SLAVNI SINOVI RAVNICE,  Znamenite ličnosti

ERNEST BOŠNJAK – ČOVEK KOJI JE OD SOMBORA ŽELEO DA NAČINI HOLIVUD

U osvitak 20. veka tek se razvijala filmska umetnost u svetu, a na prostorima Bačke već se našla nekolicina entuzijasta, koji su se osmelili ne samo da je reprodukuju (prikazuju), već i da se bave njenim stvaranjem. U Somboru je to bio Ernest Bošnjak, u Subotici Aleksandar Lifka, a u Novom Sadu Vladimir Totović. Somborski kinematograf je, ipak, prvi snimio film i u ranoj istoriji naše kinematografije ostavio je najvidljiviji trag.

Ernest Bošnjak, poreklom iz stare somborske bunjevačke porodice, rođen je 1. januara 1876. godine u Somboru, gde je, kao mladić, učio štamparski zanat do 1892. godine. Usavršavajući se u struci, narednih 14 godina boravi po gradovima tadašnje Ugarske (Senta, Subotica, Segedin, Sombathelj), a zatim stiže i do Beča, gde neko vreme radi kao konstruktor u fabrici mašina Waldher & Co. U rodni grad se vraća 1906. godine i, uz pomoć kapitala svoje prve supruge Etelke rođ. Varga, otvara štamparsku i pečatorezačku radionicu.

Prvi vojvođanski namenski bioskop “Arena” na vašarištu u Somboru (1910-1912. god.)

U vreme svog boravka u Beču Ernest Bošnjak je kupio kino-projektor marke „Leon Gaumont“, pomoću koga je od 1907. g. prikazivao kratke filmove i žurnale u somborskom Gradskom pozorištu. Istovremeno je u svojoj štampariji štampao list „Bački bioskop“ (Bácskai Mozi). Bošnjak je filmove nabavljao iz Budimpešte, preko filmskog preduzeća „Apolo“. Dve godine kasnije, sa svojim poslovnim partnerom Karlom Cviršicem, vlasnikom Električarskog preduzeća, podigao je prvi somborski bioskop na gradskom vašarištu, iza zdanja Županije, nazvan „Arena“. Bio je to prvi namenski bioskop na prostoru današnje Vojvodine. Sagrađen je od dasaka i imao je 450 sedišta. Ulaznice su koštale 20 filera, a projekcije, koje su menjane na svaka dva dana, pratila je muzika sa električnog klavira. Godine 1912. Cviršic je sagradio i prvu zidanu bioskopsku zgradu u Pariskoj ulici, gde je premešten bioskop „Arena“, sa Ernestom Bošnjakom kao kino-operatorom (bioskop se tu nalazio sve do kraja 20. veka, a naziv mu je, nakon Drugog svetskog rata, promenjen u „Zvezda“).

Zidani bioskop “Arena” u Parsikoj ulici

Shvativši da filmska umetnost i njena tehnologija pružaju brojne mogućnosti za iskazivanje lične kreativnosti, Bošnjak se nije zaustavio samo na prikazivanju filmova, već je i sam počeo da snima prve filmske zapise sa igranim scenama, kao i fragmente iz života Sombora s početka 20. stoleća. Kamerom tipa „Ertel Werke“ snimio je 1909. g. 120-metarski film o igri devojaka u somborskom parku kraj Županije, nazvan „U carstvu Terpsihore“ (Terpsihore Birodalmaban), sa elementima dramaturgije, glume i plesa. Film  je uspešno prikazan u somborskom bioskopu „Arena“, ali, na žalost, nije sačuvan. Posle prvog igranog filma Ernest Bošnjak je snimao dokumentarne materijale o folklornim običajima i igrama iz Sombora i okoline, ali ni oni nisu sačuvani. Njegov najstariji sačuvan film dokumentarni je filmski zapis iz 1912. godine, snimljen u Somboru prilikom svečanog otkrivanja spomenika mađarskom nacionalnom heroju i predvodniku ustanka protiv Habzburga (1703-1711) Ferencu II Rakociju. Bošnjak je snimio defile na Trgu Sv. Đorđa, kao i svečani čin otkrivanja spomenika na Pozorišnom (Jokai) trgu, a među prvima u svetu filma tom prilikom je, zahvaljujući pokretnom postolju koje je ugradio na kameru, primenio tehniku „švenka“, odnosno kamere koja se slobodno kreće po horizontali i vertikali (tek godinu kasnije „švenk“ će u Holivudu primeniti producent i reditelj Dejvid V. Grifit).

