što god su mu pohvalili, on je primao k znanju, i s osmehom, samohvalisavo još više dodavao.
Kad ih je on sam podigao i poveo da im pokaže svoju zemlju, uzeo je u ruke veliku, kukastu batinu i isprednjačio. Gospoda su ga gledala, onako visoka, nepogurena, plećata, crvena vrata, kako udara batinom po grumenu crne zemlje, kako zadovoljno gazi po koju maljavu gusenicu ili ronca na putanji, i osećala su se čudno, kao da su obojica nekako neupućena i mnogo mlađa prema njemu čija je produljena senka padala preko njih. Odveo ih je na uzvišicu na kojoj je još njegov otac digao veliki hrastov krst, sav ispucao, ali još čvrst. S tog mesta im je pokazao, ispruženom batinom, granice svoga imanja:
– Eto, pogledajte od Šikare onamo na drum, pa od druma čak onamo do oni’ krušaka, ono drveće što se vidi, i sve onamo do onog kuruza, di počinje salašić Žige Turskoga. To je sve moje.
Župan se osmehnu, proprativši Babijanov veliki, okrugli, osvajački pokret:
– Avoir c’est pouvoir! [Imati znači vladati!]
– Tu nema nikada vode, ovaj kraj nikad led ne tuče: bunar mi je dubok, vode u njemu i kad je suša, dosta i za marvu i za nas. Dica mi zdrava, marva, ’vala Bogu, zdrava, ’ajd’ sad na perad naiđe kadgod da crkavaju, al’ to je sitniš, ženska posla! – pa se okrete i s osmehom dodade: – Može se, ‘vala Bogu, ima se!

Kad se vratiše, sluga svinjar, Joška Madžar, hranio je svinje, a pomagali su mu sinovi, tri „svinjska bojtara“. Jedna „partija“, na stotinu prasadi i nazimčadi, tiskala se oko niskih daščanih „valova“ sa žitkim mekinjama.
Halapljiviji se zagnjuriše srčući i gurkajući se gubicama. Kad bi koje zakoračilo u korito, dečko bi ga udarao po papcima lopaticom. Babijan viknu i prezrivo pokaza batinom na najveće mršavo nazime nakostrešenih čekinja, grdne glavurde, dugačke njuške i visokih prednjih nogu kao u hijene: – Onog kurjaka da mi izbaciš, to je, znate, njegovo, pokvariće mi krmad. Taj će i na jesen još priskakivati plotove, gledaj ga, nanu mu šlavonsku, taj bi iz ćupice mog’o da pije mlika!
U starim oborima je, međutim, zadovoljno grokćući, mirno mljeckalo pedeset debelih bravaca. Bilo ih je već koji su klečeći jeli, dok im se na masne gronike i podvaljke slivala žuta prekrupa s belom penom proždrljivaca.
– Ovi će za deset dana biti zreli za Peštu.
Odatle odoše u konjušnicu, gde su osamnaest radnih konja birkali buhavo seno kao da ga poištu. Čilaši su bili odeljeni, oni su, umaskirani vrećicama drobili zob, i kad čuše Babijana, obrtoše se, duhnuše u zobnice i zablistaše očima. Babijan ih pljesnu po sapima i po vratu:
– „Lipicaneri“, iz Gecine ergele! To nisu konji, to su vile!
Pod kravama šuštaše slama. Dve švajcarske, s ružičastim nozdrvama i nadulim vimenima, i šest podolinskih, s velikim rogovima koji tupo udaraju o ogradu, s crnim njuškama i manjim sisama; sve one čekaju mužu.
– Ova ovdi dvaput mi otelila po dvi kravice. Ova švajcarka dade i osamnaest litri. Al’ ove „naše“, istina-bog, daju manje, al’ sam božji kajmak!
Najzad uđoše u drugu zgradu s mašinama: vršaćom, vetrenjačom, sečkalicom, s plugovima i drljačama. Mirisalo je na zejtin i na prašinu. Na tavanu dva otvora, pod svakim po hrpica pšenice i kukuruza.
– Tavan je pun. Pola lanjskog žita, pola lanjskog kukuruza. –
Pa prihvativši nekoliko zrna pšenice, odmerivši ih, predade ih županu u dlan:
– Olovo!
