Istorija,  OBZORJA PROŠLOSTI

DVA I PO VEKA SOMBORSKIH VATROGASACA

Požari su, uz poplave, vekovima bili najčešća opasnost po bezbednost grada, građana i njihove imovine. Statutom slobodnog i kraljevskog grada Sombora iz 1749. g. bilo je predviđeno da, u slučaju požara, gradski kapetan, sa nadzornikom straže i vatrogascima, izađe na lice mesta i preduzme potrebne mere. Nadzornici kvartova bili su dužni da javljaju mesto požara, te da okupe građane za gašenje. Redovna gradska vatrogasna služba zavedena je odlukom Magistrata 1763. godine, kada su nabavljena i prva vatrogasna kola, sa dva velika drvena bureta za vodu. Posle požara u središtu grada, u kome je 1766. g. izgorelo 11 kuća, uvedena je i redovna dimnjačarska služba. Osnovan je Gradski vatrogasni fond iz koga je, narednih godina, nabavljana protivpožarna oprema (okovana vatrogasna kola, burad, merdevine, motke sa kukama, gvozdene lopate, ručne pumpe, kofe, sekire). Zbog čestih požara, preporučeno je građanima da na svake dve kuće bude iskopan jedan zajednički bunar. Protivpožarnu opremu (bure, šest kablova i druge rekvizite) dobila je svaka ulica u gradu. Sombor je 1777. g. raspolagao sa osam vatrogasnih kola, 23 bureta za vodu, 36 manjih i većih kablova, te sa osam dužih, osam kraćih i četvoro dvostrukih merdevina. Početkom 19. veka stanje nije bilo bolje nego ranijih decenija, požari su bili relativno česta pojava, a o gradskoj vatrogasnoj opremi nije vođeno dovoljno računa.

Sombor 1818. god.

Najveći požar u Somboru dogodio se početkom aprila 1826. godine, kada su u jugozapadnom delu Gornje varoši (desna strana Apatinskog puta i ulica Sv. Roke) izgorele 82 kuće, sa zgradom Gradske bolnice, kao i 19 štala i jedna suvaja. U izgorelim kućama bili su uništeni pokućstvo i namirnice. Bez kućnog smeštaja ostalo je 447 žitelja grada, a ukupna šteta je procenjena na 84.437 forinti.

Ovaj događaj je naterao gradske vlasti da se ozbiljnije posvete zaštiti od požara, pa je 1830. g. grad nabavio i prve štrcaljke za gašenje požara, a 1834. g. vatrogasci su dobili i prva zaštitna odela. Istovremeno, uvedeno je obavezno čišćenje dimnjaka na stambenim kućama, a od dvadesetih godina 19. veka grad je plaćao dimničare, koji su dimnjake svih kuća u gradu pregledali i čistili besplatno (1860. g. svi dimnjaci u gradu su, tokom zime, čišćeni jednom mesečno, a tokom leta tromesečno; za plate odžačara izdvajano je 1.200 forinti godišnje). Sve do početka 20. veka većina privatnih kuća i javnih zgrada u Somboru grejana je još paorskim pećima, a tek od druge polovine 19.  veka u imućnijim kućama i gradskim ustanovama počinju da zidaju kaljeve peći.

Posle velikog požara, koji je u maju 1840. g. pogoreo susednu Baju, somborske gradske vlasti su, na savet komorske administracije, osnovale petočlanu komisiju za izradu „Vatrenog reda“ (protivpožarnog pravilnika), a grad je izdeljen na 21 vatrogasni rejon. Svaka kuća je morala da drži lako dostupno bure sa vodom, dimnjaci su morali da budu oblepljeni malterom ili blatom, a ustanovljena je i noćna služba dežuranja. Dežuralo se i sa tornja crkve Sv. Trojstva, a kada je 1842. g. podignut toranj na Gradskoj kući, uvedena su redovna protivpožarna dežurstva na ovom tornju.

Toranj Gradske kuće sa dežurnim vatrogasnim osmatračem početkom 20. veka

Protivpožarni pravilnik, izuzetno opširan i precizan, gradske vlasti su usvojile 1846. godine, pa je, osim ostalog, grad bio podeljen na deset vatrogasnih rejona, a uvedene su redovne noćne patrole građana. Godine 1851. grad je imao vatrogasna ili tzv. „vodena“ kola, koja su, sa ostalom vatrogasnom opremom, bila smeštena u dvorištu Gradske kuće, sa čijeg tornja je dežurni osmatrač (stražar) obaveštavao o pojavi požara, pomoću crvene zastavice okrenute u pravcu požara. Iste godine gradske vlasti su izveštene da vatrogasne „špricalice“ nisu u ispravnom stanju, pa je 1854. g. Leopold Turner izradio dve nove vatrogasne štrcaljke zapremine sedam akova (oko 365 litara) vode, za čega mu je grad isplatio 500 forinti. Pojedine ustanove imale su zasebno razvijenu protivpožarnu zaštitu, pa je Rimokatolička crkvena opština u to vreme nabavila posebnu opremu kako bi obezbedila crkvu Sv. Trojstva i Župni dvor.