Rani filmski uspesi ohrabrili su Ernesta Bošnjaka u zamisli da u Somboru otvori prvu našu „fabriku filmova“, u saradnji sa tada najvećim svetskim proizvođačem filmske opreme, francuskom kompanijom „Pathé Frères“. Somborske gradske vlasti, koje su, tradicionalno, zazirale od svake novotarije, odbile su početkom 1914. g. da mu dodele plac za izgradnju filmskog studija, kao i da ga oslobode poreza u narednih 30 godina, te Sombor nije postao „evropski Holivud“, kako je to Bošnjak prvobitno zamislio. Za ono što tadašnji somborski gradski oci nisu imali zanimanja, zainteresovao se gradonačelnik Novog Sada, koji mu je, u maju 1914. godine, poslao pismo sa porukom da radosno pozdravlja ideju o podizanju fabrike filmova u Novom Sadu. Izbijanje Prvog svetskog rata onemogućilo je ovaj poduhvat.

Kamera Ernesta Bošnjaka “Ertel Werke” (ljubaznošću Muzeja Jugoslovenske kinoteke)
Scena iz dokumentarnog filma “Otkrivanje spomenika Ferencu Rakociju” iz 1912. god.

Tokom rata, prema sopstvenim rečima, Bošnjak je bio jedan od snimatelja krunisanja poslednjeg austrijskog cara i kralja Karla, u Budimpešti, krajem 1916. godine. Ubrzo po završetku rata i stvaranju Kraljevine SHS, Bošnjak snima veoma dinamičan dokumentarac o luna-parku na somborskom vašarištu („Tobogan za staro i mlado“). Tih godina on je, za 650.000 dinara, prodao svoju somborsku štampariju, a 400.000 dinara uložio je 1923. g. u osnivanje prvog jugoslovenskog filmskog preduzeća, koje je nazvao početnim slovima svog prezimena i imena – BOER FILM Sombor. Sedište preduzeća, sa studijom, nalazilo se na Vencu Petra Bojovića br. 7 (pored zdanja Muzičke škole). Oko njegovog preduzeća okupilo se društvo ljubitelja filma u Somboru, a snimljen je i probni materijal, zapravo reklama za privlačenje saradnika, koja je imala naziv: „Može li se u Somboru zgotoviti film?“.

Ernest Bošnjak, početkom dvadesetih godina 20. veka

Prvi Bošnjakov igrani film (ljubavna komedija) imao je radni naslov „Kako uloviti muža?“ i snimljen je u Somboru 1923. godine, sa talentovanom Irenom Novak u glavnoj ulozi (ona će, uskoro, postati druga supruga Ernesta Bošnjaka), kao i sa saradnicima iz inostranstva (rediteljem Belom Fabijanom, snimateljem Vilhelmom Randelštajnom i scenografom Julijem Lukačem). Film je otkupila jedna bečka distributerska kuća i prikazivan je u Beču, pod nazivom „Laži mene radi“ (Die Lüge meiner Wiege). Naredne godine Bošnjak je snimio još jedan film – porodičnu melodramu „Moja draga kolevka“, po scenariju Mihalja Tilgera. Uprkos patetičnom i melodramatskom sadržaju, film je odlično snimljen, sa dobro smišljenim kadrovima i kvalitetnim glumcima, a dramaturški sadrži verovatno i najbolju scenu koju je Bošnjak snimio (otac, u somborskom parku, posmatra igru dece koju je napustio). Eksterijeri su bili snimljeni na Vamošer-salašu, između Sombora i Bačkog Monoštora, a enterijeri u Bošnjakovom somborskom studiju. Natpisi na nemačkom jeziku ukazuju kako je Bošnjak imao ambiciju da i ovaj film plasira na inostrano tržište, pre svega u Beč. Iste godine, u šumama u okolini Apatina, on počinje da snima igrani film „Faun“, o šumskom božanstvu iz grčke mitologije. Fragmentarni ostaci trake (film nije bio završen) ukazuju na izrazito uspešno rešene kostime i maske glumaca.