Kukuruz samo zahiti i prosu natrag na hrpu.
– Zvoni k’o šljunak!
– Ej, dico, je l’ gotovo? E, kad je tako, iđimo da se omrsimo. Ono je tamo „ženska vlada“. Tamo su svilene bube, razboj i živina. To se mene ne tiče. To im je na „štirku“ i „štafir“. Ja, k’o star čovik, još samo malo vinogradarim i pčelarim.

I župan i poslanik behu spahije. I oni su imali salaše, ali su ih ili davali u arendu ili su ih obrađivali čitavim aparatom nadzornika i ekonoma, pa se njihova poljoprivreda svodila isključivo na primanje godišnjeg prihoda u novcu. Oni ipak nisu imali ni komada zemlje na kojoj bi koračali tako gospodarski, pouzdano kao ovaj seljak.
Paprikaš se kao krv crveneo od segedinske paprike. Nežna pilećina, samo belo meso i sami bataci s bubrezima i jetrama, odvajalo se pri sipanju od tankih kostiju. A u drugoj činiji žuteli su se i sijali čvrsti valjušci, prigani u skorupu. Gosti su bili gladni, te su prionuli, a Babijan je neprestano divanio, punih usta, o zemlji, o zidanju novih staja, o sinovima koje nije hteo da daje u „čkolu“ da se ne bi otuđili od njega. On je smelo, kao u svojoj kući, zabadao viljušku u nabrizganu papriku iz sirćeta, te je ova cvrčala i štrcala čak do tavanice. Tek što odahnuše i uhvatiše za čaše (na Babijanovoj su odmah ostali daktiloskopski otisci masnih prstiju): – E, pa dobro mi došli; ajd’ „na bilo!“ – što znači naiskap – a Manda unese nerasečenu rumenu gužvaru s mladim ovčijim sirom i stavi je pred svekra. Babijan, ne tumačeći svoju domaću „etikeciju“ – ščepa je u šake, pa, duvajući nekoliko puta u oparene prste, poče da je kida. Čim je raskinu, sunu para i procedi se mast iz bele meke sredine. Svakom položi u tanjir po dobru komadešku i pohvali Mandu da gužvaru niko ne ume tako da umesi:
– Ja taku begenišem. Nije gužvara doklen tu – pa se udari po laktu – ne prokaplje mast čim zagrizem u nju.
Gospoda su se pomalo nevoljno zgledala, ali gužvara im se zaista dopala.
– Ima li šećera u njoj?
– Nema – ponosio se Babijan. – To je od mojih ovaca. Držim desetak, samo za sir. Nema takve slanače trave ni u banatskim salašima k’o što je na mojoj ledini i na mojoj strnjiki!
Župan se, presićen, stresao: – Ovo je vrlo dobro, baća-Babijane, samo je suviše masno!
– Deder da ga razgalimo! Pa živeli koji ste vi meni došli da podičite moju sirotinju! – osmehnu se Babijan kao bajagi skromno, utre brkove šakom i udari čašom o čašu.
Manda unese belog, prozirnog saća, oraha, jabuka i grožđa, čitavih grozdova na komadu loze s lišćem; oni su bili još dosta sveži.
– Mi tako ocičemo drinak i kozje vime sas lozom, pa je držimo u vodi priko cile zime da se pucevlje održi. A saće je vriško, od sami’ rani’ voćkica. Sve miriši na višnje.
Na kraju je došla i kava i krijumčareni, „dugokosi“ banatski duvan. Stivu lulu sa zelenom kićankom, već napunjenu i sa žeravicom ozgo, unela je sama Manda i svojom rukom turila baći u zube. Babijan je samo malo izgnjavio duvan crnim, ispucalim palcem, neosetljivim kao od azbesta, pa položio mrku luletinu preda se na sto, zažmirio i zapućkao. A, međutim i zatim, neprestano vino, vino i vino. No kada Manda unese i lampu s pozdravom: Dobro veče! – župan kao da se osvesti, pogleda svoj džepni sat, pa u poslanika, koji je teško disao „od najesti“. – A mi ljude i zaboravili! – Ali čiča manu rukom: – Nemajte brige! Posl’o sam ja čeljade po nji’. Svi su oni već tu. Ljudi večeraju, a konjima je data zob. Gospoda kerovi mogu s nama. – Pa izruči sve kosti na pod. – A da vi tako o’ma iđete, toga nema, ajak!