Stara vatrogasna pumpa

Zamerku na vatrogasnu opremu imao je gradski kapetan i 1858. godine. Iako je imala nešto bolju opremu nego ranije, vatrogasna služba nije mogla da spreči još jedan veliki požar, koji se dogodio u predgrađu Selenča krajem oktobra 1862. godine, kada je izgorelo više porodičnih kuća. Naredne godine gradske vlasti su proširile tzv. „Vatreni red“ kako bi poboljšala ovu službu, a 1865. g. grad je izdvojio 153 forinte za opravku 21 i nabavku 50 novih kablova za gašenje vatre. Grad je tada raspolagao sa pet šmrkova na točkovima i 20 na ručni pogon, te sa 20 čaklji, 20 kada i oko stotinu kablova.

Deo stare vatrogasne opreme

Među uticajnim građanima počelo se razmišljati i o osnivanju gradskog Vatrogasnog društva, pa je 1869. godine, u okviru Građanske kasine, osnovano prvo Dobrovoljno vatrogasno udruženje, koje je okupilo 21 člana i koje je imalo svoja pravila. Mada osnivanje ovog udruženja nije donelo konkretnije rezultate u protivpožarnoj zaštiti grada, na njegovom tragu je 10. novembra 1872. g. osnovano gradsko Dobrovoljno vatrogasno društvo, koje je, odmah po osnivanju, imalo na raspolaganju preko 100 ljudi, a bilo je smešteno u zgradi koja se nalazila u susedstvu Fernbahovog magacina (preko puta zdanja Gradskog pozorišta). Već u prvoj godini postojanja Dobrovoljnog vatrogasnog društva grad je podržao njegove aktivnosti sa 500 forinti, namenjenih za održavanje vatrogasne opreme. Naredne 1873. g. grad je vatrogasnu opremu u potpunosti predao ovom Društvu.

Somborski vatrogasni orkestar 1890. god.
Vatrogasni orkestar u Somboru oko 1910. god.
Somborski vatrogasac, prva polovina 20. veka (eksponat sa izložbe “Identiteti” Muzeja podunavskih Švaba u Somboru iz 2024. godine)

Od 1874. g. vatrogasno društvo je imalo i svoj duvački orkestar od 18 članova, a od 1875. g. somborski vatrogasci su, privremeno, za 600 forinti prihoda godišnje, preuzeli pranje kaldrme na tek popločanim ulicama, kao i odnošenja smeća sa ulica (vatrogasci su smeće sa ulica uklanjali još i 1884. godine). Godišnja izdvajanja grada za Vatrogasno društvo iznosila su 1876. g. 1.500 forinti, a od 1879. g. grad je odlučio da za profesionalne vatrogasce godišnje izdvaja 2.500 forinti. Ovakve aktivnosti brzo su dale dobre rezultate na zaštiti od požara. O poboljšanoj efikasnosti portivpožarne preventive govori i podatak da je u prvoj godini rada Vatrogasnog društva u Somboru (tokom 1873) bilo 29 požara, a deset godina kasnije (1883) svega šest. Sedište i skladište somborskog Vatrogasnog društva dugo se nalazilo u produžetku Fernbahove kuće i mlina (preko puta zdanja Gradskog pozorišta).

Vatrogasna kasarna preko puta Gradskog pozorišta, označena na mapi iz 1914. god.

Početkom 20. veka Sombor je imao profesionalnu i dobrovoljnu vatrogasnu službu u kojoj je bilo više desetina članova. Bili su odlično uvežbani, pa su na vatrogasnim takmičenjima osvajali brojna priznanja. U prvoj polovini 20. veka somborski vatrogasci su redovno dežurali na tornju Gradske kuće, kao i na svim značajnim manifestacijama u gradu, kao i na pozorišnim i bioskopskim predstavama. Godine 1937. nabavljen je savremeni Škodin vatrogasni autotank. Somborsko Dobrovoljno vatrogasno društvo imalo je 1940. g. 160 članova.

Vatrogasci na konjskoj zaprezi

Somborska Dobrovoljna vatrogasna četa radila je i nakon oslobođenja 1944. godine, a 1949. g. obnovljen je rad ovdašnjeg Dobrovoljnog vatrogasnog društva. Od 1951. g. napuštena je nekadašnja vatrogasna kasarna preko puta pozorišta i vatrogasci su bili smešteni u kući koja se nalazila u ul. 21. oktobra. U ovo vreme konjske zaprege su konačno zamenjenje moltornom vučom vatrogasnih kola. Šezdesetih godina 20. veka osnovana je Opštinska vatrogasna jedinica sa profesionalnim vatrogascima, a vatrogasna služba smeštena je u kuću na uglu današnje ul. Arsenija Čarnojevića i Venca Stepe Stepanovića, gde se i sada nalazi. Od devedesetih godina 20. veka gradska vatrogasna služba organizaciono je postala deo MUP-a.

Današanja vatrogasna kola u Somboru

Milan Stepanović

Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.