Sedište i studio BOER-FILMA na Vencu Petra Bojovića

Umetničke domete Bošnjakovih filmova, kako to obično biva, nisu pratili i finansijski uspesi. Tokom 1925. g. pokušao je da spase svoje preduzeće kroz pregovore sa bečkim preduzećem „Vita-Film“, za koje je trebalo da snimi film „Dr Orlov“. Snimljeni su i prvi kadrovi ovog filma, ali do realizacije projekta, ipak, nije došlo. Iste godine snimio je Bošnjak i prvi naš animirani reklamni film „Ovde traži i naći ćeš milion“. Usled nedostatka finansijskih sredstava, Bošnjakov BOER FILM ugašen je već iste godine.

Logo preduzeća BOER-FILM i scene iz Bošnjakovih dokumentarnih i prvih igranih filmova

Nakon gašenja svog filmskog preduzeća, Bošnjak nastavlja da se bavi štamparskim zanatom i otvara tehnički dobro opremljenu i uspešnu štampariju u Čitaoničkoj ulici. U njoj je, tokom dvadesetih i tridesetih godina 20. veka, štampano nekoliko somborskih listova (na srpskom, bunjevačkom i mađarskom jeziku), osim ostalih i list „Vojvodina“, organ Bunjevačko-šokačke stranke (Ernest Bošnjak je 1927. g. bio urednik ovog lista, a politički predvodnik stranke bio je njegov prezimenjak, Somborac Antun Tonika Bošnjak). Neko vreme je (od 1929) objavljivao i svoj časopis „Sport i film“. Početkom tridesetih godina Bošnjak se, još jednom, vratio filmskoj umetnosti i snimio nekoliko dokumentarnih filmova („Skautske vežbe u Somboru“, „Fudbalska utakmica“ i „Javni čas sokolske omladine, vojske i sokola u Somboru“ iz 1930. godine, te „Procesija somborske Rimokatoličke župe o Tijelovu“ iz 1932. godine). To su bili i njegovi poslednji filmski radovi.

Ernest Bošnjak u starosti

U vreme Drugog svetskog rata Ernest Bošnjak je ostao bez svoje štamparije, a nakon rata (1948) nacionalizovana je i njegova pečatoreznica, pa je, na pragu osme decenije života, nekada najveći filmski entuzijasta ovih prostora, ostao bez egzistencije. Da bi preživeo, morao je, pod starost, da se zaposli kao molerski radnik u Molerskoj zadruzi „Boja“ u Somboru. Istovremeno je, zbog nemaštine, prodavao ovdašnjim frizerima i kozmetičarima, kao sekundarnu sirovinu, svoje dragocene stare filmske trake, od kojih je spravljan lak za nokte. Tako su, nepovratno, propala neka od najvažnijih svedočanstava o ranoj istoriji naše kinematografije. Godine 1954. Jugoslovenska kinoteka nagradila je Ernesta Bošnjaka Spomen-plaketom za životno delo, a ujedno je od njega otkupila i preostale filmske trake – ostatke filmova koje je snimao tokom karijere (zahvaljujući tom otkupu ovi vredni filmovi sačuvani su do danas). Zalaganjem Kinoteke, Bošnjaku je 1961. godine, pred sam kraj života, dodeljena i umetnička penzija kao zaslužnom umetniku za razvoj jugoslovenskog filma, te je, već u dubokoj starosti, konačno mogao da obezbedi pristojan život sebi i supruzi Ireni.

Ernest Bošnjak pred kraj života

Ernest Bošnjak, prvi naš producent, filmski reditelj i snimatelj, umro je u rodnom Somboru, 9. avgusta 1963. godine, u 88. godini. Već ranije  je gradski Kino-klub u Somboru nazvan njegovim imenom, a 2013. godine, na somborskoj glavnoj ulici, postavljena je, u prirodnoj veličini, statua Ernesta Bošnjaka, sa filmskom kamerom (rad vajara Igora Šetera). Danas ime ovog najpoznatijeg izdanka stare somborske bunjevačke porodice Bošnjak, stoji u samom temelju istorije južnoslovenske kinematografije.

Milan Stepanović

Statua Ernesta Bošnjaka na somborskoj Glavnoj ulici (Trgu Sv. Đorđa), postavljena 2013. godine, na istom onom mestu odakle je snimao prvi film u kome je upotrebljena tehnika “švenka”.

 

 

1 Komentar

  • Jovan- Niš

    Siđa mi se ovaj zapis – mnogo toga smo mi kao neodgovorni
    ljudi izgubili od svoje kulturne baštine. Pozdrav.

Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.