Naposletku će župan, snašavši se, u promenjenom tonu:
– Baća-Babijane, baš si nas lipo dočekao. Fala ti. Da Bog poživi tebe i tvoju dicu, da Bog da stekli oni još dvista lanaca. Vidi se da si mi ti pravi prijatelj. Šteta je samo što nismo tako na ciloj liniji. Zašto da i u politiki ne iđemo ovako lipo zajedno? Eto, ovako utroje, pa da nas Bog vidi! Sad će biti izbori, pa da ti lipo glasaš s nama, za gospodina. Ti znaš, ja ne zaboravljam prijatelje, a on je isti taki. Ti imaš dicu, znaš kako treba jaki’ prijatelja. Šta si se vez’o s onim Vujevićem! On je lud, tako on neće nikad na vladu, a šta ti vridi politika brez vlade! Jer ono malo „šporkase“? U našoj banki . . . nema te banke na svitu čije se kase same ne otvaraju samo pri imenu Babijana Lipoženčića! Ajde – pa mu pruži ruku kao na vašaru – udri, pa da se ižljubimo!
Babijan je žmirkao, pomodrio. To mu je bio najsrećniji trenutak u životu. Laskalo mu je i mamilo ga je da pristane, a još više da odbije. No da bi trenuci sreće što duže trajali, on poče, mudrački i s visine, da izvija:
– Da bi Lajča Vujević bio lud! Pametan je to čovik, još kako! On ima dvaput toliko zemlje k’o ja. Čet’ri stotine lanaca, oj-hoj! Istina podaleko, ispod Stančića, ništo mu je i pod vodom, al’ čet’ri stotine lanaca, oj-hoj! Nije to ludorija. P’onda doći će i njegovo vrime. Kad Košut sidne na vladu.
– Košut nikad, a Vujević? . . . Ne kažem, ako se vrimenom ne opameti. A zašto ti ranije ne bi doš’o pameti?
– E-e, gospodo slavna, ne možem ja, k’o jedan dosta glavni čovik u varmeđi, danas ovo – sutra ono. Ne minja se tako lako vira i politika. Mi jesmo glavni prijatelji, al’ drugo je prijateljstvo i, reći, društvo, a drugo politika. Zato mi ostajemo prvi prijatelji. – Pa se utešitelno kucnu.
Župan izvadi monokl između zakopčanih dugmadi, pa se poče igrati njime. Na čelu mu se pojavi rumena mrlja kao lišaj.
– Pa dobro, ako nećeš odma’ da se rišiš, a ti razmisli o tome, kažem ti, što ranije, to bolje po tebe, posjetuj se sa svojima, sa sinovima, – župan će gotovo jetko.
Babijan drmnu oholo glavom i sijajući od zadovoljstva:
– Ne sjetujem se ja ni s kime i ni o čemu. Ni moj pokojni Baća nije nikad nikog pit’o, pa je lipo živio, stek’o i očuv’o. Al’ ja ću, što se kaže, razmišljati – ne kažem . . .
– Neću ja tebi da solim pamet, Babijane, utubi, ni da te silim, samo ti opet kažem: ovake prijatelje valja nigovati – i tihim, pretećim glasom dodade – razmisli, imaš dicu, ko zna šta im može zatribati, ko zna? . . .
Babijan se skoro naduto isprsi:
– Prisvitli, ko ima ovdikara – pa se udari s desne strane po grudima, po „šlajpiku“ – taj će naći pomoći u svitu. Šta vali Vujeviću i Ferbaku? Ni nji’va dica ni služe cara. Sve se može kad se ima, a ja, ’vala Bogu, imam za sebe i za dicu dosta. Vala Bogu, imam za prijatelje taku jaku, glavnu gospodu kao što ste vas dvojica – a za malu gospodu? Ih, sas ovim se kaldrmiše put do nji’va srca, sas ovim! – pa se besno poče opet lupati po desnim rebrima.
– Babijane, to nisam očekiv’o od tebe! – strogo progovori župan i diže srdito oči na njega.
