Po srpskim i bunjevačkim kućama u Somboru, a posebno na okolnim salašima, zajedno su, sve do pre stotinjak godina, živela tri, ponekad i četiri pokolenja jedne porodice. Porodične zadruge bile su posebno brojne do kraja 18. veka, kada su počele prve deobe imanja zbog grananja porodica.
Iz pisma koje je 1742. g. somborski graničarski barjaktar Nikola Lalošević poslao sa ratišta u Bavarskoj, prema nabrajanju braće i snaha prilikom pozdrava, vidi se da je porodična zadruga somborskih Laloševića tada brojala četvoricu punoletne i oženjene braće. Na popisu tek razvojačenih somborskih graničara, iz juna 1746. godine, zabeleženo je da je poručnik Todor Stojačić živeo u porodičnoj zadruzi, čiji je bio starešina, sa još sedmoricom oženjene braće; narednici Jovan Kanurić i Stipan Dorotić živeli su u domaćinstvima sa po šestoricom oženjene braće; Radojica Maširević je živeo u porodičnoj zadruzi sa petoricom oženjene braće; Marko Tucaković sa četvoricom, a porodična zadruga barjaktara Martina Parčetića brojala je, sem njega, još trojicu oženjene braće; domaćinstvo Periše Matarića brojalo je i dva oženjena brata, te oženjenog sina itd. Prema podacima iz 1766. godine, najveće kućne zadruge imale su porodične starešine Janko Mijić na Bukovcu i Jovan Radojević na salašu Preradović (danas Radojevići), sa po osam odraslih muških članova zadruge (braće ili sinova); Ivan Čuvardić u Gradini imao je sedam odraslih članova zadruge; Milivoj Šarčanski i Atanasija Ćosić u Milčiću i Jovan Kanurić u Žarkovcu imali su po šest odraslih muških članova; Tomo Parčetić i Zeljko Pekanović u Gradini, Đuka Dorotić u Nenadiću, Jovan Josić i Stanko Sečujac u Biliću, Nedeljko Vranić u Ivanovom Selu (Leniji), Nedeljko Šipoš u Milčiću, Isak Kanurić i Ostoja Iđuški u Žarkovcu, te Arsenija Šljukić na Bukovcu imali su u porodičnim zadrugama po pet odraslih muških članova. Svi nabrojani imali su porodične kuće i u gradu i na salašu. Ovakve zadruge brojale su ponekad i preko 30 ukućana.

Kućni poredak kod somborskih srpskih i bunjevačkih žitelja u 18. i 19. veku bio je bespogovorno patrijarhalan, sa ocem (ili dedom) kao glavom porodice (Nikola Vukićević je u svojoj poznijoj zavičajnoj povesnici zapisao da je domaći život Somboraca bio zadružan, uređen po primeru starih srpskih zadruga. Starešina je zapovedao i naređivao šta će ko raditi, a mlađi su slušali svoga starešinu i radili poljske poslove, kako je to starešina među njima raspoređivao). Patrijahalni porodični red posebno se dugo zadržao na somborskim salašima. Dok su još imali kuće u gradu, poneki starešina salašarske porodice bi za života prepuštao starešinstvo najstarijem sinu, a on bi odlazio da svoje poslednje dane provede u varoši. Starešina, čija je reč bila neprikosnovena, zorom je raspoređivao dnevne poslove za svu kućnu čeljad, a sam je vodio računa o snabdevanju domaćinstva, njegovim prihodima, kupovini ili prodaji zemlje i stoke, plaćanju poreza, pa i o ženidbi sinova i udadbi kćeri. Porodični starešina je određivao šta će se i koliko sejati na sermiji (posedu, imanju), kao i trajniju podelu poslova među članovima porodice.

O ženskim poslovima u zadruzi opširan i dragocen zapis ostavio je Nikola Vukićević: Ženske su radile sve domaće poslove po dobivenom rasporedu, slušajući i izvršujući sa najvećom odanošću naredbe, koje su stare majke svojim snajama, a ove opet kćerima i podsvojkinjama izdavale. Kad bi stara majka umrla, onda bi starešinstvo nad ženskinjem u kući prelazilo na najstariju snaju, koje su ostale jetrve njene i zaove u svakom pogledu slušale i poštovale. Po rasporedu starešice jedna je članica zadruge bavila se sa kujnom, brašnarom (smočarom) i spremala svakidašnju hranu za celu zadrugu, a u tom su je njene kćeri i ostala čeljad pomagala, ona se nazivala reduša i dužnost je njena preko cele godine trajala (kasnije su se, obično, reduše smenjivale nedeljno); druga članica zadruge vodila je brigu nad mužom ovaca i krava i bavila se spravljanjem sira i ostalog belog smoka, sa negovanjem živine raznovrsne, sa sabiranjem jaja, nasađivanjem kvočaka, ćuraka i gusaka i njen je posao trajao preko cele godine, a zvala se stanarica.


U tako velikim kućnim zadrugama, pa i kasnije, kada su porodice postale manje, duboko je skrivan svaki, i najmanji nagoveštaj međusobnih osećanja i čulnog života između muža i žene. Čednost tog vremena ogledala se i u načinu kako su deca oslovljavala svoje očeve, obično po nadimku (Baća, Brata, Braca, Lala…) ne bi li i na taj način bio suzbijen nagoveštaj čulnosti, koja bi, upotrebom imena otac, tata ili bâba bila iskazana jasnim priznanjem onoga što je prethodilo očinstvu, a što nije smelo da izađe ispod debele perjane dunje, bez obzira na povremeno izdajničko šuštanje slamarice ispunjene kukuruznom ljuštikom ili škripanje starih drvenih kreveta. I u Srba i u Bunjevaca očevima se, sve do polovine 20. veka, uglavnom persiralo (u Bunjevaca, neretko, i majkama).
Savremeno doba i nestanak porodičnih zadruga neminovno je ukinulo nekadašnji neprikosnoven patrijahalni red u somborskim porodicama.
Milan Stepanović
1 Komentar
Srdja
Blago nama sada imamo kockarnice svuda i zene se bave pole dancingom i to zovemo napredovanje !