Babijan se digao da natoči čaše i učinio se županu strašno velik i bezobrazno trijumfalan. Smišljao je reč da ga ujede, ali u tom ćutanju, prekidanom samo brbljavim klokotanjem uskog vrata na boci, odjednom zakukureka petao. Župan skupi lice u pakostan osmeh.
– Deder, Babijane, odgovori mu. Ko zna bolje?
Ali Babijan mirno odbi, sedajući i kucajući se:
– Tu moji pivci dosta glavno kukuriču. U varoši ja mogu i njakati, al’ ovdi divanimo k’o ljudi, ’ajd’ u zdravlju, pa ne zabavite, ne kažem ja, razmišljaću ja! . . . ’ajd’ u naše prijateljstvo! . . . O, maj’, ded’ da pošaljem čeljade po Cigane!
No gosti poskakaše i sad tek primetiše da ovo vino zaista hladi glavu, ali u noge sipa vreli pesak. Babijan ih je zaustavljao, dao je doneti još dve boce vina, sipao im u čaše i pred kolima i u kolima kad je kočijaš već zategao, ispratio ih je do kapije i vikao za njima:
– U zdravlju, gospodo prisvitla, pa ne zabavite ničem i do viđenja, opet ovako, lipo prijateljski! . . .
Vratio se ponovo u „salu“, zavalio se u istu stolicu, ispružio noge, isturio ruke sa stisnutim pesnicama, udario njima o sto i neobično, raskalašno viknu Mandu:
– Deder, sinko, donesi didi još jednu flašu vina, pije mi se na ovo!
U kući se svi ubezeknuše, ali, prikradajući se i motreći kako deda zadovoljno škilji u čašu, oni se sašaptaše, i složiše se u tom da je Dida opet postigao „niku veliku čest“.

[Pripovetku “Salašar” napisao je Veljko Petrović]
REČNIK MANJE POZNATIH REČI, IZRAZA I POJMOVA
Ajzenhut – Franc Ajzenhut (1857-1903), slikar poznate slike „Bitka kod Sente“ (7×4 m) koja se od 1898. g. nalazi u velikoj sali somborske Županije
Bačorsag (mađ.) – Bačka
begenisati – dopadati se, biti po ukusu
dosta glavno – dovoljno
džega (tur.) – mala trouglasta marama kojom su žene pokrivale kosu ili punđu
đileš (mađ.) – skupština, zbor
éljen (mađ.) – živeo!
galasersam – paradni konjski amovi
gangovi – ovde u značenju: posluženja, ture
gazdašag (mađ.) – gazdinstvo, imanje
gnoda (nem.) – milost, naklonost
ilnek (mađ.) – prisednik, titula nižeg činovnika ili porotnika
ispod Stančića – ispod Stanišića, sela severno od Sombora
jankli – kratak kaput
konfesionalan – verski
korporativan – zajednički, u društvu
njev – njihov
oblegat – poslanik
okop – ograđeno zemljište oko kuće na salašu
partizan – ovde u značenju: strančar, pristalica jedne stranke
pokenbort – zalisak, zuluf (od nem. bakenbart)
racko misto – mesto u županijskoj upravi namenjeno Srbima
rampaš (mađ.) – novo vino, odmah posle vrenja
reverencija – poštovanje
rips – pamučna ili svilena tkanina sa ispupčenim brazdama
servus (mađ.) – zdravo (pozdrav)
soldačija – vojska
Šikara – šumica kraj Sombora, ali i naziv za skupinu salaša u njenom okruženju
šlingovan – vezen
šlajpik – novčanik
štacija – stanica, postaja
šujtaš (mađ.) – ukrasni širit, gajtan
tolkovati – tumačiti, objašnjavati
turnus – redosled, utvrđen red sa naizmeničnim smenjivanjem
uncutarija – obešenjaštvo
varmeđa (mađ.) – županija
vaška – pas, ker
veišpan – veliki župan (od mađ. fejišpan)
vicišpan – podžupan
vicinalna železnica – železnica uzanog koloseka, sporedna, lokalna
vruštukati – doručkovati (od nem. fruštuk)
zabaviti – zameriti
zadžakati – zagrajiti, zažagoriti